originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Ponekad me uhvati strah kako se stvari/teme slažu jedna s
drugom. Odlučim se za jednu temu, a onda, PAF!, događaj za
događajem i - slika se sama složi na svoje mjesto.
Da je tjedan počeo obećavajuće, ne bih baš mogla reći. Tema
Eurokazova okruglog stola o odlučivanju u kulturi privukla je jedva
desetak zainteresiranih sudionika što je i nevjerojatno i
razočaravajuće. Kulturnjake ne zanima pitanje (i problem) tko će i
kako odlučivati o svemu onome čime se bave. Ni mlade ni stare, ni
samostalne ni nesamostalne, ni kazalištarce ni likovnjake, ni
glazbenjake, ni pisce… Pa čak ni (kulturne) političare u ovo
predizborno vrijeme! Od otprilike 14 do 15 TISUĆA UMJETNIKA koliko
ih djeluje u našoj zemlji (od čega većina živi i djeluje u
Zagrebu), desetak zainteresiranih za sudjelovanje u raspravi o
odlučivanju u kulturi brojka je - za uhvatit' se za glavu.
No, takva nam je stvarnost i s time treba računati i razmišljati o
tome. I, naravno, ne treba se čuditi da je tome tako. Predugo je
kultura bila "sedma s lijeva u petom redu" da bi se mogao očekivati
obrat. Što se može, zapušteno je to područje u ovoj zemlji u svakom
pogledu.
Pa su i javne rasprave - takve kakve jesu.
Bila je to srijeda.
Petak je već donio bolje vijesti: promovirana je knjiga
Networks urednice Biserke Cvjetičanin u izdanju
Culturelinka koji već dvadeset godina djeluje unutar Instituta za
međunarodne odnose. Baš toliko otkad se i pojam MREŽE počeo
upotrebljavati u ovim našim krajevima. Podnaslov je knjige
The Evolving Aspects of Culture in the 21st Century kojim
nam se želi reći da su MREŽE nešto što u 21. stoljeću itekako može
doprinijeti razvoju kulture. Trideset autora iz cijeloga svijeta
dalo je svoj doprinos u ovoj vrijednoj knjizi iz koje se mnogo toga
može saznati o MREŽAMA kao takvima, ali i o primjerima dobre prakse
iz cijeloga svijeta.
Kako kod nas stojimo s MREŽAMA, osobito s onima u praksi?
Čini mi se - ne baš najbolje.
Teorija nam je (kao i u mnogim drugim područjima) otišla daleko od
prakse i jedna na drugu imaju vrlo slab utjecaj. Bolje reći, sve
ono što se u teoriji odlično postavi, praksa odbija slijediti.
Nikako da nam se praksa i teorija nađu na istom mjestu, bolje reći
- da se UMREŽE! Jedna šumom, druga drumom… ili još gore… ona
poslovica o ludima i zbunjenima.
Jučer se u mnogim kazalištima u Hrvatskoj i regiji održavala
manifestacija Noć kazališta koja je ove godine, već treći
put zaredom, stvorila neku vrstu ad hoc MREŽE koja želi kazališnim
gledateljima približiti kazalište na drugačije načine: od
povoljnijih (ili čak besplatnih) ulaznica do razgledavanja
kazališta, radionica i sličnih događanja koja se ne nude u
svakodnevnoj kazališnoj ponudi. Svake je godine sve više
organizacija koje se pridružuju ovoj maloj mreži/manifestaciji koja
je, premda traje samo jedan dan u godini, korisna za kazališnu
djelatnost. Osobito u ovom današnjem vremenu u kojem kazalište
svakim danom sve više gubi svoje tradicionalno (središnje) mjesto u
kulturi. No, kako mi često znamo raditi protiv samih sebe, tako se
i ove godine dogodilo da su u Splitu javna gradska kazališta odbila
"udomiti" jedno malo neovisno kazalište koje se željelo priključiti
manifestaciji Noć kazališta igrajući BESPLATNO svoju
predstavu. Ali je zato splitski HNK u Noći kazališta
svojim gledateljima ponudio - koncert.
Teško otvaramo i vrata svog doma a kamoli da bismo se nešto, kao,
išli umrežavati!
Umrežile su se i umjetničke akademije Sveučilišta u Zagrebu pa će
se sljedeće subote u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog
održati premijera već trećega u nizu velikih projekta nastalog kao
rezultat tog umrežavanja, opera Carmen Georgesa Bizeta.
Nakon velikog uspjeha opere Čarobna frula i oratorija
Ivan Grozni u školskoj godini 2009/2010, Carmen
je okupila čak 352 studenta i njihovih mentora s muzičke, kazališne
i likovne akademije, Tekstilno-tehnološkog fakulteta te Škole za
suvremeni ples Ane Maletić. U ovom se projektu, kao i u mnogima
manjima koji su se od početka umrežavanja naših umjetničkih škola
realizirali, postavljaju temelji budućih mreža: suradničkih,
institucionalnih, intersektorskih, neinstitucionalnih… U svakom
slučaju - mrežā za budućnost.
U koje čvrsto vjerujem. I koje mi daju nade da su promjene
moguće.
Međutim, postoje i "MREŽE" U KOJE NE VJERUJEM.
Osobito ne u to da mogu donijeti išta dobroga našoj kulturi.
Znam da mi nije pametno o njima pisati. Ali, ne može čovjek u
životu uvijek raditi pametne stvari!
Pred nama su izbori. U kulturnjačkim se krugovima raspravlja samo
o tome tko će biti novi ministar kulture. Logično je da nismo
previše zainteresirani za to tko će voditi resor
poljoprivrede.
Ne tiče se naše kože. Pa nas i nije briga.
Ime koje se najčešće spominje kao izvjesnog kandidata za mjesto
ministra kulture jest ono saborskoga zastupnika, nekadašnjeg
poznatog novinara Hrvatskoga radija Nenada Stazića.
Sad ću malo glasno razmišljati o potencijalnoj MREŽI koja bi se
mogla stvoriti njegovim imenovanjem na čelno mjesto u kulturi u
Hrvata: brat mu je (moj kolega iz generacije s akademije) direktor
kazališta Gavella, najvećega dramskoga kazališta u zemlji. Šogorica
mu je poslovna ravnateljica matičnoga nacionalnog kazališta,
Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. No, MREŽA se širi i dalje,
bratov mu je vjenčani kum (a poznato je da je kod nas kum i više
nego brat!) Duško Ljuština, ravnatelj Satiričkoga kazališta
Kerempuh u Zagrebu. Dakle, u Zagrebu bi ova MREŽA premrežila već u
startu Ministarstvo kulture i tri velike ( da ne kažem najveće)
kazališne javne ustanove. Ali, širimo se i dalje, i to na neovisni
sektor jer je opće poznata stvar da su braća Stazić i Duško
Ljuština logistička podrška Teatru Ulysses koji svakoga ljeta radi
predstave na Brijunima.
I kad se sve skupa zbroji i oduzme, o ovoj se vrsti umrežavanja ne
govori u novoj knjizi Biserke Cvjetičanin. Ovakva vrsta "MREŽÂ"
nikako se ne može svrstati u razvojni aspekt kulture 21.
stoljeća, nego upravo suprotno, možemo ih detektirati samo kao
- kočnicu razvoja kulture 21. stoljeća u Hrvatskoj.
Prvi hrvatski predsjednik zamislio je državu koju će voditi 200
obitelji.
Kako stvari stoje, nama bi se u kulturi uskoro moglo dogoditi da
to bude - samo JEDNA OBITELJ. La famiglia.
E, pa da je i najbolja na svijetu - ne može biti dobro.