originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Ljeto i dalje uporno traje, ali se kazališni život počeo zahuktavati. Neka su kazališta već izašla i s novom premijerom, a ostatak - samo što nije. Dobro, dobro, ima i javnih kazališta kojima je (prema internetskim stranicama) vrijeme stalo prije ljetne stanke no, nadajmo se da je i tamo buđenje u tijeku. Ako ih vlasnik ne probudi i pita za junačko zdravlje (što se baš i ne događa često), možda ih publika podsjeti da bi bilo vrijeme za objavu repertoara za sezonu koja je već počela.
I tako, donosi ovih dana poštar svježe otisnute programske kazališne knjižice iz cijele Hrvatske. Nije baš da su mi poštom pristigli materijali iz svih kazališta. Tu sam malo u dvojbi između dviju opcija: ili su kazališta (čiji programi još nisu stigli) odlučila štedjeti pa nisu uopće tiskala program sezone ili sam pak skinuta s popisa primatelja pošte? Hm… teško je reći. Ma sama sam si kriva. Tko me tjera pisati Slamku i zamjerati se okolo po svijetu? Što se može, takav je život. Ne može se imati sve: i primati programe i pozivnice i - pisati. Danas ću vjerojatno odletjeti s još najmanje jedne (do dvije) liste, ali ću preživjeti i to.
Vratimo se mi programima.
Svega se u tim godišnjim programskim knjižicama može naći: od uistinu zanimljivih projekata pa sve do onih za koje se pitaš - je li to moguće? Međutim, ako gledatelji žele kupovati ulaznice za to što se nudi, onda je i meni u redu.
Svi znaju da je država u recesiji, da nas je kriza dobro protresla pa je logično da su i programske knjižice tiskane na jeftinijem papiru i da imaju manje stranica. Međutim, i u takvim, teškim financijskim uvjetima moguće je napraviti materijal koji će biti likovno zanimljiv, informativan i - dostojanstven. Tako sam vrlo lako došla do osnovnih informacija što će se moći vidjeti u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku ili Gradskom kazalištu lutaka u Splitu. Saznala sam i tko će režirati, kada se očekuju premijere … I slične stvari koje potencijalne gledatelje itekako zanimaju.
No, ono što je kao godišnja programska knjižica tiskana u 10.000 primjeraka stiglo iz HNK-a u Osijeku - nezamislivo je. Listam taj komadić papira, okrećem ga, gledam, čudim se i ne mogu vjerovati da je tako nešto moglo otići na poštu ne bi li predstavilo 105. sezonu jedine nacionalne kuće zapadno od Zagreba.
Neću sada ulaziti u detalje, ako ste jedan od 10.000 do kojih je "to nešto" došlo, znat ćete o čemu govorim. Ako niste, uštedjeli ste si uzrujavanje. Brrrr…
Prijeći ću sad na drugu temu. Različitu, a opet - istu.
Prošloga sam tjedna gledala dvije predstave u Zagrebu: "Dunda Maroja" u kazalištu Gavella, a druga je bilo gostovanje kazališta Jana Fabra iz Antwerpena s predstavom "Prometej, Krajolik II", na Festivalu svjetskog kazališta.
Ono što svi znamo i u čemu se gotovo jednoglasno slažemo jest da u Hrvatskoj imamo uistinu sjajnih umjetnika. Glumaca/glumica pogotovo. Talentirana smo nacija, kako se to voli reći, i u sportu i u umjetnosti. Zapravo - čudo. I u nizozemskoj predstavi, uz strance, igraju i dvije hrvatske umjetnice: predano, do kraja, do zadnje kapi krvi. Može se nekome sviđati predstava ili ne, potpuno je svejedno. Međutim, nitko ne može ne vidjeti potpunu predanost poslu koji se radi, koncentraciju, fokus, želju, potrebu, čak bi se moglo reći fanatizam… sve ono bez čega nema umjetničkoga stvaranja pa ni umjetničkog djela. Te smo večeri u predstavi Jana Fabra vidjeli sve ono što nismo vidjeli večer prije u "Dundu Maroju" u kojem se nikome ništa ne može prigovoriti, svi su na pozornici RADILI SVOJ POSAO. Je li u kazalištu dovoljno SAMO RADITI SVOJ POSAO?
Osobno mislim da nije. A vjerujem da nisam jedina koja tako misli.
Kazalište u kojem se činovnički SAMO RADI SVOJ POSAO osmislio je još 1925. godine Svetozar Pribičević, a mi ga se držimo kao pijani plota. I ne puštamo taj koncept ni po cijenu života.
No, ni ovaj put, nisu krivi glumci. Kao što ni u priči o programskim knjižicama nije kriva djelatnica koja je potpisala potpuno besmislen slogan ("Ne želimo se reklamirati! Krajnje jednostavno Volite kazalište!").
Kriv je sustav. Nemotivirajuć, uspavljujuć, nepoticajan… jadan.
Ubijamo dobre glumce, ubijamo dobre tekstove, redatelje, UBIJAMO KAZALIŠTE. Umjesto da ubijemo SUSTAV u kojem (ne) funkcionira ovo naše kazalište.
Zašto sve to zajedno trpimo?
Može li glumac biti sretan na kraju predstave kad se klanja, a ZNA da je to bio SAMO POSAO za KOEFICIJENT? Je li se radi toga tresao od uzbuđenja pred zgradom Kazališne akademije čekajući da netko izvjesi njegovo ime da je PRIMLJEN i da će BITI GLUMAC?
Čime se zavaravamo? Je li taj koeficijent koji se dobiva u javnoj ustanovi uistinu takav apaurin da nitko više nije u stanju staviti ruku na srce, pogledati si u dubinu duše i priznati da je KONCEPT OVAKVOG KAZALIŠTA PROPAO?
Ako to ne vide ljudi koji jesu u sustavu (a obično se kaže - sve dok si u apsurdu ne vidiš koliko je velik taj apsurd), zašto ne progovore oni koji nisu na apaurinima? Ili je pak cijela zemlja na sedativima?
Ja to više ništa ne razumijem.
U Nizozemskoj su početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća gađali glumce na pozornici rajčicama. Dogodila se poznata "tomato revolucija".
Ne može li do promjene doći ipak malo nježnije od toga da se gađamo rajčicama?
Stvarno ne razumijem - tako smo talentirani, a nemamo petlje reći - DOSTA JE!
Nešto tu ipak ne štima…
P. S. Dobra vijest dana jest da ćemo napokon dobiti PLESNU AKADEMIJU, i to već od sljedeće školske godine! Čestitke svima koji su uložili svoje vrijeme, trud i znanje da se ovaj projekt konačno počne realizirati! Možda i plesu u Hrvatskoj svanu bolji dani…