originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Noćas nisam mogla spavati.
Razlogom je bio jučer prikazan film «Unutarnja pljačka» koji je osvojio i Oscara za najbolji dokumentarni film 2010. godine.
Za one koji nisu gledali, u filmu su temeljito opisani uzroci kolapsa svjetskoga financijskog sustava koji se dogodio 2008. godine.
Desetljeća napuhavanja balona i pogodovanja skupini od 1 % najbogatijih u društvu (ne bi li se njihovo bogatstvo dodatno povećalo), dovelo je do najveće financijske krize u povijesti.
Znanstvenici, stručnjaci, savjetnici, svi redom vrhunski autoriteti u području ekonomije i bankarstva, ispleli su monstruoznu mrežu zbog koje su milijuni ljudi ostali bez ušteđevina, mirovina, domova, svega što su imali.
A nitko od njih nije snosio sankcije za učinjeno.
Najgore što se svim tim stručnjacima dogodilo jest da su pred kamerama morali odgovarati na neugodna pitanja koja su ih uzrujala i zbog kojih su bili, tako..., malo ljuti. Potreseni.
Vjerojatno desetak minuta.
Ne više.
I to je to.
A uništeni su životi milijuna ljudi.
Nepovratno.
Zvuči nevjerojatno, ali svi su ti stručnjaci, savjetnici, viši savjetnici, eksperti koji su režirali slom i dan-danas na ključnim mjestima koja se tiču financija u vladama država koje određuju pravila igre kao što je SAD, a mnogi od teoretičara najveće financijske katastrofe u povijesti, profesori su na elitnim sveučilištima.
Povlačim paralelu između sloma financijskog tržišta 2008. i sloma kazališnog sustava u Hrvatskoj 2014.
Sasvim je jasno da upravo živimo slom našega kazališta.
Nakon tolikih godina tijekom kojih su interesne skupine krojile pravila, kadrovirale, dijelile sredstva, pisale zakone kojima pogoduju sebi i svojima, stvarale svoju mrežu, sve je došlo na naplatu.
Nezakonitosti, laži, krivotvorenje dokumenata, zaobilaženje (ionako loših) zakona, mijenjanje regulative prema osobnim potrebama i interesima, sve je to ovih dana kulminiralo gotovo u cijeloj zemlji.
Mislite li da sam pretjerala?
Još sam i blaga u usporedbi s onim u čemu zaista živimo.
Jer ono što znamo nas nekolicina i dokumenti koje posjedujemo, samo su vrh ledenog brijega!
Rijeka
Premda se o načinu rada bivše uprave pod vodstvom Nade Matošević već šest (6) godina moglo čitati u tekstovima Zvonimira Peranića na DayLine info portalu (koje sam ponekad i prenosila u Slamci), odjednom se svi čude novostima koje su se pojavile.
Da pojavile...
Ne'š ti pojavljivanja...
Ne'š ti novosti...
Svašta.
Dokle god je Nada Matošević imala političko zaleđe, mogla je raditi što je htjela.
A to je i radila.
Od izbacivanja Staše Zurovca, koji je balet ovoga nacionalnog kazališta preporodio, preko prijetnji otkazom glumicama koje su sudjelovale u prosvjedu koji joj nije bio po volji, pa sve do različitih vrsta pogodovanja svojim ljudima od kojih je najomiljeniji bio njezin godinama najbliži suradnik, Ozren Prohić.
U tekstu od 18. rujna ove godine Zvonimir Peranić sabrao je sve svoje do sada objavljene podatke pa ih u miru možete pročitati.
Trebat će vam cijeli godišnji odmor da biste proučili materijale koji su, kako sam već rekla, već šest godina javno dostupni, a svi se prave da su jučer pali s neba.
Da je itko od Velikih dečki iz Rijeke, koji se ovih danas po medijima čude i ograđuju, želio reagirati tijekom proteklih šest godina, mogao je.
Bilo je razloga i argumenata, a i dokumenata.
Jedino što se napravilo u ovih šest godina jest da se Peraniću zabranio ulazak u HNK.
Zvuči poznato?
Naučila je ovih dana Nada Matošević da dokle god si u milosti interesnih skupina možeš raditi štogod te volja, po zakonu ili protivno zakonu.
Nebitno je.
A kad te Veliki dečki prestanu voljeti - zbogom.
Tako je otišla u povijest, a jedino što još ne znamo jest koliki je dug ostavila iza sebe.
Na teatru.hr možete pratiti kako su prošloga tjedna iz sata u sat stizala priopćenja.
Danas ću samo kratko komentirati slučaj opere Jevgenij Onjegin, najavljene kao koprodukcija dvaju nacionalnih kazališta, u Rijeci i u Zagrebu, a čija je premijera trebala biti u Rijeci 14. listopada 2014.
Koprodukcije štede novac i vrijeme, moguće je da istu predstavu vidi više gledatelja, a također da se odigra i više izvedaba, pa sama ideja suradnje dvaju nacionalnih kazališta uopće nije sporna.
