originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Država smo u kojoj su središnje informativne televizijske emisije najgledaniji programi.

A u sklopu informativnih emisija eto nam i sportskog bloka koji (na javnoj televiziji) traje skoro kao pola Dnevnika. Na prvome je mjestu nogomet (a što bi drugo bilo!), a onda idu ostali sportovi razvrstani prema medijskoj "težini" od rukometa, tenisa, skijanja… sve do kvartovskog natjecanja u pikulanju. Iliti do "sitne boranije", kako bi u sedamdesetima rekao moj omiljeni profesor s Akademije.

Vjerojatno ste primijetili da je za kulturu rezervirano neusporedivo manje mjesta nego za sport pa se u središnjoj informativnoj emisiji uglavnom spominju velika državna događanja, a kulturna "sitna boranija" getoizirana je u emisijicu "Vijesti iz kulture". Izvan udarnih termina. Dakako.

I tako, baš nekidan, kad se već cijela nacija tresla od uzbuđenja što će na novoj, i to plavoj travi (!) u Maksimiru Dinamo ponovno pokušati dosegnuti "proljeće u Europi", iz drugog  po veličini nogometnog kluba izvijestili su nas da su dobili novog  sponzora. Proizvođača piva.  Za promjenu… Trajalo je to predstavljanje sponzorskog ugovora otprilike koliko i vijest o tome da će nas za dvije godine primiti u EU.

Saznali smo i to da na dresovima igrača nećemo gledati logo tog popularnog piva (tu sam pala u depresiju). Bez obzira na tu, za sve nas uistinu bolnu vijest jer je gledati logo na dresu nogometaša pravi melem za oči, cijeli će klub u narednome razdoblju postati hodajuća/trčeća pivska reklama. Hoće li i iz nogometne lopte teći pivo kad ju se dohvati iz voleja na oduševljenje cijele Dalmacije, nisu rekli. Niti hoće li se
nogometaši, kad se pred jutro budu vraćali u svojim beemvejima iz noćnog života, osvježavati istom pivskom markom. To valjda spada u poslovnu tajnu.

Ma navikli smo već na to da nam je pivo važnije i od majčina mlijeka, a nogomet od kazališta. Čak više i ne reagiramo na seksističke, a i nasilničke poruke kojima obiluju mnoge reklame za "tekući kruh", kako mu od milja tepaju. Pivo i nogomet imaju posebno mjesto u našim
životima pa im se može progledati kroz prste, zar ne?

Ali sponzorima u kulturi, pa tako i u kazalištu, ne samo da se ne gleda kroz prste, nego se pomno prati da se slučajno lukavi sponzor ne bi provukao i tajno se reklamirao kroz neku predstavu! Medijska kontrola "sponzorskih uljeza" u kulturi sve je veća pa ih u današnje vrijeme objavljuje tek tu i  tamo neki internetski portal.

A o tome da biste mogli u središnjem dnevniku javne televizije vidjeti potpisivanje sponzorskog ugovora velike tvrtke s nekom organizacijom koja proizvodi kulturu - možete samo sanjati. Još se uz koji državni festival uspije prošvercati glavnog sponzora, ali - tu je priči kraj.

Kako promijeniti ovaj odnos? Razmišlja li netko o tome ili je ipak netko potajno odlučio da nam kultura nije potrebna pa ju pušta da se snalazi kako zna i umije?

Dok ne nestane.

Jer ne zna.

Vraćam se vremeplovom 15 godina unatrag kada je prvi put donesen zakon koji je trebao poticati sponzoriranje u kulturi i iz kojeg se trebao razviti sustav olakšica. Sve je bilo mišljeno ne bi li se država, ali i lokana i regionalna samouprava malo odteretile od financiranja kulture, a usput potaklo bolje povezivanje kulture i gospodarstva. Po uzoru na neke uređenije sustave.

Sporta u tom zakonu iz 1996. godine - nije bilo. No, ubrzo se shvatilo da je to izostavljanje velika pogreška i da je zapravo ova država
kroz stoljeća opstala zahvaljujući sportu (ponajprije nogometu), ne kulturi, pa se nepravda promptno ispravila.

