originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Pisala sam jednom o kraju filma Slavica u kojem Irena Kolesar rukama pokušava zaustaviti nadiranje vode u brod koji tone.

Godinama mi je ta scena bila prvom asocijacijom na stanje našega kazališta: voda potapa brod, a nekolicina nadobudnih (ili možda ludih?) pojedinaca pokušava zaustaviti neumitno.

Nakon prošloga tjedna Slavica više ne igra u mom filmu.

Naime, nema više nijedne ruke koja bi pokušala zaustaviti nalet vode pred potopom. Postali smo promatrači.

Nekom vrstom kroničara potopa.

Analizirati i objavljivati sve što se događa u našemu glumištu tijekom tjedna, postalo je apsurdnim.

Teatar.hr Nore Krstulović, pisanje i govorenje Snježane Banović te Slamka spasa i Slamkari postali su (i ostali) jedinim žarištima otpora ovomu našem bolesnom kazališno-kulturnom sustavu.

A količina nekompetencije, manipulacija, laži, obmanjivanja, skrivanja istine, krivotvorenja, ad hoc odlučivanja, pogodovanja i podmetanja, raste geometrijskom progresijom.

Evo ukratko prošloga tjedna: dug u HNK-u u Splitu iznosi oko četiri milijuna kuna, u Zagrebu tu negdje, u Rijeci oko milijun, u Šibeniku oko dva milijuna kuna. Gavella nije dobila ravnatelja premda je već trebala, ZKM nije raspisao natječaj, premda je trebao, ali zato se mijenja Statut s objašnjenjima od kojih mi se zbog neizmjerne količine gluposti diže kosa na glavi.

HNK-i u Varaždinu, Osijeku i Šibeniku i dalje (izvan svih dopuštenih rokova) imaju umjesto ravnatelja vršitelje dužnosti, a HNK u Zagrebu isto tako i još uvijek ima vršitelje dužnosti ravnatelja Opere, Drame i Baleta. Ah, da, i poslovnog ravnatelja. Ni u jednom od navedenih kazališta natječaj nije ni raspisan - što znači da će i tijekom sljedećih desetak Slamki stanje biti jednako.

U GKM-u u Splitu je, nakon propalih natječaja i imenovanja Ljubice Srhoj vršiteljicom dužnosti, nastao potpuni kaos: zaposlenici pišu pisma zainteresiranoj javnosti, medijima, ali i ministrici i njezinim zamjenicima, pomoćnicima, uglavnom, cijeloj kafani.

Nadalje, u Komediju je ušao DORH za koji Pavlović izjavljuje da je rutinska inspekcija (!), Vinko Mikulić ponovno je bio na DORH-u i Dinku Cvitanu urudžbirao požurnicu o slučaju poslovanja kazališta Gavella.

Zašto požurnica?

Pa DORH se nije oglasio od 16. studenog 2010. godine (da, 2010.!) kada je Mikulić prvi put urudžbirao dokumentaciju!

Protuzakonite i nezakonite radnje kojima se više ni broj ne zna prolaze pokraj nas, a svi su oguglali, ne reagiraju, šute ili se nešto malo čude na fejsbuku.

Na moje upite o honoraru od stotinu tisuća kuna za Tončija Bilića i ispravljanim dokumentima (elektronska aplikacija za ST ljeto, putni nalozi za Vladimira Stojsavljevića), o ugovoru za edukaciju koju u Hrvatskoj bez natječaja, ponude ili bilo kakva službenog dokumenta vodi DeVos, a koji je potpisan protivnom svim pravilima i propisima te sličnim zanimljivostima, Ministarstvo kulture javlja se nemuštim odgovorima bez ikakva uporišta.

Plus svega, ministrica kulture u osobnom me susretu pošpotala da stalno nešto pitam.

Valjda ni to ne bih smjela!

Ni ja, a ni itko drugi.

A naše Ministarstvo kulture ionako ne odgovara ni kad pišu i pitaju kazališta, skupštinski zastupnici, kazališna vijeća, pojedinci, udruge, jedva da odgovori Povjerenici za informiranje.

Sve, ali baš sve o ovomu našemu beznadnom stanju rekla je u intervjuu Srđanu Sandiću Snježana Banović: o tome kako je Dušan Ljuština (zapravo) postao metafora, kako nam predsjednik države (zapravo) vodi kulturnu politiku, kako mrzimo riječi poput Strategije, Razvoja, Promjene, o političkim trgovinama, pjevačicama koje odlučuju o dramskom programu, o slučaju višega stručnog savjetnika čiji je izbor opisan kao dječja igra mame i tate koji nakon pet minuta dobiju petero djece...