U konkretno ovoj koprodukciji, koju je inicirala Dubravka Vrgoč, jedan od koproducenata, kazalište iz Rijeke, otkazalo je suradnju dirigentici Matošević. Zbog nje je otišao i redatelj Róbert Alföldi.
Tako je produkcija ostala bez glavnih suradnika u autorskom timu.
Na stranicama HNK-a u Rijeci na jednom mjestu piše da je premijera Jevgenija Onjegina 14. listopada i da njome dirigira Nada Matošević, na drugom mjestu možete pročitati da istoga dana igra drama Don Quijote.
Sa stranica HNK-a u Zagrebu Jevgenij Onjegin je nestao, premda je zbog njega s repertoara skinut Rosenkavalir.
Radi štednje.
Postavlja se nekoliko pitanja:
- Imaju li Rijeka i Zagreb ugovor o suradnji na Onjeginu?
- Ako imaju, u njemu su zasigurno odredbe o tome kakva je procedura ako dođe do promjena u produkciji, a također i ako se mijenjaju termini.
- Tko će snositi sankcije i koliko će porezne obveznike stajati ovo otkazivanje, odnosno, promjena termina.
- Tko će snositi troškove redatelja koji, kako sam kaže, ima potpisan ugovor, a koji je trebao režirati za oba partnera?
- Hoće li taj Jevgenij Onjegin na kraju biti jefitniji od Rosenkavalira?
- Hoće li te suradnje uopće biti?
- A što ako uopće nema potpisanog ugovora između dviju nacionalnih kuća za ovako veliki projekt, a obje su ga najavile?
- Ako ugovor postoji, mogu li ga građani ove zemlje i dvaju gradova, koji iz svog poreza financiraju rad ovih dviju skupih nacionalnih kuća, dobiti na uvid? Takav ugovor ne bi trebao (a ni smio) biti poslovnom tajnom.
- Imaju li i ostali suradnici (osim redatelja), potpisane ugovore pa će tražiti odštetu?
Moram priznati da ne vidim jednostavno rješenje za ovaj problem u kojem se nalaze oba kazališta.
Osim da politika ponovno mačem presiječe i mimo svih zakona, propisa i dobrih običaja riješi situaciju - po svom.
Split
Prošloga tjedna izašao je prvo na teatru.hr, a onda i u Slobodnoj Dalmaciji ugovor iz kojeg je razvidno da je Tonči Bilić za vođenje ovogodišnjega Splitskog ljeta dobio 100 tisuća kuna. Neto.
I ja sam tražila dokument i dobila ga od Ministarstva kulture.
Naknada za rad potpisana je tek 8. srpnja ove godine, a Bilić kaže da je to honorar za rad koji se odnosi na 12 mjeseci rada.
1. Kako to da je Bilić godinu dana radio bez ugovora, odnosno, bez znanja o svojoj naknadi za rad? Prema svim pravilima struke dokument je trebao dobiti prije početka rada na ovogodišnjem Splitskom ljetu, a ne šest (6) dana prije otvaranja.
2. Je li moguće da naše Ministarstvo kulture ne zna da je bilo dužno Biliću dati Odluku prije početka posla?
3. Što radi inspekcija rada? Radi li sa svima jednako?
U Malu scenu je - a zbog mog pisanja ovoga bloga - inspekcija rada došla po anonimnoj prijavi u roku keks, premda nije bilo nikakvih indicija da kršimo zakone. I na kraju nije našla ništa.
4. Kako to da je Bilić godinu dana radio na osmišljavanju Splitskog ljeta bez Odluke, odnosno, je li je uopće tražio? I kako je znao da će je dobiti?
5. Naše Ministarstvo kulture radi na riječ?
Ovakvi dokumenti i ugovori potpisuju se da bi se zaštitio radnik. Ali i poslodavac.
Eh, ako su i radnik i poslodavac sigurni da je sve pod kontrolom, onda im ni Odluke ni ugovor ne trebaju!
Zna Tonči Bilić da je pod dobrom i jakom zaštitom i da će dobiti novac i bez Odluke i ugovora.
A i Ministartsvo kulture zna da će Tonči njima napraviti sve što treba, pa ni njima papir nije potreban.
Sve je pod kontrolom!
Zaštita je prejaka da bi trebao i dokument.
Zaštita - jača od svakog papira.
Tražila sam od Ministarstva kulture elektronsku prijavnicu za ovogodišnje Splitsko ljeto, ali je nisam dobila (tražila sam nadopunu informacije).
No, zato sam dobila dokument koji nisam tražila, a koji prilažem kako biste vidjeli da je sve ono što sam pisala na početku - istina.
Jedan jedini dokument potvrđuje sve: dijeljenje novca svojima, krivotvorenje, protuzakonito postupanje...
Kao što vidite, financijski izvještaj ovogodišnjeg Splitskog ljeta, koje je trajalo od 14. srpnja do 14. kolovoza 2014., predan je Ministarstvu kulture, kako se vidi iz pečata, 7. siječnja 2014. godine.
Dakle, izvještaj je predan sedam (7) mjeseci i sedam (7) dana prije negoli je festival završio, a šest mjeseci i sedam (7) dana prije negoli je festival uopće počeo!
