19.01.2015.
O teška si, teška, tolerancijo!

originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Slobodan Šnajder, Vitomira Lončar i Snježana Banović, prije davanja iskaza, osobni arhiv 

S nestrpljenjem sam čekala utorak 13. siječnja i najavljenu TV emisiju «Treća runda» Jelene Jindra. Gošće su bile ministrica kulture Andrea Zlatar Violić i Nina Obuljen Koržinek, bivša državna tajnica u Ministarstvu kulture u mandatima ministara Bože Biškupića i Jasena Mesića.

Voditeljica je navela sva obećanja koje je Andrea Zlatar Violić dala početkom mandata:

  • da će ispraviti neravnopravan odnos između institucionalne i nezavisne kulture
  • da će promijeniti zastarjelu i nedostatnu zakonsku regulativu
  • da će napraviti prvu veliku medijsku reformu u Hrvatskoj
  • da će političko kadroviranje nestati jer se zalaže za profesionalizaciju kulture
  • da će uvesti evaluaciju svih projekata.

Što je od svega obećanog ostvareno?

Jedno veliko - ništa.

Pristojno je ministrici kulture Nina Obuljen Koržinek opisala stanje u kulturi rečenicom da smo «svjedoci zastrašujućeg upravljanja kulturom» i da je «sustav potpuno uništen».

Potpisujem svaku riječ.

Sve o ovoj Vladi, pa tako i o stanju u kulturi, rekla je ovih dana Martina Dalić u tekstu « Da je Milanović mislio nešto mijenjati, vidjelo bi se to u proračunu

Ništa što Andrea Zlatar Violić govori ne može se naći u proračunu, ni u projekcijama za naredna razdoblja, a ni u dokumentu postavljenom na stranice Ministarstva koji ona pretenciozno naziva - Strategijom.

O izjednačavanju institucionalne i izvaninstitucionalne kulture, dakako, nema govora. Sama ministrica na komentar da su prošle godine odluke Vijeća o financiranju objavljene tek sredinom travnja, odgovara: «Institucije znaju da mogu planirati unutar gabarita državnog proračuna.»

Pa naravno da institucije znaju!

A neovisna scena?

Neka jede kolače!

U emisiji smo čuli da je u tri godine Ministarstvo kulture donijelo jedan (1!) cjelovit zakon, a u ovoj posljednjoj godini namjerava ih donijeti dvanaest (12!).

Ha, ha, za umrijet od smijeha!

I muke.

Vrh mi je bio kad je ministrica rekla da je uvedeno trogodišnje financiranje, ali da organizacije to nisu iskoristile, odnosno, nisu napravile strateške planove.

Sâmo Ministarstvo nema višegodišnji strateški plan, niti ga je pokušalo napraviti, a krive su organizacije u kulturi koje ne znaju povući novac!

Važno je da nas već drugu godinu Amerikanci za 300 tisuća dolara uče strateškom planiranju. Mislim da bi najveća korist bila da je tih 300 tisuća dolara usmjereno na edukaciju - samog Ministarstva.

Nemam u Slamci toliko prostora za analizu cijele emisije.

Da je ministrica u protekle tri godine samo uvela evaluaciju svakog projekta, kako je najavila, već bismo bili na konju.

Ukratko: ministrica je govorila i govorila ne bi li se što je moguće prije dočepala kraja a da joj druga strana otvoreno ne kaže da - falsificira činjenice.

O kazalištu nije bilo ni riječi.

Pretkraj se dotaklo Splitskog ljeta. Andrea Zlatar Violić jasno je rekla da će Senka Bulić voditi ovogodišnje Splitsko ljeto, premda još nije bio održan razgovor s gradom Splitom.

Unaprijed je dala do znanja drugoj strani da je dijalog - ne zanima.

Sljedećeg dana u emisiji na 4. programu HTV-a, u kojoj se detaljno govorilo o kadroviranju Andree Zlatar Violić u slučaju Splitskog ljeta, nije se iz nadležnog ministarstva pojavio - nitko.

Dijalog?

Što je to?

U četvrtak smo napokon dobili priopćenje koje bi u svakoj civiliziranoj zemlji šokiralo: da će Ministarstvo kulture u sljedećih 8 dana izmisliti zakonski okvir u koji će se staviti (bolje reći - ugurati) Splitsko ljeto.

Nema analize, nema strateških odrednica, nema preispitivanja misije i eventualne odluke o promjeni iste, nove vizije, novoga organizacijskog modela.

Kako prvog, tako i zadnjih dana ove vlasti, prioriteti su kadrovske kombinacije, a po njima se kroje zakoni.

