originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Kako ono kaže kineska poslovica: kad leptir zatreperi krilima u Kini, nastane tornado negdje u Americi? Ili tako nekako.

Neću danas ni o leptirima, ni o Kini, a ni o Americi.

Nego o Zakonu o kazalištima. Za promjenu.

Dakle, kad se radio ZOK 2006. godine, rasprave su se vodile oko Članka 14. Stavak 2. u kojem se navode izvori iz kojih se može financirati javno kazalište.

Pravi rat vodio se oko dijela rečenice i iz drugih izvora u skladu sa zakonom jer su se uz ovih nekoliko riječi u praksu provukli mnogi sadržaji kojima nije mjesto u kazalištima: od proslave obljetnica nogometnih klubova, domjenaka raznih poduzeća, audicija za talent-showove, proslave kojekakvih rođendana, dodjele maturalnih svjedodžaba, vatrogasnih zabava i… da ne nabrajam sve što se može vidjeti u kazalištima u vrijeme kada bi zaposlenici trebali (a često i željeli) raditi svoj posao.

No, mora se dogoditi nešto uistinu apsurdno pa da se shvati koliku je štetu našem kazalištu napravilo kompromisno rješenje sadržano u drugim izvorima u skladu sa zakonom.

Mlada redateljica Frana Marija Vranković u tekstu Dubrovnik grad kulture ili vlastitog prostituiranja, objavljenom na teatar.hr , opisala je što je sve Dubrovnik napravio, na čelu s gradonačelnikom Vlahušićem, ne bi li zadovoljio zahtjeve bogatih mladenaca koji su se odlučili vjenčati u Gradu.

Ako smo dobronamjerni, možemo reći da je ovo događanje bio značajan doprinos promociji Dubrovnika kao turističke destinacije.

Može se tako reći.

O uzurpaciji javnog prostora neću ovom prigodom.

fotografije: Tonči Plazibat (Dubrovački vjesnik)

Od jučer ujutro ne skidam pogled s fotografija koje je napravio Tonči Plazibat (Dubrovački vjesnik), a koje prikazuju kazalište Marina Držića u fazi pripreme za potrebe navedena vjenčanja.

Gledam.

Zlo mi je.

Ne vjerujem.

U ložama stolovi, a (skupa) birtija radi se i od gledališta koje od 1865. godine, kada je sagrađeno, ništa sličnog nije doživjelo.

Ne želim vjerovati da je dio Članka 14. ZOK-a drugim izvorima u skladu sa zakonom, mogao napraviti takav kulturocid.

I to, kako navode izvori, za mizernih 20 tisuća kuna.

20 tisuća.

Pa da je i eura, bilo bi ponižavajuće.

Samo da ne dočuju cijenu (prava sitnica!) i naši celebrityji, bit će feštanja…

Čujem da se ponovno počelo govoriti da se mijenja ZOK.

Eto, možemo mirne duše početi s izbacivanjem i drugim izvorima u skladu sa zakonom.

Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko bi se termina za osnovnu djelatnost (kazališne predstave) oslobodilo u svim javnim kazalištima u Hrvatskoj brisanjem iz ZOK-a samo drugih izvora.

Ne stotine, nego tisuće termina godišnje u 31 javnoj ustanovi koja obavlja kazališnu djelatnost u Hrvatskoj bilo bi otvoreno za kazališne predstave.

Hm, jesu li ti termini i moguća umjetnička (ali i druga) radna mjesta u javnim kazalištima?

Rekla bih da jesu.

Bravo, Frana Marija, nadam se da će tvoj tekst pročitati mnogi koji mogu nešto učiniti da se ovakvo što više nikada ne ponovi.

Kad sam već kod Zakona i kod leptira i tornada, vratit ću se na intervju Vjerana Zuppe koji je dao Večernjem listu 12. travnja ove godine. Kaže naš uvaženi znanstvenik da je on jedini savjetnik intendanta (sad već u ostavci) Tončija Bilića, i to od početka njegova mandata.