U Odluci koji su prenijeli teatar.hr i Slobodna Dalmacija piše će se sredstva za rad Tončija Bilića isplatiti iz sredstava samog festivala.
U specifikaciji/izvještaju, ja ta sredstva ne vidim.
Dopuštam da ne znam čitati tako temeljit izvještaj kao što je ovaj.
(Da bilo tko od nas s margine priloži ovakav izvještaj nakon izvršenog programa, nema šanse da bi dobio novac!)
A iz njega vidimo i to da je za prekovremene sate potrošeno 720 tisuća kuna! Pitam se, kakvo je to planiranje kada (unaprijed planirani?!) prekovremeni sati dosegnu toliku svotu?
Ministarstvo smatra da je planiranje bilo - odlično, pa je zato Tonči Bilić nagrađen novim dvogodišnjim ugovorom za ravnatelja Splitskog ljeta!
Dakle, novi intendant, ma tko on na kraju bio, zasigurno neće biti ravnateljem Splitskoga ljeta.
Zašto je ministrica požurila s imenovanjem Tončija Bilića (kojemu je ugovor trajao do 26. listopada ove godine i nije bilo nikakve žurbe) prije imenovanja intendanta HNK-a u Splitu, lako je objasniti.
Trebalo je zbrinuti svoj kadar, bez obzira na rezultate (čitaj dugove).
Tončija Bilića trebalo je uhljebiti makar na mjesto ravnatelja Splitskoga ljeta dok mu se ne nađe neka bolja i lukrativnija pozicija.
I za kraj, pogledajte pečat Ministarstva kulture na kojem se vidi da je godina prepravljana rukom. Ne, nemojte misliti da je to prvi put da se na službenom dokumentu Ministarstva kulture rukom prepravljaju podatci!
Ima toga, bez brige, skupljam ih kao što neki skupljaju sličice nogometaša!
Zagreb
Vozim se u četvrtak iz Palače pravde gdje sam imala ročište s Dušanom Ljuštinom zbog njegovih duševnih boli koje trpi zbog moga pisanja, i slušam radio. Baš sam naletjela na emisiju Gladne uši u kojoj je gostovala nova intendantica HNK-a Dubravka Vrgoč.
U prvom dijelu govorilo se o kraju 2016. godine i premijeri Nikole Tesle. O deset tisuća dolara koliko je stajalo osmodnevno putovanje Dubravke Vrgoč u New York na sastanak s autorskim timom nije bilo govora, ali se o projektu mnogo govorilo.
Iskreno, jedva čekam vidjeti predstavu.
Vratimo se temi.
Dakle, četvrtak je bio 18. rujna.
Da Onjegina u Rijeci neće biti 14. listopada, a također i da tog istog, riječkog, neće biti u Zagrebu ove jeseni, zna se (javno) od 13. rujna.
Zar Dubravki Vrgoč baš nitko od 13. do 18. rujna nije rekao da je ova produkcija na klimavim nogama?
Zna li Kazališno vijeće HNK-a u Zagrebu na čelu kojeg sjedi famozni Dušan Ljuština, a koje je zaduženo za praćenje programskog, kadrovskog i financijskog rada kazališta, što se događa s ovom produkcijom?
Znaju li pretplatnici koji su kupili pretplatu?
Zna li šira i zainteresirana javnost?
Što kažu svi oni?
Kažu li išta?
Svi znamo će projekt Tesla izaći u prosincu 2016. godine, ali kada će se ove godine izvesti najavljeni Onjegin, to ne znaju ni anđeli.
Ah, da, Dan otvorenog Trga koji je najavljen za 30. rujna pojavio se i na (novim) internetskim stranicama Lada, ali - kao i s onih HNK-a - o toj manifestaciji još uvijek ne znamo ništa. Daleko je kraj mjeseca.
Zanimljivo.
Zajedničko većini javnih kazališta u posljednje vrijeme jest da se gotovo svakoga dana pojave novi dugovi za koje nitko ne odgovara.
Kako se čini, sve će to Veliki dečki s falsificiranim datumima, bezvrijednim izvještajima, ugovorima potpisanima kako kome padne na pamet (ili pak uopće nepotpisanima) riješiti.
Na svoj desetljećima dobro poznat način.
Vrhunski menadžerski.
I ostati na svojim istim ili dobro poznatim funkcijama.
I dijeliti iste dobro poznate novce na istim dobro poznatim natječajima na koje se ne moraju u roku ni prijaviti.
Kao i Veliki dečki koje sam jučer gledala u dokumentarcu.
A šutljiva većina u sustavu, još šutljivija izvan sustava, podržana od institucija koje ne rade svoj posao, i dalje će omogućavati da se ova pervertirana situacija nikako i ni za što ne promijeni.
A ovaj napuhani balon našega kazališta, koji samo što nije eksplodirao, ne bi bio (pot)pun bez doprinosa svoga pobočnika Tomislava Čadeža koji je, ako niste znali, 31. srpnja ove godine zabilježio osobni rekordan dug Poreznoj upravi od preko 400 tisuća kuna.
Življeli!