Svakako poslušajte ovaj razgovor.

Danas mi izgleda da nikoga za sve to što se događa nije briga.

Možda, kada i ako poslušate ovu emisiju, možda vas malo ipak potakne na nešto... možda akciju? Barem reakciju, minimalnu?

Fokus javnosti u Gradu Zagrebu nije okrenut prema činjenici da izvještaj za kulturu za 2013. godinu nije prošao Odbor za kulturu pa ni Skupštinu, a istu je sudbinu doživio i polugodišnji izvještaj za 2014. godinu.

Ušli smo u zadnji kvartal ove godine, a još nije perfektuirana prošla.

Kako je to moguće?

Kako to da nikoga nije briga?

Ah, da...

Trenutačno je najvažniji događaj Dan otvorenog trga koji je, kao ideja novoj intendantici, kako sama kaže, sinula tijekom šetnje. Sine ti nešto usred ljeta pak se to s početkom jeseni odmah i producira.

U nacionalnom kazalištu.

I pritom istočasno bude proglašeno središnjim događajem polusezone.

To što do kraja listopada na repertoaru matične nacionalne kuće nema premijernog naslova neke opere (ionako se ne zna koje i kakve), nije problem.

Evgenij Onjegin (kako se ovu operu naziva na stranicama zagrebačkoga HNK-a), a o kojem sam već pisala, nestao je sa stranica programa, ali je ostao na stranici sezone.

U potrazi za novim autorskim timom Jevgenija Onjegina (kako se ova opera pravilno naziva na stranicama riječkoga HNK-a) naišla sam na još jednu zanimljivu promjenu.

Premda je najavljen, Hrvatski Faust Slobodana Šnajdera neće se u studenome naći na repertoaru riječkoga kazališta. Umjesto ove kultne Šnajderove drame najavljuje se: Frljić, Blažević: HRVATSKO GLUMIŠTE U SPOMEN NA HRVATSKOG FAUSTA SLOBODANA ŠNAJDERA; premijera 19. studenog, reprize 20., 21., 22. i 24. studenog.

E, sad sam malo zastala. Trljam oči.

Umjesto izvorne Šnajderove drame gledat ćemo uradak Frljića i Blaževića začudna naziva, a koji sadrži i ime autora i naslov djela.

Prva pomisao mi je bila, što se dogodilo Slobodanu Šnajderu?

Da nije čovjek puka?

Ili su ga oteli?

Ili je nestao?

Naprosto ne vjerujem da je Šnajder blagoslovio ovaj projekt!

Nisam sa Šnajderom u životu popila tri kave, ali koliko ga poznajem, na razini je znanstvene fantastike da bi dopustio da mu se osobno ime uz ime njegova najslavnijeg djela stavi u naslov nekog... hm, događanja.

Ili predstave?

Gdje je nestao Hrvatski Faust?

Što mu se dogodilo?

Kakav to Faust (ili Mefisto?) djeluje u našem kazalištu?

Kad rezimiramo početak sezone riječkoga HNK-a vidimo da je preseljen Jevgenij Onjegin, nestao je Hrvatski Faust, a opernu sezonu otvara koncertna izvedba Tosce.

Ljudi moji, pa što je ovo?

Kakvo je to planiranje?

Kakva je to skrb za publiku u cijeloj Hrvatskoj koja sve ovo plaća?

Ako se već neće pobuniti struka, glumci, redatelji, pjevači, scenografi, kostimografi, dramaturzi (kojima je Svrtan u svom programu za Gavellu namijenio honorar od mizernih pet tisuća kuna po naslovu, trećinu Savjetnikove plaće!), hoćemo li dočekati da se napokon publika pobuni protiv ovakva načina rada?

Pa gdje toga još ima?

Ne, nisam ja odustala.

Pisat ću dokle budem mogla, bez obzira na posljedice (koje i dalje trpim).

A znam da će isto tako biti i sa Snježanom Banović i Norom Krstulović koje također svakodnevno trpe posljedice javnoga govora o hrvatskomu kazališnom kaosu.

Ako ni zbog čega drugoga, pisat ćemo da ostane zapisano u kakvom smo vremenu živjeli.

A za kraj, evo dvaju dokumenata.

Financijski izvještaj javnih ustanova u kulturi za 2009. godinu. Hm, kako bi izgledao danas? Koliki su danas minusi? Kada ćemo to saznati?
Kopija 04 Prilog - TablicaGrad 2009

Pismo zaposlenika GKM-a u Splitu.
GKM pismo