originalno objavljeno na  blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Događajem tjedna u hrvatskom kazalištu možemo proglasiti obračun kod «OK Straduna» iliti sučeljavanje intendanta Dubrovačkih ljetnih igara Ivice Prlendera i redatelja Bobe Jelčića oko (ne)postavljanja nove predstave uigranog i uspješnog tandema Rajković-Jelčić na ovogodišnji program.
Ukratko: Bobo Jelčić prozvao je u medijima intendanta Ivicu Prlendera da je zbog političkih razloga, odnosno straha, skinuo s repertoara njegov novi projekt «Ustajte, djeco!».
Prlender je odgovorio da to nije istina i da razlog nije politički nego nedovoljna spremnost (zrelost) projekta za ovogodišnje igre.
Jelčić da je politika.
Prlender da nije politka.
I tako nekoliko dana.
Onda je Prlender pozvao Jelčića na izravni obračun.
Točno u podne.
Prošle srijede.
Krenule su i kladionice: hoće li se Jelčić pojaviti ili neće?
I obojica stigoše točno u podne!
U pratnji Dubravka Merlića kao sekundanta.
Napeto, ha?
Oružje?
Riječi, riječi, riječi…
O, da, riječi su najubojitije oružje. Osobito ako su nabijene argumentima.
Ali, argumenata na ovom dvoboju baš i nije bilo.
Temeljito sam nekoliko puta preslušala sučeljavanje i mogu reći da za analizu tema koje su se otvorile ne bi bio dostatan ni cijeli godišnji odmor. Razgovaralo se tu o ambijentalnom kazalištu, o politici u kazalištu, o izboru intendanta Igara, o Dundu Maroju, o Lovrijencu, Dančama, Kosti Spaiću, Mariji Crnobori, Areteju, Georgiju Paru, Stradunu, Kafetariji, o povijesti Igara, o pedesetim i šesdesetim godinama prošloga stoljeća, o dosadi, o hrabrosti, o uspjesima, promašajima… Sve je više sličilo razgovoru uz kavu pred Talirom nego na ozbiljno sučeljavanje.
«Dvoboj» je trajao koju minutu više od sat vremena, a najčešća riječ koja se izgovarala bila je - penetriranje.
E, sad, ubijte me ako znam zašto.
Ja sam nekako (nadobudno) očekivala da će najčešće izgovorena riječ biti - ugovor.
Ne penetriranje.
Naime, ako se mene pita, ključna riječ za (ne)razumijevanje ovog kazališnog rašomona upravo je (nepostojeći) ugovor.
Pokušavam rekonstruirati događaje koji su prethodili sučeljavanju.
Dakle…
Već prošloga ljeta Prlender i Jelčić su MJERILI prostore u kojima će se predstava izvoditi.
Mjerenju je, može se pretpostaviti, prethodilo više razgovora. Jer kad ste već na MJERENJU, već ste sasvim sigurno dogovorili osnovne parametre suradnje.
Mislim, to je uobičajena praksa.
Tijekom ljeta, jeseni pa i dijela zime, dakle od sredine 2011. do početka 2012. godine i dalje su Prlender i Jelčić razgovarali i razgovarali…
Rezultat razgovora bio je da je Prlender najavio Vijeću koje odobrava program DLJI (u veljači) mogućnost da će predstava, bude li sredstava, biti izvedena. Dakle, predstava NIJE najavljena kao dio službenog programa, ali je ipak ostavljena mogućnost da se izvede.
Nakon toga je, prema osobnoj izjavi, Prlender pregovarao s Hrvatskom televizijom kako bi zatvorio financijsku konstrukciju za projekt, no, nije uspio.
Nakon toga - šutnja.
O «Ustajte, djeco!» ne govori ni Prlender, a bome ni Jelčić.
Ništa se nije događalo sve do nedavno kad je Jelčić objavio svoju ogorčenost da predstave na ovogodišnjim Igrama neće biti.
Dakle, u proteklih godinu dana mnogo se razgovaralo, pregovaralo, popilo se mnogo kava, ali iz svega pročitanog i preslušanog, ni jednoj ni drugoj strani ni u jednom trenutku nije palo na pamet ugovorno se obvezati na ovu suradnju: niti je Prlender kao producent ponudio ugovor Jelčiću u kojem bi definirao sve ono što ga je (očito) mjesecima mučilo (a najviše je li projekt zreo ili nije zreo za postavu), a niti je Jelčić tražio ugovor da zaštiti svoj uloženi trud, rad i - ideju.
Nekako mi se čini da na UGOVOR ni jedan ni drugi nisu ni pomislili.
Pak se pitam: kako je to moguće?
Kako je moguće da se u civiliziranoj zemlji više od godinu dana RADI na nekom projektu a da se ugovorno nisu definirali osnovni okviri kao što su rokovi isporuke sinopsisa, plan rada, okvirni budžet i dakako, moguće sankcije za nepoštovanje dogovorenog?
I da se sve to događa u organizaciji koja je u državnom vlasništvu, odnosno, kojoj je osnivač Republika Hrvatska.
Premda je UGOVOR osnovni dokument neke suradnje u svim područjima ljudskog djelovanja, u hrvatskom kazalištu ovaj komad papira baš i nije nešto presudno bitan.
Već sam u više navrata pisala na koji se način u hrvatskom kazalištu potpisuju ugovori, kako mnogi i ne znaju što im u ugovorima piše, kako često u ugovorima osim iznosa ugovorene naknade i ne piše ništa ključno, a i kako u ugovore - nitko i ne vjeruje!
Niti koga zanimaju.
A kada bi se napokon uspjeli dogovoriti da se ugovori u hrvatskom kazalištu počnu tretirati kao dokumenti koji OBVEZUJU, i to obje strane, to bi donijelo mnogo veću stabilnost u ovaj kaotični sustav.
Pa se sučeljavanje, kojem smo uživo ili virtualno mogli svjedočiti prošloga tjedna, uopće ne bi trebalo ni dogoditi.

P. S. Teško se sjetiti kada se nešto slično ovome sučeljavanju dogodilo u našoj kulturi pa je uistinu začuđujuće da je snimku koja je promptno bila postavljena na portalu Teatar.hr poslušalo tek dvjestotinjak zainteresiranih.
Hm. Zabrinjavajuća brojka.
Očito ni kultura ni kazalište ni Igre ni sukobi na kazališoj i ljevici i desnici nikoga ne zanimaju.
Naša je mala kazališna zajednica postala potpuno hermetična (da ne kažem autistična) i sama sebi dovoljna pa vjerojatno i stoga građanima ove zemlje sve manje zanimljiva.
Ovo je nešto o čemu bi nam svima valjalo ozbiljno razmisliti.