originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Danas pišem po narudžbi.
Malo se osjećam kao džuboks, ali s druge strane, zašto ne? Nije li čitateljstvo ono koje je važno? Kao što je, makoliko se to u novije vrijeme pokušava negirati, u kazalištu najvažnija publika, tako je i "publika" koja čita Slamku spasa meni - neprocjenjivo važna. Čitatelji pokazuju što ih zanima, a što ne, a iz komentara se vidjeti i mišljenje šire javnosti o području kojim se bavim. A to je rijetka prigoda da čujemo "glas javnosti" za nas koji više-manje živimo u nekom svom "balonu". Valja ju iskoristiti.
Dakle, pisala mi je u komentarima jedna čitateljica da bi htjela čuti više o neovisnoj sceni i o problemima njezina funkcioniranja (da ne kažem financiranja). I eto, danas s osobitim zadovoljstvom ispunjavam želje.
Upravo se ovoga tjedna dogodilo nešto što me uistinu razveselilo i itekako mi dalo materijala da pišem o "naručenoj" temi.
U srijedu se u Kinoteci dogodio jedan,mogli bismo ga nazvati, "energetski" doživljaj. Privatna družina Opera B.B. (ovom prigodom u suradnji s INK-om) izvela je čak sedmu po redu OPERU izvan institucije. Operu, da. Ne kazališnu predstavu. Čudo!!! Samo na pozornici bilo je 14 izvođača, u orkestru njih 18. Plus dirigent. Za privatnu produkciju nevjerojatna 33 izvođača!
Ali razlogom što o tome pišem nisu ove iznimne brojke: čak sedma premijera privatne opere, mnogobrojni izvođači, dodatno uneseni stolci u dvoranu na premijeru, nego nešto sasvim drugo.
Razlog je - energija.
Energija koju već godinama ne pamtim u nekom javnom kazalištu. Ma nije to bila samo energija, bila je to - eksplozija energije koja se, naravno, prenijela i na gledalište koje je zajedno s izvođačima eksplodiralo.
Potakla me ta "energetska" večer na razmišljanje o ovom našem petrificiranom sustavu koji "gasi" čak i one koji su prije ulaska u instituciju izgledali kao nepresušni izvori strasti i energije za ovaj naš posao.
Dakle, s jedne strane imamo sustav u kojemu nema fluktuacije, nema iznenađenja, nema strasti, ali zato - ima novca. Poreznih obveznika. S druge pak strane imamo energiju, strast, želju da se uspije, želju da se pokaže, da se preživi, ali - nema novaca. Paradoks, zar ne? Na žalost, paradoks koji traje već gotovo devedeset godina od kada je 1925. godine donesen u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca Zakon o činovnicima, a odmah iza njega i Zakon o pozorištima. Kad su se pomiješala ova dva Zakona jasno vam je da su od te daleke 1925. umjetnici u javnim ustanovama postali činovnici. I ostali su u tom statusu do dana današnjega. Ništa, baš ništa nije se promijenilo u sustavu premda se u međuvremenu promijenilo nekoliko država i mnogo, mnogo Zakona.
Iskoristit ću ovu prigodu podsjetiti one koji se sjećaju, a upoznati one koji nikada nisu čuli, na fenomen koji se zvao Teatar u gostima. Premda je to svoje neovisno kazalište sanjao godinama prije prve premijere, osnovao ga je naš poznati glumac Relja Bašić 1974. godine. Reljina je energija i potreba za drugačijim kazalištem vrlo brzo preplavila i druge velikane hrvatskog glumišta kao što su bili Fabijan Šovagović , Vanja Drach, Ivo Serdar, na primjer, i koji su se odlučili na težak i neizvjestan korak - dati otkaz u institucijama u kojima su bili zaposleni i - krenuli su u slobodnjaštvo, u neovisnost! Drach i Šovagović napustili su sigurnost nacionalne kuće ne bi li svakodnevno igrali (i po 30 izvedaba mjesečno) po malim mjestima širom bivše države, sami vozili kombije, automobile, pomagali pri postavi scenografije, skrbili o svojim kostimima i rekviziti. U kakvim su uvjetima, u kakvim sve dvoranama igrali svoje predstave? Nezamislivima u usporedbi s današnjom situacijom "na terenu".
Ono što je bilo ključno bila je ENERGIJA, ljubav, strast, ljepota, radost… i da ne nabrajam dalje sve ono čega u instituciji jednostavno - nema. Nije bilo u prošlosti, nema danas, a neće biti ni u budućnosti. To je sigurno kao što je sigurno da ovakav sustav javnih kazališta u čijem obruču živimo već desetljećima ne može donijeti ništa dobroga osim daljnjeg urušavanja svega lijepog i vrijednog što nam kazališna umjetnost može dati.
I sama sam kao tek diplomirana glumica prošla "školu" Teatra u gostima, a ta je okolnost obilježila moj životni put.
Teatar u gostima zatvorio se nakon 30 godina putovanja. Zbog nedostatka sredstava. A i potrošila se energija osnivača (ne samo Relje nego i njegova suputnika u sjeni, Stjepana Baherta) u stalnom dokazivanju da privatno kazalište nije "profitabilan biznis" nego POTREBA da se živi i radi DRUGAČIJE.
Teatra u gostima više nema, ali preostalo je nas nekoliko "žilavih" koji svjedočimo da je ljepota života "protiv struje" ono što daje radost i ENERGIJU.
Iskreno, stanje na neovisnoj sceni znatno je gore nego što je bilo u doba stvaranja Teatra u gostima. Nije se pomaknulo baš ništa, a to je uistinu porazno. Ponekad se stvarno pitam, gdje mi to živimo?
Hvala, Relja i Baja, za sve što sam od Vas naučila. Hvala i svim sudionicima Donizettijeve opere "Il campanello" koji su prebacili svoju radost stvaranja i energiju na sve nas koji smo bili u Kinoteci prošle srijede te im želim puno izvedaba ove šarmantne komične opere!
P. S. Jeste li pročitali da Hrvatsku ove godine na Bijenalu u Veneciji predstavljaju radovi Toma Gotovca te neovisna kazališna družina Bezimeno autorsko društvo (BADco)? Toliko su uspješni da neki kritičari kažu da je to jedino što treba vidjeti u Arsenalu, a ušli su i u finale za nagradu. E, pa čestitke i živjela nam u ovim nevremenima neovisna kultura. Živjelo neovisno, energetsko kazalište!