originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar 

Cijeli se mjesec pripremam za zadnju Slamku u 2013. godini.
Poslovica kaže: «Čovjek snuje, Bog odlučuje.» U prijevodu: ja sam smislila, a naša je kultura odlučila.
Što me je skrenulo s puta?
U utorak, na sâm Badnjak, dobila sam pismo preko mailing liste HDDU-a iz kojeg sam saznala da će se u petak 27. prosinca u 13 sati ispred HNK-a u Osijeku održati prosvjed u organizaciji Hrvatskoga sindikata djelatnika u kulturi.
Jer u Osijeku nemaju ni v. d. intendanta, a kamoli intendanta.
Još jedno kazalište u Hrvatskoj ostalo je bez menadžmenta. Bez potpisnika.
O «slučaju Osijek» pisala sam ove jeseni u više navrata. Čak sam mislila da je sve napokon riješeno nakon što je 11. prosinca u Gradskom vijeću izvedena «predstava» skupine zaposlenika kazališta predvođena intendantom Božidarom Šnajderom. Naime, toga dana prosvjednici su u suzama molili gradske vijećnike za v. d. imenovanje za Šnajdera, i činilo se da su si Šnajdera i - izmolili.
No, ni suze nisu pomogle i zaposlenici još jedne hrvatske nacionalne kazališne kuće na vlastitoj su koži shvatili do koje je mjere hrvatski kazališni sustav retardiran i pervertiran.

Kopajući po svim dostupnim izvorima saznala sam:

1. Da je dokument na koji je trebalo upisati ime i prezime v. d. intendanta na stranicama Gradskoga vijeća - prazan. U dokumentu su navedeni zakoni, članci, stavci, datumi. Piše sve - osim imena vršitelja dužnosti. Na mjestu imena stoji prazna crta.

2. Da, za razliku od Dječjeg kazališta u Osijeku, sastav novoga Kazališnog vijeća HNK-a nikada nije bio točka Dnevnoga reda na sjednici Gradskog vijeća, premda je zakonski rok za taj izbor već odavno prošao.

3. Da je (kao i Dubrovnik) Osijek odlučio ukinuti Vijeća za kulturu po područjima i ostaviti samo - jedno. U kojem će sjediti sedam «Katica za sve». Sedam u jedan. «Multipraktik» Vijeće.

4. Da je dana 23. prosinca Anto Đapić (HSP), koji predsjedava Gradskim vijećem Osijeka, sazvao izvanrednu pressicu na kojoj je iznio svoj prijedlog: pristaje da Božidar Šnajder postane v. d. intendanta, ali pod uvjetom da Željko Čagalj bude imenovan - Poslovnim ravnateljem. 

E, sad, moram prekinuti s nabrajanjem.

Za one koji priču o Osijeku prate tek odnedavno, ime Željka Čagalja ne znači mnogo. Mogli su ga naći kao jednog od četiriju kandidata koji su se javili na posljednji (propali) natječaj za intendanta. Čagalj je, kao i Šnajder, prošao «formalne» uvjete, ali nije dobio glasove članova Kazališnog vijeća. Dva glasa dobio je Šnajder, dva su bila suzdržana, a već otprije znamo da petog člana Vijeća nema, odnosno, da se s dvije godine zakašnjenja «otkrilo» da je Berislavu Puškariću istekao mandat i da nije mogao glasati.
Tako je propao natječaj.

Ali, tko je Željko Čagalj u kontekstu današnje osječke priče?

Čagalj je, kao i Šnajder, diplomirani pravnik. Bio je intendant HNK-a u Osijeku od 1993. do 2005. godine (punih 12 godina), a nakon toga poznatiji je kao osoba koja je 54 mjeseca vodila Bizovačke toplice u kojima je ostavio oko devedeset (90) milijuna kuna - duga.
Idealna osoba koja bi trebala postati POSLOVNIM RAVNATELJEM NACIONALNE KUĆE!
U Osijeku je Čagalj poznat i kao osoba koja s Đapićem često karta u hotelu «Ritam» u blizini svog stana na Retfali.

Ali pustimo sad kartanje i vratimo se kazalištu.

Obojica, i Šnajder i Čagalj, diplomirani su pravnici. Izborom Šnajdera za vršitelja dužnosti i Čagalja za poslovnog ravnatelja, nacionalnu bi kazališnu ustanovu vodila - dva pravnika.
A program?
Tko bi bio osoba koja odabire program?
Pa pravnik, naravno!
Tko bi bio bolji za tu funkciju od pravnika!
Poznato je da se pravnici najbolje razumiju u repertoare nacionalnih kazališta.

