originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Još sam uvijek na Okinawi pa mi je okruženje i dalje multikulturno. Kazalištarci iz cijeloga svijeta neizmjeran su mi izvor informacija o sustavima u kojima djeluje kazališni život u njihovim zemljama pa mogućnost da se dodatno upoznam s drugačijim načinima rada - obilno koristim.
I tako, čujem nekidan od kolege iz najmnogoljudnije zemlje na svijetu (koja mi je trenutačno "preko puta") da je Kina odlučila drastično smanjiti broj nacionalnih kazališta i da ih sad ima samo oko 100 (sto)… Pukla sam od smijeha. Pomislih u prvi čas - Kinezi su još gori od nas. Ali kad se usporedi odnos broja stanovnika i nacionalnih kazališta s našom situacijom, mi smo i dalje svjetski rekorderi. Ma kakvi Kinezi, oni su male bebe za nas. A i dalje nismo zadovoljni. Mi bismo još i još…
Evo još malo podataka iz Azije: Japan sa 100 milijuna stanovnika ima 4 nacionalna kazališta, a Taiwan s 23 milijuna - samo jedno.
Južna Koreja (cca 50 milijuna stanovnika) u svibnju ove godine osnovala je Nacionalno kazalište za djecu. Za sada ima pet (5) zaposlenih, a prva im je premijera već u studenome. Posla ima preko glave, kaže mi umjetnička ravnateljica ove nove korejske kazališne ustanove, ali je neizmjerno uzbudljivo.
Jasno, ovih pet zaposlenih čine menadžment, a umjetnici se angažiraju po projektima. E, protiv takvog nacionalnog kazališta nemam baš ništa.
Mi još uvijek nemamo nacionalno kazalište za djecu, ali kako nam ide s nacionalnim kazalištima, ne bih se čudila da ga dobijemo. Ma ne jedno, nego ajde barem dva! Neka se nađe… A moglo bi i četiri…
Vidim da je Pročelnik za kulturu Grada Rijeke u tekstu Dupli K und K. ili Kazališne Kuće u sezoni Kiselih Krastavaca (ovi veliki K-ovi su njegovi, ne moji) započeo rečenicom: "Ovaj tekst se samo naoko tiče visoke nacionalne kulturne politike, a zapravo se bavi elementarnom logikom koja dekonstruira postojeće nedosljednosti."
Pa kad smo već kod "elementarne logike", upitajmo se: po čemu je to kazalište u njegovu gradu - nacionalno? Koje to karakteristike ima koje zadovoljavaju potrebe u kulturi/kazalištu građana cijele Hrvatske? HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci tipično je gradsko kazalište koje zadovoljava potrebe građana Rijeke. Može se reći da zadovoljava i potrebe stanovnika županije/regije pa bi se kao takvo eventualno moglo nazvati - regionalnim kazalištem. Ali nacionalnim sasvim sigurno ne.
Nadalje, smatra Ivan Šarar, da bi tema financiranja nacionalnih kazališta trebala zanimati "svakog u Hrvatskoj, a naročito stanovnike Osijeka, Splita i Rijeke".
U ovome se u potpunosti slažemo. Mene itekako zanima zašto bih ja trebala, prema Šararovu mišljenju, izdvajati iz svog poreza novac za riječko kazalište? Ili zašto bih kao porezna obveznica trebala financirati HNK Split na čijem je čelu već desetak mjeseci čovjek kojem ne bih dala ni da mi prošeta peseke po dvorištu, a kamoli da upravlja javnom ustanovom u kulturi s više od 270 zaposlenih i budžetom od preko 40 milijuna kuna?
