originalno objavljeno na  blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Više i ne razmišljam o tome kako su stvari povezane i kako se poklope upravo onda kada se trebaju posložiti. Jednostavno, znam da slučajnost ne postoji i da to pravilo ne zaobilazi ni moju Slamku spasa.

Krajem mjeseca sudjelovat ću na 13. Europskoj konferenciji «Epilepsija i društvo» koja će se održati u Ljubljani, a na sesijama ću govoriti o problemima koje imaju žene s epilepsijom te o stigmi koja prati osobe oboljele od epilepsije. Pripremam se govoriti iz svoje perspektive, osobe koja boluje od ove najčešće kronične neurološke bolesti.

Pitate se kakve veze epilepsija ima s kazalištem?

Eh…

Početkom tjedna poslala mi je kolegica u inbox da njezin prijatelj priprema diplomski rad i da je čuo kako su se svojedobno u Maloj sceni izvodile predstave sa simultanim prevođenjem na znakovni jezik za gluhe, ali i gluho-slijepe osobe te da mu nije jasno kako je moguće komunicirati sadržaj s pozornice gluho-slijepim osobama.

Dakako da sam im objasnila, ali se i zapitala, koliko se zdravih ljudi uopće zapita tako nešto?

U srijedu sam u Ministarstvu kulture lobirala za jače senzibiliziranje javne uprave za osobe s invaliditetom.

U Maloj sceni ulazimo u posljednju fazu rada na predstavi " Smiješno čudovište" u kojoj prvi put u profesionalnom kazalištu glavnu ulogu igra slijepa glumica, talentirana Dajana Biondić.

I tako, u jednom tjednu - četiri različita poticaja za jednako razmišljanje: koliko smo u hrvatskom kazalištu osjetljivi na DRUGAČIJE među sobom i na koji način im omogućavamo ono što je zdravoj većini - sasvim NORMALNO.

(Uh, što mrzim ovu riječ, ponavljam to ne znam ni sama koji put…)

Odgovor nije teško pronaći: UOPĆE NISMO OSJETLJIVI NA RAZLIČITE među nama, ne omogućavamo im ono što bismo im morali osigurati i jamčiti, ne obaziremo se na manjinu koja se ne može koristiti svojim PRAVOM NA KULTURU i kulturne sadržaje.

Jednom riječju, hrvatsko je kazalište potpuno zakazalo u ovom segmentu.

Autizam.

Samo još jedan u nizu autizama hrvatskoga kazališta.

Još u sezoni 2004./2005. Mala scena svaki je svoj naslov odlučila izvoditi sa simultanim prevođenjem na znakovni jezik za gluhe i gluho-slijepe osobe. Odaziv osoba s oštećenim sluhom, a i vidom, bio je uistinu velik i moram priznati da sam očekivala da će se i druga kazališta, osobito ona javna, pomaknuti u smjeru senzibilizacije za ovu skupinu gledatelja.

Koliko se sjećam, tog je proljeća 2005. godine samo jedno javno zagrebačko kazalište napravilo nešto slično, i to samo s jednim naslovom.

Pilot-projekt te smo sezone financirali sami. Valja znati da za svaku gluho-slijepu osobu valja osigurati još pratitelja koji u dlan «prevodi» ono što se događa na pozornici, dakle, potrebno je za jednu osobu rezervirati dva mjesta, a također se za takve izvedbe trebaju pronaći i sredstva za simultanog prevoditelja koji ima dosta posla sa pripremom prijevoda.

Za sljedeću sezonu 2005./2006. aplicirali smo na natječaje i na Grad Zagreb i na Ministarstvo kulture i valjda vam ne moram govoriti da smo dobili - NULA kuna.

Odbijenicu.

Košaricu.

Takav program NIJE prepoznat kao javna potreba u kulturi ni Grada Zagreba ni Republike Hrvatske.

Nakon godinu dana morali smo, zbog nedostatka novca, odustati od ove prakse koja je u demokratskim zemljama uobičajena, zapravo se podrazumijeva.

U Londonu na dan premijere svake predstave možete saznati u kojem terminu možete doći na izvedbu predstave prilagođene osobama oštećena sluha ili vida. To jednostavno ide «u paketu» sa svakim naslovom.

Svjetski standard.

U Hrvatskoj uopće malo znamo o umjetnosti za osobe s invaliditetom, ali i s njima, i što podrazumijeva termin «Disability arts». Odnedavno ASSITEJ International, najveća svjetska udruga kazališta za mladu publiku koja broji preko 80 zemalja članica, mijenja ovaj termin u «Inclusive Art».

