originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Svaki put kad gledam otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara, bez obzira na to sviđa li mi se samo događanje ili ne, naježim se na «Himnu slobodi». Kad začujem «O lijepa, o draga, o slatka slobodo», ne mogu ostati ravnodušnom.

Ovogodišnjem je otvaranju mlada glumica Marija Šegvić donijela dimenziju više. Donijela je izgovaranjem ovih stihova vjeru u neko bolje sutra.
Čestitke!

Danas je pak Dan pada Bastille. Ponovno se slavi sloboda. Na drugačiji način.

Sloboda za mene nema cijenu. Sloboda je način života, način mišljenja, sloboda je stav, sloboda je životna potreba kao i zrak koji se udiše.
Trenutak najvećeg osjećaja slobode u mom javnom životu bio je kad sam dala otkaz u javnom kazalištu prije 24 godine.
Kako kaže ona reklama: «Neprocjenjivo.»
Ali, kao i sve, i sloboda ima cijenu.
Premda je neprocjenjiva. Naime, «neprocjenjivo» postoji samo u reklamama.
Zašto danas o tome pišem?
Zbog toga jer sam, da bih očuvala vlastitu slobodu, u petak 12. srpnja provela u Uredu za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba na sastanku šest sati.
ŠEST (6).
Sati.
U minutu.
I?
Kakva je sudbina Male scene?

Kažu, preživjet će.

Želim vjerovati da će se ovaj put dogovoreno i izvršiti.
No, dokle god ne vidim konkretne korake - neću se veseliti.

Na maratonskom sastanku na kojem su tijekom već spomenutih šest sati s jedne strane sudjelovali zaposlenici Ureda (njih sveukupno desetak iz različitih službi), a s druge strane sam bila ja, došli smo do sporazuma.
Oni, zaposlenici Ureda, konzultirali su se, ulazili, izlazili u različitim grupama i formacijama, ponovno ulazili, telefonirali, slali poruke, savjetovali se između sebe pa onda tko zna s kim izvan prostorije…
Ja sam se cijelo to vrijeme konzultirala sa svojom vlastitom glavom.
Dakako da mi je najvažnija bila sudbina Male scene, ali kako su me ostavljali samu svako toliko, imala sam vremena razmišljati i o drugim stvarima.
O NJIHOVOJ slobodi.
Eh…

Ne, ne može se prepričati šest sati sastanka na ovako malo prostora. Kad se malo oporavim, napisat ću si natuknice, a kad ulovim vremena i podrobnu razradu jer će jednoga dana ovaj sastanak sasvim sigurno biti službenim dijelom biografije kazališta Mala scena.

Dakle, novosti o sudbini našeg malog kazališta na Medveščaku i ima i nema, ali nadam se da se s obzirom na brojnost zaposlenika koji su prisustvovali neće moći reći da nisu doneseni zaključci i da će se šesnaestomjesečna blokada Male scene napokon zaustaviti.

A dok sam ja bila suočena sa «sustavom» u Ilici 25, prijedlog novog Zakona o kazalištima bio je suočen sa «sustavom» na Markovu trgu.
Razlika je samo u tome što ZOK nije dočekao svojih - šest sati.
Jednostavno nije stigao na dnevni red ove sjednice.
S jedne sam strane odahnula jer se svašta može dogoditi do rujna, a s druge strane postalo je jasno da problemi koji već duže muče nas kazalištarce nisu zanimljivi onima na Markovu trgu.
Uh.

Drama oko HNK- u Zagrebu i njegova vodstva, nastavlja se.
Ne znam uopće odakle početi.
Još krajem prošle godine svima je bilo jasno da je propao i četvrti natječaj za intendanta naše najveće nacionalne kazališne kuće.
Novi natječaj nije raspisan.
U međuvremenu je objavljen nalaz inspekcija Ministarstva kulture, ali i Ministarstva financija o kojima sam pisala u nekoliko navrata, a utvrđeno je niz nepravilnosti u radu HNK-a u Zagrebu.
Kazališno vijeće sastalo se i, koliko se sjećam, utvrdilo da je sve u redu.
Izvještaj s te sjednice Vijeća isti je dan postavljen na internetsku stranicu kazališta.