E, sad, našli su se sponzori pred Sofijinim izborom, financirati nogomet ili neku izložbu ili kazališnu predstavu! Stvarno je bilo teško odlučiti!

Bez obzira na to što i najmanje hrvatsko kazalište ima više gledatelja po sezoni od slavnog nam Dinama.

Onda je početkom tisućljeća došla nova vlast koja je pokrenula kampanju ulaganja u kulturu. Da pitate danas bivšeg ministra Vujića o toj temi zasigurno bi vam rekao da je napravio kopernikanski obrat u tom području… Nabolje, dakako. Pitate li mene - rezultat je bio čist promašaj.

Bivšem ministru nitko nije objasnio da sponzorstvo i donacija nisu jedno te isto. Pa se on vjerojatno i danas čudi zašto kulturnjaci ne padaju u nesvijest od sreće kad ga vide…

A danas?

Svi misle da je sve je po starom, odnosno, da postoje olakšice za donatore, ali ne postoje nikakve olakšice za sponzore u kulturi. I da gore za kulturu i ne može jer - tko će ti dati novac ako ga ne možeš reklamirati? A donatore, prema zakonu, ne možeš.

Nećete vjerovati, ali uvijek može gore!

Dolaskom krize prije tri godine većina sponzora i donatora gotovo je preko noći prestala podupirati kulturu jer su im proračuni bili smanjeni pa je, kao i uvijek, "nadogradnja" prva došla na udar rezanja. Logično, valjalo je preživjeti krizu i stoga se ulagalo samo u nužno za opstanak.

A kultura, za razliku od nogometa, nije nužna za opstanak. A i sve se manje reklamiraju kulturni događaji pa se i sponzorima sve manje isplati investirati novac.

Prva je na udaru bila, dakako, neovisna kultura, ali nije lako ni onoj javnoj. Osobito otkad se uveo sustav "riznice", što znači da se sav novac jednog grada za sve institucije (pa tako i kazališta), slijeva - na jedan račun. Dobro, pitate se, pa kakve to veze ima? Jedan račun za sve, pa što? E, da, ali i sredstva sponzora idu na taj isti, jedan račun bez obzira na to za koji su program namijenjena. Pa se novcem koji je sponzor namijenio za određeni program u kazalištu može popravljati i - lokalna kanalizacija! Zvuči nevjerojatno?
No, sva sreća pa se u Hrvatskoj zakona rijetko tko pridržava pa većina javnih kazališta, premda im to zakon nalaže, nije prešla na sustav riznice i dalje imaju svoje žiro račune. Dakako, ima i gradova "štrebera" koji se drže slova zakona ko pijan plota, pa su u tim sredinama - nastali veliki problemi. Sponzori (logično) više ne žele ulagati novac jer nitko ne zna gdje će on završiti. I samo se potpuno neupućeni i nesvjesni lokalni političari čude što su očekivana sponzorska sredstva drastično smanjena.

Ali ipak, svi su troškovi javnih kazališta ionako pokriveni. To što je ukinuto svako poticanje da se naprave bolje predstave koje će gledati više gledatelja - koga briga. Dapače, manje posla i odgovornosti za marketinške službe, umjetnike, menadžment… Živjela uravnilovka!

I vratimo se početku.

Od povezivanja nogometa i pivske industrije nismo dobili više boljih sportaša/nogometaša, ali smo  zasigurno dobili više muškaraca s velikim trbusima koji u ove ljetne dane ponosno šeću svoje ponose (bez majica) po obali.

Ali ćemo zato od nepoticanja sponzoriranja kulture dugoročno izgubiti - jako puno.

Omamljeni pivom, to ionako nećemo primijetiti. Ni mi ni naša djeca. I bit će nam svejedno, neće nas biti pa nećemo morati gledati to da smo svi postali umjetna plava trava (zaborava) okupana u pivu.