Eh, inkluzija, inkluzija… Uključivanje, uključivanje.

Stručnjaci smo za ISKLJUČIVANJE, a slabo stojimo s UKLJUČIVANJEM.

Ili se pravimo da nikoga ne trebamo uključiti ili ga isključimo kao kad smo bili djeca i sve rješavali po kratkom postupku rečenicom «Neću se s tobom igrati!».

Prije nekoliko godina nazvali su me iz jedne stranke da im osmislim i napišem projekt simultanog prevođenja na znakovni jezik. Dakako da sam se bez ikakve naknade odazvala i sve potanko napisala, a ta je stranka predložila taj prijeko potrebni projekt Skupštini Grada Zagreba.

I?

Mislite li da je projekt prihvaćen?

Naravno da nije! Predložila ga je (u tom trenutku) pogrešna stranka!

Ah, tko se više čudi takvim slučajevima.

Pa to je uobičajena praksa! Važnije je NE izglasati nešto što je predložio naš «protivnik» nego kulturu učiniti dostupnom svima koji ju žele konzumirati.

Daleko smo mi od izjave Denga Xiaopinga iz prosinca 1978. godine izrečene na Trećem plenumu jedanaestog saziva Centralnog komiteta Komunističke partije Kine nakon koje su započele tektonske promjene u ovom stoljećima uspavanom zmaju od zemlje: «Nije važno je li mačka crna ili bijela, ako lovi miševe, mačka je dobra.»

Kod nas je još uvijek boja mačke najvažnija pa je tako u Zagrebu neslavno propao i službeni prijedlog da se senzibilizira kazališna javnost na osobe s invaliditetom.

A znamo i da kad nema mačke - miševi kolo vode. Hm, hm.

O epilepsiji i kazalištu i o tome da neke vrste svjetala mogu prouzročiti napad već sam pisala i lobirala na drugačije načine.

Postigla nisam ništa.

Ni jedno kazalište nije uvelo praksu da se u programu ili programskoj knjižici upozori potencijalne osjetljive ili ranjive skupine da bi im se na predstavi mogla dogoditi neugodnost. Od snažnog svjetla, preglasnog zvuka, obilnog dima…

Ma što nas briga za drugačije!

Važno je da je nama dobro!

Zar bi to bio veliki problem obvezati sva javna kazališta da svaki naslov jednom godišnje moraju odigrati sa simultanim prevođenjem na znakovni jezik i da se datum odredi već na dan premijere predstave, a da se u suradnji s udrugama koje okupljaju zainteresirano članstvo napravi raspored?

Zar bi bio problem napisati u program i komunicirati u medijima da neka predstava ima svjetlosne efekte koji mogu biti štetni za osobe koje boluju od epilepsije?

Znate li da takvih osoba u Hrvatskoj ima preko 40 tisuća?

To je cijeli naraštaj djece koji se upisuje u prvi razred osnovne škole.

Zar je to tako zanemariv broj da se možemo praviti da ne postoje?

No, ne brinu se u našim javnim kazalištima ni za zdrave, a kamoli za one koji boluju od neke bolesti pa vam kao nastavak prošlotjedne teme donosim još «bisera» naših javnih kazališta koja na svojim stranicama NEMAJU raspored za rujan, a već smo zašli u drugu polovinu kolovoza (Kazalište Kerempuh, kazalište u Varaždinu - budući HNK, Zagrebačko kazalište lutaka, Zagrebačko kazalište mladih, kazalište Gavella, HNK u Osijeku).

I dok su u Londonu već rasprodali i termine za pokuse Nacionalnog baleta, u Hrvatskoj većina kazališta ne prodaje - ništa.

Bolje reći, još uvijek prodaju (ljetnu) maglu.

Ili na stranicama IMAJU program - ali za lipanj ove godine, kao zagrebačko kazalište Komedija, kazalište Marina Držića u Dubrovniku ili HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, na primjer.

I nikome ništa.

Ne brine se vlasnik zagrebačkih javnih kazališta, Grad Zagreb, zbog toga. Još uvijek im je prva briga - kazalište Mala scena, koju nikako da riješe, unatoč obećanjima.

P. S. Hrvatsko društvo dramskih umjetnika objavilo je NATJEČAJ za članove u tijelima upravljanja HDDU-a na mandat od četiri godine. Mislite li da imate ideju kako donijeti i implementirati promjene u našu najveću strukovnu umjetničku udrugu u koju je učlanjeno oko tisuću članova - dramskih umjetnika, prijavite svoj program i podmetnite svoja leđa za opće dobro! Sretno!