Moram dodati da je po Zakonu o kazalištima zamišljeno da intendant poslovnog ravnatelja (kao i ravnatelje Drame, Opere i Baleta) dovodi u svom TIMU. Kako bi timskim radom uspješno vodili kazalište.
U osječkom bi slučaju POLITIKA Čagalja POSTAVILA Šnajderu. O timskom radu, dakle, ne bi bilo ni govora.
Premda su, kako izvori kažu, Šnajder i Čagalj KUMOVI (pa kako bi u našem kazališnom sustavu išta išlo bez kumstava!?), čini se da već godinama nisu u dobrim odnosima. Ovakvom bismo suludom političkom kombinacijom na čelu jednog nacionalnog kazališta dobili dva POSVAĐANA KUMA PRAVNIKA.
Ma ne sumnjam da bi kadroviranje à la osječki HNK dovelo do umjetničke izvrsnosti! 

A Ministarstvo kulture?
Premda je zastupnik Salapić (HDSSB) u Sabornici na raspravi o Izmjenama i dopunama Zakona o kazalištima 26. rujna jasno i glasno rekao da će nakon Zagreba, sljedeća kriza izbora intendanta biti u Osijeku, nikoga to nije zabrinulo.
Ministarstvo kulture nije ni pomislilo reagirati i pokušati predvidjeti moguće krize i prihvatiti predložene amandmane.
Kao što ne reagira ni danas.
Poslalo je pomoćnika ministrice Stojsavljevića u Osijek u kontrolu, a Stojsavljević je kao veliki stručnjak zaključio da je tamo «sve 5».
Super.
Vidi se.
Ako upišete u tražilicu Ministarstva kulture «HNK u Osijeku», nećete naći ni riječi o višemjesečnoj upravljačkoj krizi.
Ne zanima ih. Ne tiče ih se.
Ma neka su oni nama Varaždin uvalili u nacionalna kazališta i postavili v. d. intendanta u Zagrebu po hitnoj proceduri.
Ostalo, nema veze! Koga briga!
Nakon tri godine agonije u Splitu, nakon što još uvijek nemamo natječaj za Zagreb, nakon što je propao natječaj za Dubrovnik, u kaosu je i Osijek.
A tu nije kraj.
Tek je početak.
Raspada se sustav koji se više nikada neće uspostaviti na način na koji bi to većina željela.

O «slučaju Osijek» mogla bih još mnogo toga napisati, ali ću ga danas iskoristiti još samo kao paradigmu nečega o čemu pišem već godinama.

Ako se sjećate, tijekom jeseni 2012. u više sam navrata pisala o intendantskoj krizi u Splitu kada je 277 zaposlenika splitskog nacionalnog kazališta bilo u istoj situaciji u kojoj je 208 zaposlenika osječkog danas, a u kojoj je 517 zaposlenika zagrebačkog bilo 2. rujna ove godine.

Nekolicina nas organizirala je 24. listopada 2012. godine skupove podrške kolegama iz Splita ispred nacionalnih kazališta u Hrvatskoj.

U Zagrebu nas je došlo četrdesetak, a podršku je dalo (samo) dvoje zaposlenika HNK-a u Zagrebu. U Splitu je prosvjedovalo preko 150 zaposlenika i građana, ispred HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci došlo je devetero građana, a ispred HNK-a u Osijeku, kao podrška splitskim kolegama, pojavio se JEDAN ČOVJEK.

Student.

Nitko od zaposlenih.

Prije godinu dana u nacionalnim kazalištima bilo je zaposleno oko 1300 ljudi.
Kolika je bila podrška - vidite sami.

Solidarnost?

Nula bodova.
Gledajući emisiju «Hrvatska uživo» u petak 27. prosinca, vidjela sam da se zaposleni kolege iz Osijeka pozivaju na solidarnost koju očekuju iz ostalih kazališta, a Sindikat poručuje da će zaustaviti sve kulturne institucije u zemlji. Ne samo kazališta.
Hm.
Teška je riječ ta SOLIDARNOST.

Jako teška.
Sada je u Osijeku traže, a nisu je bili spremni pružiti kada je drugima trebalo.
Ne treba to komentirati.
U ovoj našoj sredini svi misle da se to što se događa drugima njima samima neće nikada dogoditi.
Kako kratkovidno…!
Samo ću, parafrazirajući, podsjetiti na «himnu solidarnosti» Johna Donnea (i staroga Hemingwaya): «Nevolja svakoga čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu. I zato nikada ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni.»