Jedini način koji je u uređenim sustavima nedopustiv.

Ali jedini na koji naše Ministarstvo kulture zna raditi.

Ukratko, nakon tri godine čeka nas dodatno urušavanje sustava.

Bez dijaloga.

Bez javne rasprave.

Bez strategije.

Ali s mnogo - falsificiranja činjenica.

P. S. Za one koji još nisu čuli o događaju koji se jučer navečer dogodio u Rijeci, evo kratkog pregleda: Snježana Banović, Slobodan Šnajder i ja kupili smo ulaznice za predstavu «Hrvatsko glumište» koja se izvodi u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, a u kojoj, prema odluci autorskog tima, sudjelujemo kao lica na gaćama glumaca. Svojim smo prijevozom došli u Rijeku.

Pokraj mene u gledalištu, u prvom redu, sjedila je poznanica iz Rijeke koja je za vrijeme izvedbe napravila nekoliko fotografija (bez bljeskalice). Intendant kazališta Oliver Frljić (a prema reakciji očito i čuvar reda u gledalištu), stvorio se iza naših leđa (!), istrgnuo (vrlo grubo) fotoaparat iz ruku gospođe koja je sjedila do mene, rekao rečenicu u smislu «nećete snimati» (ne citiram) i izišao iz gledališta. Glas iza naših leđa (najvjerojatnije ravnatelj opere Marin Blažević, što sa sigurnošću ne mogu ustvrditi) dobacio je da će fotoaparat biti vraćen. Nakon izvedbe, do gospođe kojoj je doslovno otet fotoaparat došla je djelatnica kazališta i povela je u podrumske prostorije gdje su je dočekali djelatnici policije: dva policajca i jedan inspektor, pozvani iz kazališta zbog «dar mara koji se događa», kako smo doznali.

Mislili smo da se radi o šali sve dok nam inspektor nije pokazao značku. Gospođu s fotoaparatom inspektor je automobilom odvezao u Prvu policijsku postaju, a Banović, Šnajder i ja smo se kao svjedoci uputili u istom smjeru, gdje su uzete izjave.

Mogu ustvrditi:

  1. Da u životu nisam čula da je u bilo kojem kazalištu na svijetu pozvana policija zbog nekoliko napravljenih fotografija tijekom predstave.
  2. Da nikada nisam čula da je u Hrvatskoj ikome oduzet fotoaparat zbog napravljenih fotografija.
  3. Da nikada nisam čula da je osoblje kazališta ikome u Hrvatskoj izbrisalo fotografije iz fotoaparata.
  4. Da na ulazu u gledalište nije bilo vidljive oznake da je u gledalištu zabranjeno fotografiranje.
  5. Da prije izvedbe predstave «Hrvatsko glumište» 17. siječnja 2015. godine nije emitirano tonsko upozorenje da je zabranjeno fotografiranje predstave. S obzirom na to da Frljić i Blažević vode kazalište na specifičan, rekli bismo, neuobičajen način, a također se protive malograđanskim normama, moglo se pretpostaviti da je fotografiranje predstave u njihovom kazalištu čak i poželjno.
  6. Da mi je intendat Oliver Frljić onemogućio nesmetano praćenje predstave za koju sam kao gledateljica platila ulaznicu i na taj me način oštetio.
  7. Da je intendant Frljić izvršio radnje koje ne spadaju u opis njegovih zaduženja i prekoračio svoje ovlasti.
  8. Da je moja fotografija, koja se nalazi na gaćama glumice, autorsko djelo umjetnika/fotografa koji me je fotografirao za časopis Poslovni tjednik 2009. godine, a da autorovo ime nije navedeno na stranicama HNK-a Ivana pl. Zajca, a istoga nema ni na samim gaćama na kojima je moja fotografija.
  9. Da je menadžment HNK-a Ivana pl. Zajca krši Zakon o autorskom pravu, što je još jedan u nizu zakona koje isti krše.
  10. Kako prenosi i teatar.hr , Oliver Frljić ogriješio se i o Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira «drskim i nepristojnim ponašanjem».
  11. Kako prenosi isti portal, Oliver Frljić oštetio je i otuđio tuđu stvar u smislu Kaznenog zakona. Još jedan zakon o koji se intendant HNK-a Ivana pl. Zajca, a kojeg je imenovala ministrica kulture, ogriješio.
  12.  Da su Frljić i Blažević bili članovi skupine «Publika za posebne namjene» koja je odlazila na predstave u različita kazališta i svojim intervencijama, npr. šetanjem po pozornici tijekom izvedbe, ometala i opstruirala iste. Sebi su dopuštali «intervencije» u tuđe predstave i smatrali to umjetničkim činom.
  13. Da Oliver Frljić laže kada govori da sam gledateljicu koja je fotografirala izvedbu osobno poticala na te radnje. Niti sam fotografirala niti sam ikoga poticala, a Oliver Frljić obmanjuje javnost.
  14. Oliver Frljić, dobitnik ovogodišnje nagrade Srpskog narodnog vijeća za toleranciju, iskazao je izrazitu netoleranciju iliti nesnošljivost, nasilje, prekoračio je svoje ovlasti te kao gledateljica predstave kojoj je ometeno praćenje izvedbe, tražim ispriku, a također i povrat novca.
  15. Smatram da bi Frljiću oni koji su mu nagradu za toleranciju dodijelili, nakon ovog događaja, istu trebali oduzeti kako bi zadržali legitimitet nagrade. Ako se uvriježi praksa da se nasilnicima dodjeljuju nagrade za toleranciju, poruka koju kao društvo odašiljemo u javnost u suprotnosti je s onim što bi se željelo komunicirati.
  16. Pitanje sudjelovanja malodobnog djeteta u predstavi «Hrvatsko glumište», a nakon odgledane predstave, smatram još neprimjerenijim nego što sam to smatrala prije izvedbe.
  17. Prilažem na kraju posta dokumentaciju koja je napravljena kao «studija slučaja» za rad djeteta u HNK-u u Osijeku iz koje se vidi da dijete koje sudjeluje u predstavi «Hrvatsko glumište» nema pravovaljanu dokumentaciju.
  18. U slučaju da Oliveru Frljiću u ugovoru o radu piše da je ovlašten stražariti nad mogućim fotografiranjem za vrijeme trajanja predstave, pitam se, kako će kazalište funkcionirati u sljedećem dvomjesečnom razdoblju kada Frljića neće biti u Rijeci zbog režije predstave u Austriji? Je li Kazališno vijeće razmišljalo o ovom problemu? A vlasnik?