Krenula sam od te informacije i poslala upit Gradu Splitu te ih zamolila da mi, sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama, kažu nešto više o ovom Zuppinom savjetovanju. I nakon nadopune informacije, napokon, gotovo dva mjeseca od prvog upita, dobila sam odgovor da je Vjeran Zuppa bio savjetnik Tončija Bilića od 31. siječnja do 31. prosinca 2013. godine.

Dakle, u vrijeme davanja intervjua Večernjem, Zuppa HNK-u u Splitu i njegovu intendantu, ništa nije savjetovao.

Zašto je rekao da je jedini savjetnik kad to više nije bio?

Na moje pitanje postoji li po sistematizaciji radnih mjesta netko tko je zaposlen, a mogao je obavljati Zuppine savjetničke poslove, dobila sam odgovor:

U sistematizaciji postoji upražnjeno radno mjesto - umjetnički direktor kazališta koji obavlja poslove: 

- izrađuje prijedlog programa rada umjetničke produkcije kazališta, 

- izrađuje prijedlog repertoara kazališne produkcije, 

- prati kazališnu produkciju,

- nadzire rad ansambala i umjetnika,

- obavlja izbor autora / suradnika u produkciji,

- predstavlja umjetnički program kazališta. 

Ostala sam bez riječi.

Ne znam kako vi doživljavate kazalište, ali ovo radno mjesto, koje je, kažu, upražnjeno, po mom skromnom mišljenju radi nitko drugi doli - intendant.

Nije li intendant prije dolaska na radno mjesto, a prema Zakonu, trebao predložiti četverogodišnji program rada kazališta?

Što pak znači i predlaganje repertoara?

Nije li intendant prema Zakonu odgovoran za rad kazališta, što znači da mora pratiti kazališnu produkciju?

Ako već ne on, a onda barem njegovi ravnatelji Drame, Opere i Baleta.

Upražnjeno je mjesto nekoga tko treba nadzirati rad ansambala i umjetnika, a to je onda 11 mjeseci radio Zuppa, a sad ne radi nitko?

Ta osoba obavlja izbor autora i suradnika u produkciji?

Molim?

Predstavlja umjetnički program kazališta?

Ne radi li to intendant?!

A ako je za te poslove bio angažiran Zuppa, zašto ga nikada nismo vidjeli na pressici da to i čini?

A tko te ključne poslove za kazalište radi sada kada je obezuppljeno?

Ja stvarno ništa ne razumijem.

Kako drugo nacionalno kazalište po veličini u Hrvatskoj uopće radi ako ima upražnjeno radno mjesto na kojem se obavljaju svi ovi ključni poslovi za funkcioniranje kazališta?

Hm, intendanta Bilića ne mogu pitati da mi pobliže objasni odgovor koji sam dobila iz njegove kuće jer je, kako prenosi teatar.hr, na godišnjem odmoru.

Odmara se, čovjek, umorilo ga putovanje od Zagreba do Splita, pa i šire!

Split je postao začudna sredina.

Kad misliš da je sve što je nemoguće već učinjeno, ponovno iznenade.

Najnovije je iznenađenje da je za člana Kazališnog vijeća HNK-a u Splitu izabran redatelj Robert Raponja.

Koji živi i radi u Osijeku.

Split očito nema osobe koja se bira iz reda uglednih umjetnika i radnika u kulturi, koji nisu državni službenici ureda državne uprave u županiji na čijem području kazalište djeluje, kako to piše u ZOK-u.

Pak mora uvesti člana iz 480 kilometara (ako se ide preko Banja Luke) ili 691 kilometar (ako se ide preko Zagreba) udaljenog Osijeka.

Pa puta dva za svaku sjednicu Vijeća.

Pa noćenje.

Pa dnevnica.

Barem jedna i pol.

Možda dvije.

Prije će biti dvije.

Ima se, može se!

Pokušavam dokučiti od kojeg je to leptira nastao osječki tornado u splitskom HNK-u?

Tko je shvatio da u Splitu nema uglednih umjetnika i radnika u kulturi i da valja po kandidata potegnuti do Osijeka?

Hm, znate onu, zaklela se zemlja raju…

Saznat ćemo jednoga lijepog dana.

A ja ću sad okrenuti malo prema Zagrebu.

