Ljetni san
objavljeno 10. rujna 2010. na blog.vecernji.hr
Počela je školska godina, svi su se vratili s godišnjeg odmora, život je ušao u uobičajenu kolotečinu, ali još nam je većina javnih gradskih kazališta - uspavana. Kazališta za djecu uglavnom otvaraju vrata publici s prvim danom škole, ali onima za odrasle baš se i ne žuri… Gavella prva otvara sezonu, već 10. rujna, ali - to bi bilo to. Priči je kraj.
Rekapitulacija stanja u javnim gradskim kazalištima za odraslu publiku, početkom rujna u Zagrebu, je kratka: jedino se u Gavelli igraju vlastite predstave. U Komediji se premijera očekuje krajem mjeseca (24.9.), a do onda se - ne igra. U Kerempuhu isto tako, premijera je 23.9., a do tada - vrata ostaju zatvorena za posjetitelje. U HNK je prva dramska predstava u kojoj igra vlastiti dramski ansambl zaposlen u našoj najvećoj nacionalnoj kući tek 29. rujna.
A u ansamblu ima, prema internetskim stranicama, ni manje ni više nego 40 glumica i glumaca! U ZKM-u 28 zaposlenih glumaca tijekom rujna neće odigrati ni jednu predstavu. U srpnju i kolovozu se, naravno, nije radilo…Kažu zločesti ljudi da učitelji imaju dugačke praznike i da je zato biti učitelj super posao! Ma oni su male bebe prema našim javnim gradskim kazalištima koja skoro tri mjeseca tijekom ljeta ne izvode predstave! E, to se zovu praznici koji se samo poželjeti mogu!
Već od početka lipnja vlastite se izvedbe u gradskim kazalištima drastično smanjuju, krajem lipnja više ih niti nema…Tijekom ljeta kazalište se u Zagrebu može vidjeti samo na Opatovini i na sceni Amadeo: i jedno i drugo - privatna inicijativa. Hm…kako to da privatna inicijativa pronalazi publiku i u praznom Zagrebu, predstave su pune, a javni sektor mora zatvarati svoja vrata za građanstvo na skoro tri mjeseca jer, kažu, publike nema? Nije li to malo čudna retorika?
Ili u milijunskom gradu svi građani preko ljeta zaborave da imaju svoja javna gradska kazališta koja financiraju svojim porezom?
Odete li primjerice u London u bilo koje doba godine, u bilo koji dan, na Staru ili Novu godinu, petak ili svetak, gledate predstave po izboru: Čak su ti Englezi počeli raditi i u jedini slobodan dan koji su do nedavno imali - u nedjelju. Mislim, stvarno su nagazili s radom…! E, sad će reći direktori naših javnih kazališta; kakva je ovo kleveta, pa mi već od početka rujna PROBAMO! Pa super, kao da Englezi ne probaju! Probaju, itekako probaju i to od 10 - 18 sati svaki dan, a navečer - igraju predstave. Pritom u jutarnjoj šihti proba imaju pauzu za kavu od 15 minuta, pauza za ručak traje 45 minuta i onda popodne još samo jedna od 15 minuta. Mislim, možda lažu kad to kažu, a možda lažu i kad to napišu na vratima ulaza za glumce u Kraljevskom nacionalnom kazalištu (RNT) u Londonu, gdje sam to i pročitala. Ma sigurno lažu…
Naravno da su u ovoj priči najmanje za svoje duge praznike krivi glumci. Oni, dapače, uopće nisu krivi. Nisu krivi, ako se pravo uzme, ni ravnatelji kazališta. Oni su izabrani na natječaju i rade ono što gazda kaže… Krivca su, kako se meni čini - dva: prvi je, već spomenuti gazda, odnosno vlasnik svih tih kazališta (znate ono, ako gazda nije na blagajni, birtija propada) koji već godinama (ma što godinama, desetljećima!) nije došao na ideju da bi se nešto moglo i trebalo promijeniti u sustavu u kojem se stvaraju ogromni troškovi, a rezultat je punu četvrtinu godine - NULA!
Ne bi bio problem da gazda drži firme koje ne rade, jer za njih nije osmislio posao pa to sam plaća! Ali, gazda ne plaća, nego plaćamo svi mi, porezni obveznici. Tako da više nisam sigurna da je najveći krivac gazda. Možda smo to ipak - MI!
Radili smo prije nekoliko godina novi Zakon o kazalištima pa je nas nekolicina organizirala 8 tribina na kojima se raspravljalo o problemima našeg kazališta. I na jednoj od tribina gost je bio Jadran Antolović, u to vrijeme pomoćnik ministra kulture. Raspravljalo se o tome kako prisiliti vlasnika da se brine za svoje kazalište, a dragi je Jadran rekao da su građani ti koji moraju primijetiti kako nešto u kazalištu u njihovu gradu ne funkcionira i da će na izborima kazniti vlast koja se ne brine za svoje kazalište. E, onda sam ga gledala u čudu; ono, što ovaj priča, halo??? A danas mi je jasno da bi, zapravo, tako i trebalo biti. Hm, pitam se pitam je li koji građanin grada Zagreba odlučio dati ili uzeti svoj glas na izborima svom kandidatu zato što je primijetio da cijelo ljeto ne može ići u kazalište! Joj, bilo bi to divno istraživanje, da bar imam sredstava da ga sprovedem!
Ja: Oprostite, jeste li razmišljali da ne glasate za Bandića jer vam nije omogućio da u srpnju idete u jedno od javnih gradskih kazališta?
Ispitanik: Molim????
Ja: Niste? Pa, možda biste mogli…Znate li koliko to, što ne možete preko ljeta ići u javna kazališta, košta vaših novaca?
Ispitanik: Molim????
Ja: Ne znate? E, pa razmislite!
Ispitanik: Halo, 92, molim vas hitnu pomoć, ovdje je ispred mene jedna gospođa za Vrapčansku ulicu….
I tako ću ja svoj zimski san (skupa s medvjedima) prespavati na Vrapčanskoj cesti (ili se zove Bolnička?), a naša će javna gradska kazališta i dalje spavati svoj - ljetni san.
Zahvaljujući svakome od nas.