Osobito želim napomenuti da su lica nekih osoba iz našega javnog života od premijere predstave «Hrvatsko glumište» do jučerašnje izvedbe nestale s gaća glumaca. Poimence su to Joško Juvančić i Aleksandra Saša Broz. Pojavio se novi član «kluba nepodobnih«, Slobodan Prosperov Novak. Slobodan Šnajder «proširio se« pak na tri guzice. Kako i zbog čega je ovo dvoje umjetnika izgubilo svoje mjesto na gaćama, kako ga je je Prosperov Novak našao, a Šnajder se proširio, nije mi poznato.

No, u međuvremenu se pismom menadžmentu HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci obratio Krešimir Dolenčić (koji se pak još uvijek nalazi na gaćama) čije pismo prenosim u cijelosti.

«Poštovana upravo HNK Ivana pl Zajca, ulažem oštar protest na izmijenjeni kontekst i sadržaj vaše predstave "Hrvatsko glumište". Kako čujem, pisac Slobodan Šnajder dobio je iznenada prigodu biti prisutan likom na čak tri para gaća, a ja samo na jednom! Kako to da se piscu čiji tekst nije izveden odjednom dodjeljuje toliko dragocjenog, širokog predanalnog prostora, a redatelj čije predstave jesu izvedene nalazi se tek na skromnom predgenitalnom području jednog glumca? Da li je to što se radi samo o muškom glumcu određena spolna diskriminacija prema meni? Da li je rasprostiranje pisca Šnajdera na daleko većoj površini znak određene guze pomirenja koju mu se tako široko pruža, a mi smo ostali nabijeni na nevažna mjesta koja se kako čujem i ne vide dobro od prostora kojeg je zauzeo trbuh glumca? Pa kako to da je Šnajder zauzeo tako golemo pozadinsko leno, a mi ostali moramo se zadovoljiti sa skromnim i neproduktivnim dijelovima teritorija? Počele su me pratiti i crne misli da bi me mogla snaći sudbina potpunog nestajanja, što se dogodilo nekim kolegama. U tom slučaju morat ću potražiti svoju zadovoljštinu na nadležnom sudu! Molim da me se u duhu naših dobrih odnosa stavi na barem još jedne gaće! U nadi da je ovo bio samo nesporazum i da ćemo i dalje uspješno surađivati na sličnim kazališnim projektima, pozdravljam vas! Krešimir Dolenčić»

P. P. S. S. Studija slučaja «HNK u Osijeku«

Glas Slavonije

 

Zabrana grupna 1 - Mali dimnjačar

 

Zabrana grupna 2

 

Zabrana grupna 3

 

Matko 1 

 

Matko 2

 

 

Danas na programu