Nazvao me prijatelj iz Samobora i upitao valja li pogledati predstavu koju je napisao i režirao Vladimir Stojsavljević (znate već, pomoćnik ministrice kulture) u koprodukciji Teatra Rugantino i Glumačke družine Njarnasi koja će se održati u Samoboru 11. lipnja u 20 sati.

Išla sam malo potražiti da vidim je li to nešto novo, kadli sam naišla na podatak da je ta predstava nastala kao koprodukcija kazališta Kerempuh i Teatra Rugantino.

Hm.

Premijera je održana 1. travnja 2006. godine.

Njarnjase nisam našla na internetu.

Naravno da me zainteresiralo o čemu se radi.

Iz službenih podataka Kerempuha izvadih da je predstava u tom kazalištu igrala do 26. travnja 2007. godine, i to ukupno 23 puta.

Dobro, ali tko su Njarnjasi?

Odem na Očevidnik kazališta - nema Njarnjasa.

Dakle, nisu upisani.

Zovem Ministarstvo kulture, kažu, nemaju u Očevidniku Njarnjasa.

Nije greška na on line Očevidniku.

Odem na Registar umjetničkih organizacija i… eto njih, Njarnjasa!

Umjetnička organizacija osnovana 6. srpnja 2001. godine, a odgovorna osoba naša je slavna glumica Marija Kohn.

Dobro.

Ali tko je drugi osnivač?

Naime, umjetničke organizacije osnivaju umjetnici, dakle, najmanje dvoje.

Nema on line podatka.

Ali, ima ih u knjizi koja se vodi u Registru u Ministarstvu kulture.

A u toj knjizi piše da je Glumačka družina Njarnjasi sljednik umjetničke organizacije koja se zvala:

Vrlo

Alternativna

Kazališna

Inicijativa.

Odgovorna osoba bila je - Vladimir Stojsavljević. Vaki.

Marija Kohn postaje odgovornom osobom 15. travnja 2003. godine, a umjetnička organizacija VAKI mijenja ime u Njarnjasi 23. lipnja 2004. godine.

I dalje je Stojsavljević uz Mariju Kohn osnivač i jedini član.

Ukratko, Rugantino i Njarnjasi rade zajedno. Rugantino upisan, a Njarnjasi neupisani u Očevidnik.

Pa je tako posredno povezan s Rugantinom i jedan od dvoje članova Njarnjasa.

Koji bi morao znati da se kazališta trebaju, sukladno Pravilniku o Očevidniku kazališta, upisati u isti.

Mislim, ipak je pomoćnik ministrice kulture!

Je li moguće da pomoćnik ministrce kulture ne zna da treba kazalište kojem je osnivač upisati u Očevidnik?

Zašto sve ovo pišem?

Zato što su prošlog tjedana objavljeni rezultati natječaja Poduzetništvo u kulturi.

Na ovogodišnji natječaj moglo se prijaviti u tri kategorije:

1. zapošljavanje
2. širenje novih publika i marketinške aktivnosti
3. nabava novih tehnologija.

A za što je Teatar Rugantino dobio drugi najveći iznos od svih odabranih?

Za premijerni i reprizni program i opremanje prostora!

Kategorije koje uopće ne postoje u natječaju.

Što uopće znači poduzetništvo u kulturi?

To nikako nije podrška programu. Ni premijernom ni repriznom.

Ni podrška opremanju prostora.

To su sredstva predviđena za podizanje kapaciteta organizacije.

Ali, koga je za to briga!

Mislim, mogli su barem u dokumentu odobrenih sredstava napisati da će novac otići za neku od triju kategorija za koje je natječaj raspisan!

Premijerni i reprizni program te opremanje prostora prijavljuju se na druge uprave toga istog Ministarstva.

Eh, kad leptir zamahne krilima u Kini…

Hvala Bogu, leptir je već zamahnuo, sad se samo čeka tornado.

Da sve ovo napokon - odnese.

P. S. Ako mislite da je HNK u Zagrebu već raspisao natječaje za ravnatelje Opere, Drame i Baleta, varate se!

Pa kamo nam se žuri? Ili, kako kažu Splićani - vrag odnija i prišu!