originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Foto: Three wise monkeys (scenicreflections.com)

Gledam ove svoje majmune.

Danas - uduplo.

Kroz dva aspekta.

Osoba koja je, tko zna kad, likovno oblikovala Slamku spasa, pogodila je u sridu. (Malo aktualnosti, ipak se ovih dana događa Alka!)

Danas su mi tema «moji» majmuni.

Koji odbijaju čuti, vidjeti i govoriti.

Kažu da je sve na svijetu - dvostruko.

Da bi se postigla cjelovitost, potrebno je uvijek uzeti u obzir dvije suprotstavljene strane.

Tako je i u kulturi.

S jedne je strane sadržaj, program, a s druge je struktura, produkcija.

Priča prva. Program.

Bezbroj sam puta već pisala o procedurama oko izbora intendanata i ravnatelja kazališta.

Nikada se ne mogu dovoljno načuditi na koliko se načina, a prema osobnim potrebama, može tumačiti Zakon u ovoj našoj zemlji majmuna koji ne čuju, ne vide i ne govore.

Svi se natječajni materijali, kaže Zakon, mogu dobiti na uvid.

Kad smo prije dvije i pol godine napravili prvu Gerilsku akciju u kojoj je nas šestero došlo u HNK u Zagrebu i tražilo kompletiće za natječaj, uredno smo ih dobili.

Za doma.

Nakon te, sada već povijesne akcije, situacija se u mnogim kazalištima drastično promijenila, pak su kompletiće za doma (iliti take away ravnateljski/intendantski kompletići) prestali dijeliti.

Ako živiš u Zagrebu, za natječaj u Splitu, na primjer, valjalo ti je putovati, te u određenom terminu i isključivo u prostoru kazališta, pregledavati materijale.

O najnovijem natječaju u HNK-u u Zagrebu, nakon kojeg je intendanticom postala Dubravka Vrgoč, već sam pisala jer nisam mogla ni fotografirati ni skenirati materijale (a kamoli nositi ih sa sobom), nego sam dokumentaciju mogla pregledavati samo u pisarnici, i to uz nadzor.

Nedavno je za izbor ravnatelja kazališta Trešnja procedura još postrožena, pak su kandidati pri pregledavanju materijala dobili i osobnog čuvara koji je stajao nad njima i pomno motrio da se neka strogo pov. informacija slučajno ne bi prošvercala iz kazališta.

A prošloga tjedna - obrat!

Svi već znate da je usred ljeta osvanuo natječaj za ravnatelja kazališta Gavella i da traje samo 15 dana.

Isto tako već najvjerojatnije znate da se, nakon Budve, cijeli menadžment Gavelle (uključujući i bivšeg ravnatelja, a sada višeg stručnog savjetnika) Darka Stazića, preselio na Brijune. Uz braću i kumove.

A i kamo bi se drugdje i preselila vesela družina?

Kada sam upitala Vinka Mikulića kako je izgledala primopredaja koju je kao šef računovodstva Gavelle trebao obaviti 27. srpnja, odgovorio mi je - primopredaje nije bilo.

?

Na Vinkov zadnji radni dan u kazalištu nije bilo nikoga.

Ni da preuzme računovodstvo, a bome ni da Vinku Mikuliću kaže zbogom.

I tako je Vinko na svoj 65. rođendan, umjesto primopredaje i nakon toga rođendanske torte s kolegama, na svom stolu ostavio samo ključ.

Koji nije imao tko preuzeti.

Nikada nisam čula da šef računovodstva odlazi bez primopredaje.

No, u zemlji u kojoj je većina postupa kao ovi moji lijepi majmuni s fotografije, sve je moguće.

I kad sam saznala da u Frankopanskoj nema nikoga, odlučih se nazvati ih i pitati nekoliko pitanja o natječajnoj dokumentaciji. Tek toliko da provjerim trendove: je li se pregledavanje kompletića još pooštrilo, pa sada cijela zaštitarska služba Gavelle stoji nad jednim kandidatom, ili se ipak, zbog Brijuna, prišlo ležernijoj metodi jedan na jedan.

Kadli - čuda!

Na telefonu Gavelle javlja se portirka.

• Dobar dan.
• Dobar dan.
• Mogu li dobiti nekoga u svezi natječaja?
• Ja sam jedina osoba u kazalištu zadužena za natječaj, reče portirka.
• Tajnica?
• Na godišnjem je. (Portirka Brijune ne spominje.)
• Mijenja li ju netko? upitah nadobudno.
• Ne, ali možete dobiti broj mobitela naše tajnice, kaže.

Zahvaljujem. (Ne treba mi tajnica na mobitelu nego kompletić.)

• Gdje su kompletići? pitam ja.

Kompletići su kod nje, portirke, jer tajnice, a ni ikog drugog odgovornog u kazalištu nema! Pripremljeni su i ako me zanima, mogu doći po svoj.