Eh, ta je sjednica Vijeća imala ekskluzivan tretman!

Izvještaj sam, dakako, pročitala.
Pokušate li danas pronaći taj zapisnik, nema ga.
A nema ni informacije da se Vijeće sastalo i 26. lipnja.
Ta je sjednica bila zakazana kao javna (otvorena) pa smo Snježana Banović i ja došle na portu Kazališta i željele ući. Kada je portir nazvao «gore», rečeno mu je da se u međuvremenu sjednica - zatvorila.
I tako smo Banović i ja ostale s ispred zatvorenih vrata.
Ipak smo uspjele saznati da je Marija Sekelez (neutvrđenog datuma) istupila iz Vijeća.
Ne znamo razloge.
To nije postavljeno na stranice.
Znači, Vijeće trenutačno ima šest, a ne sedam članova.
Grad ima samo jednog predstavnika, ali taj vrijedi za dva!
D. Lj.
(Pišem samo inicijale jer kaže da ga boli srce kad mu napišem ime.)
No, na stranicama HNK-a možete pročitati imena članova Vijeća koja se uopće ne poklapaju s imenima istoga Vijeća koja su navedena u Očevidniku kazališta.
Pa me stvarno zanima, tko su, uistinu, danas članovi Kazališnoga vijeća HNK-a u Zagrebu?
TKO SU LJUDI KOJI IMAJU OBVEZU RASPISATI NOVI NATJEČAJ?
Kada će se raspisati novi natječaj?
Na ovoj otvorenoj-pa-zatvorenoj sjednici takva odluka nije donesena.
Što će se dalje događati?
Hoće li se postaviti v. d. intendanta?
Tko će ga postaviti?
Hoće li ministrica kulture i gradonačelnik Zagreba uspjeti odabrati osobu koja će provesti natječaj i hoćemo li napokon dobiti kandidate o čijim će se PROGRAMIMA RASPRAVLJATI?
Hoće li se nakon svih ovih cirkusa itko odlučiti javiti?
Tko više želi ispasti smiješan ili nekompetentan? Tko želi da ga se razapinje po medijima kako se kojoj (političkoj) opciji svidi?
Iskreno mislim - nitko.

Ajmo, hrabri i neustrašivi a s idejom, počnite brusiti koplja i pisati svoje programe!
Cijela vas hrvatska kazališna javnost čeka!

Što će se pak dogoditi s novim Zakonom o kazalištima?
Kada će se početi raditi?
Kada će biti gotov?
Do kraja 2013. kako je najavaljeno?

Ne znam kako vi, ali ja ne vidim kako se sve ovo može bezbolno rasplesti.
Previše je ovo pitanja. Previše nepoznanica i dubioza.

I za kraj, ako je nešto od onoga što ste radili proglašeno javnom potrebom u kulturi Grada Zagreba za 2012. godinu, onda vas obavještavam da će se o izvršenim programima raspravljati na 3. sjednici Skupštine Grada zakazanoj za 18. srpnja.
Pogledajte izvještaj, pa ako ne nađete ime svoje organizacije ili svog programa u izvještaju, ili ako se ono što ste radili ne slaže s ovim što piše u izvještaju, još uvijek imate vremena javiti da se pogrešno napisani podaci isprave.
Možda vas uopće nema na popisu (a radili ste, toga ima jako mnogo), a možda na popisu piše da ste radili više nego što jeste (ima i toga, i to prilično!). U svakom slučaju, ako želite, možete online pratiti tijek sjednice Skupštine!

Dok čekate četvrtak, pogledajte na Teatar.hr kakve su prve reakcije na objavljeni izvještaj.

A ja odlazim put Dubrovnika gdje će 16. srpnja u Atriju Kneževa dvora u 21:30 igrati naš «Fiagrov pir». Krećem u Grad iz kojeg su došli stihovi iz naslova ovog posta.
I ponavljam ih, po stoti put, s uzbuđenjem: «O lijepa, o draga, o slatka slobodo!»