Drugi zanimljiv aspekt ove priče jest sociološki.

Naime, na društvenim mrežama o skupu u Osijeku koji je organizirao sindikat, niste baš mnogo toga mogli naći. HNK u Osijeku ima i svoju Facebook stranicu/grupu na kojoj ni prije ni poslije skupa nije bilo ni riječi. Kao što na njoj nema ništa o izboru intendanta.
Imam mnogo prijatelja zaposlenika HNK-a u Osijeku i mogu reći da ni oni nisu u većem broju komunicirali dramatičnu situaciju u organizaciji u kojoj su zaposleni.
O čemu se radi?

Najvjerojatnije o strahu, o posluhu, o nedovoljno razvijenoj svijesti… Možda i o nevjerovanju da se išta može promijeniti, o pesimizmu, o tuzi, o odustajanju, rezignaciji…

Ne znam.

Kadroviranje u hrvatskoj kulturi toliko je postalo degutantno da Slamka nema dovoljno prostora za bavljenje svakim pojedinim slučajem. Uz već danas navedene slučajeve u Osijeku, Dubrovniku, Splitu, samo ću nabrojiti najnovije kombinacije: one oko izbora ravnatelja Kulturnog centra Travno te smjene ravnateljice KIC-a u Zagrebu, izbora ravnateljice MSU-a u Zagrebu, članova različitih Vijeća za kulturu u svim gradovima Hrvatske… 

Pala mi je na pamet pjesmica koju smo pjevali kao djeca.

«Naokolo šalata, naokolo šalata, naokolo šalata, na veliki zbor. Poklanjam se na tebe, poklanjam se na tebe, poklanjam se na tebe, i tebe uzimam! Sad se vidi, sad se zna, 'ko se kome dopada; sad se vidi, sad se zna, 'ko se kome dopada!»

Početak pjesmice, vjerujem, nikome nije jasan. O čemu se pjevalo? Nema veze. O nekoj salati/šalati, pa naokolo, pa neki veliki zbor.
Ludilo.
To je, po meni, ono što bi u nekoj organizaciji kulture trebao biti PROGRAM.
Salata, šalata, veliki (ili mali?) zbor… Uh.

Važno je ovo na kraju, «poklanjam se na tebe» i onda još važnije, «tebe uzimam».
Vrhunac je «sad se vidi, sad se zna, 'ko se kome dopada…». I tako dvaput!

Ma uvijek se na kraju iz šalate/salate sazna «tko se kome dopada». Odnosno, tko s kim u istom (političkom) kolu pleše.

I tako dvaput!

I što u takvom bolesnom sustavu miješanih salata, kola i političkog dopadanja poželjeti u 2014. godini?
Zemlja smo s izvrsnim umjetnicima u svim područjima, imamo znanja, imamo vještina, MOŽEMO MIJENJATI NEFUNKCIONALAN SUSTAV!
A opet, ne događa se ništa.
NIŠTA.
Odakle toliki strah?
U 2014. godini želim samo reći: NE BOJTE SE!

Koristim prigodu zahvaliti svima koji su mi u 2013. godini davali potporu da ne posustanem, i koji su omogućili da kazalište Mala scena opstane. Hvala svim nepoznatim ljudima koji me zaustavljaju na ulici i žele sreću, svim kolegama koji mi svakodnevno šalju poruke ohrabrenja. Hvala publici koja je u 2013. godini pogledala 458 izvedaba Male scene koje je vidjelo 42.195 gledatelja u Hrvatskoj, Europi i Aziji. Hvala onima koji su odluči da Mala scena u 2013. osvoji 6 nagrada i ima 4 nominacije! Hvala dr. Hećimoviću i liječnicima, sestrama i ostalom osoblju Bolnice sestara milosrdnica, u Zagrebu, Odjel neurologije, koji su me vratili kada je bilo najteže.
Hvala najbližim prijateljima i mojoj obitelji koji me podržavaju u nakani da pišem dalje bez obzira na pritiske koji su bili i ostali iznimno snažni i teški. I dolaze iz različitih smjerova i područja.
Ne posustaju oni, ali ne posustajem ni ja.

Sretna nam svima Nova godina!

P. S. Sve pripremljene analize 2013. godine ostavljam za sljedeći post. Kao uvod u godišnju analizu, preporučujem r azgovor sa Snježanom Banović objavljen na h-alter portalu. Svakako pročitajte!