Kompletić.

• Što trebam donijeti da bih ga dobila? upitah uzbuđeno.
• Osobnu iskaznicu, reče ona.
• I mogu kompletić nosit doma? provjeravam ne vjerujući.
• Naravno, reče najnormalnijim tonom.

Wow!

Ljudiiiii!

Nisam u Zagrebu pa sam odmah nazvala susjedu da ode u Gavellu i uzme mi kompletićza po doma, kad su već na izvolte.

Da si malo čitam.

I tako mi je na otok prvim autobusom stigao i moj osobni Gavella kompletić u lijepoj kartonskoj kutiji.

Premda osobno nisam ništa potpisala i mogu sve ispričati što u njemu piše (i što ne piše, također!), neću to učiniti.

Ima dana.

Ovu sam vam priču ispričala isključivo da vidite koliko nam je shvaćanje Zakona, ovisno o slučaju i godišnjem dobu, elastično.

Joj, jednu informaciju iz kompletića ipak moram podijeliti!

Na popisu zaposlenika koji se vode u Gavelli na dan 3. srpnja nalazi se i ime Darka Stazića u funkciji višeg stručnog savjetnika. Premda je natječaj za to radno mjesto bio raspisan 1. srpnja, a trajao je do 8. srpnja, već 3. srpnja moj je šulkolega bio na popisu kao novozaposleni viši stručni savjetnik.

Živjela nam pravna država!

Nemoguće je da za taj podatak ne zna baš nitko odgovoran tko je morao tražiti da se promijeni - jer je falsifikat.

No, pogledajte fotografije današnje Slamke - i sve je jasno!

Ajmo, družino, zatvorimo oči, uši i usta i idemo u nove pobjede!

Gdje si, Milane Bandiću?

Gdje si, pravna državo?

Baš me zanima kakav je odgovor stigao ostalim kandidatima koji su se natjecali za «Stazićevo» radno mjesto?

Jesu li im napisali da je Darko Stazić već trećega dana natječaja bio upisan u natječajnu dokumentaciju kao friški viši stručni savjetnik?

Pitam se, je li do 3. srpnja, kada se očito pisala dokumentacija za natječaj, Stazić uopće predao svoju molbu za radno mjesto, s obzirom na to da je na Skupštini razriješen tek navečer istoga dana?

Kad smo još kod Gavelle, na teatru.hr postavljena je videosnimka razgovora na Z1 s Višnjom Babić, ravnateljicom Trešnje, i Borisom Svrtanom, po medijima već proglašenim ravnateljem Gavelle.

I Babić i Svrtan zaključili su da su oboje idealni kandidati jer je Babić provela u Trešnji 27, a Svrtan u Gavelli 28 godina.

Oboje poznaju «svoje» kazalište od podruma do vrha.

Hm.

Mislim da svaki vatrogasac u kazalištu još bolje od ovo dvoje poznaje «svoje» kazalište. Po kriteriju poznavanja kazališta od podruma do vrha, definitivno mislim da su vatrogasci najpogodniji za ravnatelje!

Premda u natječajima ne piše da je poznavanje zgrade važan kriterij za izbor, ovo dvoje kolega drži da im je upravo to forte.

Što reći?

Mislite li da su Trevor Nunn, Nicholas Hytner ili Sam Mendes poznavali National Theatre ili Donmar kad su ih preuzimali od podruma do vrha?

Ha, ha, možete misliti.

Da je to bitno, valjda bi u natječajnoj dokumentaciji bio i tlocrt kazališta (!).

Ili sam nešto pogrešno shvatila?

No, što govoriti o ljudima kojima riječ program spada u rječnik stranih riječi, a

termin analiza služi im za podsmijeh.

Nahvalio je Svrtan Stazića, a bome i (ničim izazvan) dekana Akademije (to mi je bio vrh, ali razumijem, nije se dobro zamjerati!).

No, nije prokomentirao to da mu je Stazić već određen kao viši stručni savjetnik, što je morao vidjeti u dokumentaciji.

Kaže Svrtan da se iz dokumentacije vidi da je u Gavelli sve u redu.

Da, bez sumnje je u redu.

Poznato je da ravnatelji odstupaju usred mandata i postaju višim stručnim savjetnicima u istoj ustanovi kada je sve u redu.

U redu je i da je za (niže) mjesto savjetnika bio postavljen uvjet od pet godina rukovođenja kulturnom ustanovom, a za onoga iznad, ravnatelja - ni sat takva iskustva.

Jako u redu.

Zna li Svrtan da neće biti šef ako postane šef?

Sigurno mu je i to u redu.

Vratimo se temi.

Teorija nas uči da kada nema programa - nema kazališta. (Ili bilo koje druge umjetničke organizacije.)

Pa tako Višnja Babić smatra da je dovoljno da na repertoaru ima mnogo starih naslova da bi kazalište opstalo.