Premda je Ivan Šarar tek nedavno stupio na dužnost pročelnika, razmjerno je mlad i svakako ga treba podržati, ipak bi, prije nego što bude u stanju kompetentno suditi o stvarima s kojima se dosad u svom radu nije susretao, trebao malo bolje proučiti područje o kojem govori. Na primjer, "kazališne kuće" koje spominje već u naslovu, specifična su vrsta organizacije kazališnog života koje su tehnički i administrativno opremljene za izvođenje kazališnih programa, ali nemaju ansambl. U Hrvatskoj postoji još samo jedna kazališna kuća (ona u Požegi), a ostale su preregistrirane u kazališta. Zadivljuje da su se čak dvije od njih prozvale hrvatskim i narodnim kazalištima premda to nikada nisu bile. E, sviđa nam se to da se zovemo hrvatsko, pa narodno, odnosno, da budemo nešto nacionalno… Kao, to će nam valjda dati neku težinu ili širinu ili će nam možda predstave biti bolje? Eh, kad bi barem bilo tako, onda bi bilo dobro da se sva kazališta nazovu nacionalnima! Potpisala bih tako nešto istog trenutka!
Dakle, HNK u Rijeci nikako nije "kazališna kuća" nego je - kazalište, a nekako mi se čini da bi jedan pročelnik za kulturu morao biti upoznat barem s osnovnim organizacijskim oblicima u djelatnosti o kojoj nam u svom tekstu daje lekcije.
Pita se Ivan Šarar o pravednosti financiranja naših HNK-ova. Pitam se i ja o pravednosti financiranja i kazališta i cjelokupne kulture.
Po kojem bi to kriteriju država trebala odvajati 60 milijuna kuna za nacionalna kazališta u ovakvoj formi kakva su ona danas? Koja je to VRIJEDNOST koja se dobiva za taj silni novac? Koji su KRITERIJI? Ne bismo li prvo o tome trebali raspravljati?
Kao i obično, krenulo se od kraja, od posljedica, ne uzevši u obzir uzroke, odnosno, početak priče. A na početku bijaše samo - jedno nacionalno kazalište. Nema ni dvadeset godina da je kod nas nastala inflacija nacionalnih kazališta, a virus se nezaustavljivo širi pa ih trenutačno (nominalno) u Hrvatskoj imamo čak sedam. Pa nije nam više sa svih strana svijeta ugrožen nacionalni identitet da bi se političkom logikom putem kulture stapali s "maticom zemljom". Imamo suverenu državu! Čemu ta potreba da imamo u svakom većem mjestu nacionalno kazalište?
Zakon, koji se nikako ne sviđa novom riječkom Pročelniku za kulturu (a u većoj mjeri ne sviđa se ni meni), daje nacionalno ime kazalištima u Osijeku, Splitu i Rijeci, ali je sasvim jasno tko su osnivači i vlasnici tih kazališta - gradovi (a u slučaju Osijeka i županija). Ili pojednostavljeno rečeno: ako si odlučio imati auto, zašto misliš da bi ti ga netko drugi trebao održavati?
Reforma nam je životno potrebna, ali nikako ne ona koja bi još više osnaživala javni sektor ne obazirući se na kvalitetu programa koje producira. Onoga časa kada se okrenemo k PROGRAMIMA, odnosno njihovoj kvaliteti, a prestanemo na kazalište gledati kao na socijalnu ustanovu ili ustanovu koja bi trebala igrati ulogu vestalke našeg identiteta - imamo šanse. Tako nešto nije još na vidiku, ali je tekst pročelnika Šarara zabrinjavajuć jer pokazuje potpuno pogrešan smjer razmišljanja od onoga kojim bismo trebali ići. Kao što je Šestan (kako primjećuje Šarar) promijenio ploču kad je od intendanta postao državnim službenikom, tako je tu istu ploču okrenuo i Šarar kad je s neovisne glazbene scene prešao u javnu upravu. Valjda tako mora biti…
Dakle, umjesto da tražimo slamku spasa za financiranje nacionalnih kazališta, bolje bi bilo da se okrenemo traženju slamke za - IZVRSNOST. Koja tako bolno nedostaje hrvatskom kazalištu. Iliti još jednostavnije: okrenimo se napokon od forme prema - sadržaju.
P. S. Kad smo već kod nacionalnih kazališta, hoće li konačno netko udaljiti iz javnog prostora v. d. intendanta Mucala s njegovim nakaradnim razmišljanjima? Nije li njegov istup nakon predstave "Kiklopa" na Splitskom ljetu doista prevršio svaku mjeru civiliziranog ponašanja? Jedino što se na to može reći je - bljak.