Sačuvat ću snimku ove emisije da je mogu pokazivati studentima. Neka barem oni nauče kako se ne promišlja kazalište.

Oni su jedina nada da će nam budućnost biti drugačija. Ne usuđujem se reći - bolja.

Ah, da, razveselilo me da se u istoj emisiji potvrdila teorija mojih majmuna s fotografije: kaže Višnja Babić da je tijekom natječaja stavila prste u uši da ne čuje što se događa.

A da nije samo zatvorila uši, nego i oči i usta, jasno je iz njezina programa. Nije nam to trebala elaborirati.

Priča druga. Struktura. Produkcija.

Na mom otoku i ove godine imam mogućnost slušanja koncerata, a tu prigodu obilno koristim. S jedne su mi strane Osorske glazbene večeri s budžetom od više stotina tisuća kuna (samo od Ministarstva kulture 600 tisuća kuna), a s druge su mi Lubeničke večeri (od Ministarstva kulture 20 tisuća kuna).

Kao što sam već pisala, Osorske glazbene večeri ne oglašavaju se, plakati su neugledni, pojavili su se nedavno, i to tek na nekoliko mjesta u Osoru. Društvene mreže - nula bodova, osobna predaja također, pak su rezultati popunjenosti dvorane u skladu sa strategijom nedjelovanja: dvorana je poluprazna.

Ili polupuna, kako hoćete.

Produkcijske ekipe u Osoru nema.

Nekidan se klavir toliko natopio vlagom da je naša sjajna pijanistica  Katarina Krpan morala prekinuti koncert i ispričati se što nije u mogućnosti odsvirati dva Šulekova preludija.

Ovu obavijest publici nitko nije ni preveo, premda je bilo stranih gostiju.

A tko bi to učinio - kad nema nikoga?

Pri dolasku u Osor umjetnike ne dočekuje nitko, nakon koncerta nitko iz produkcije ne kaže im ni doviđenja, a kamoli da bi im uputio neki osmijeh ili darovao, ne daj Bože, cvijet.

S druge strane lubenička je crkva krcata (premda je do Lubenica neusporedivo teže doći nego do Osora), u svakom izlogu u Cresu vidjet ćete obavijest o koncertima u Lubenicama, a vrte se i ekrani s fotografijama.

Na ulazu u lubeničku crkvu i goste i umjetnike dočekuje nasmijani produkcijski tim, umjetnici nakon koncerta dobivaju cvijeće, a svaki lubenički kamen živi s festivalom.

Eh, da pokojni Danijel Marušić vidi kako na njegovim Večerima nitko umjetnicima ne pruži ni ruku, a kamoli da bi ih darovali jednom otrgnutom gladiolom iz susjednoga osorskog vrta - umro bi ponovno.

Danijelove Osorske večeri nisu imale novca, ali su imale program i produkciju.

Imale su dušu.

Imale su strast.

Imale su Danijela.

Današnje (Šipuševe) Osorske večeri plivaju u novcu, ali nemaju produkciju.

Nemaju duše.

Osor i ne zna da se u njemu nešto događa.

Može li program opstati bez produkcije?

Može li meso stajati bez kostura?

Sve da je i najbolje - ne može.

I sjedim tako nakon posljednjeg osorskog koncerta na glavnome trgu (sjajni Zagrebački kvartet i odlična  praizvedba Tarbukova djela Plač Jeruzalema) i pitam se, tko dopušta i omogućava da se tako izvrstan program prezentira javnosti bez ikakva okvira, bez produkcije?

Kako itko može biti slijep, gluh i nijem na činjenicu da bez produkcije u kulturi nema izvrsnog proizvoda?

Jedva čekam vidjeti izvještaj s Osorskih glazbenih večeri koji ću zatražiti od Ministarstva kulture, pa da vidim gdje i na što odlazi toliki novac, kad nemaju ni za jedan cvijet.

Ministarstvo kulture kupuje od Amerikanaca edukaciju od 300 tisuća dolara na kojoj se uči upravo ono čega nema ni u tragovima na najvećemu nacionalnom glazbenom festivalu.

Kako to da «veliki dečki» na edukaciju ne pošalju barem svoje posilne, da oni nešto nauče, kad su već sami toliko bahati da nisu spremni svladati osnovna pravila?

Ma važno je da nam je na otvaranje došao Predsjednik Josipović.

A ostalo?

Koga briga.

Kao da su na osorskom festivalu, otkako je Danijel otišao, važni umjetnici ili, ne daj Bože - publika!

E, majmuni moji, kad bih barem, kao i vi, mogla prekriti oči, uši i usta rukama i kad bih barem mogla, kao ova naša šutljiva većina, ne vidjeti, ne čuti i ne govoriti.

Što da radim kad jednostavno - ne mogu.

P. S. Na portalu Ka - urbani izašao je razgovor sa mnom povodom 25. godišnjice otvaranja Male scene.