originalno objavljeno na  blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Eto, došao je i na mene red da kažem koju riječ o Nacionalnom kurikulumu.
Ne, nemojte biti u šoku, neću pisati o famoznom Modulu broj 4.
Pisat ću o neprimjetnom i nevidljivom području našeg Nacionalnog okvirnog kurikuluma za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje, a to je područje UMJETNOSTI I KULTURE.
Kada sam u šezdesetim godinama prošloga stoljeća išla u osnovnu školu imali smo predmete Likovni i Muzički odgoj, i to po DVA sata tjedno. Dva sata likovnog i dva sata muzičkog. Uz to smo svake druge subote, umjesto u školu, išli u Kinoteku gledati neki film domaće ili strane produkcije. Svaka čast filmovima «Bitka na Neretvi» i «U gori raste zelen bor», ali meni je najdraža bila «Merry Poppins».
A gotovo svi smo (valjda kao obvezno, moram za tu informaciju pitati mamu…) imali i pretplatu Muzičke omladine s kojom smo redovito išli u HNK na operu, dramu i balet, a i u kazalište Komedija gdje smo zatravljeno gledali mjuzikle. I danas čuvam sve te programe s autogramima glumaca koje sam lijepila u posebne bilježnice… I nisam bila jedina. A slike iz «Prodane nevjeste», «Rigoletta», «Ere», «Čovjeka iz Manche», «Obećanja, obećanja» i «Sna ljetnje noći» zauvijek su mi se upisale u pamćenje.
Tzv. likovna grupa, pjevački zbor, tamburaški orkestar, dramska grupa, foto grupa (u kojoj smo u mračnoj sobi razvijali fotke i učili raditi negative), bile su dijelom našeg svakodnevnog života. Doslovno - svakodnevnog.
Vjerovali ili ne, ali tzv. «Crvena knjiga» iliti knjiga u kojoj je zacrtana kulturna politika i razvitak kulture u Hrvatskoj iz 1982. godine predviđa za djecu i mlade čak pet (5!) puta više vremena za bavljenje umjetničkim sadržajima od prethodnog razdoblja (str. 243)!

Vrijeme u Europi nakon Drugoga svjetskog rata obilježio je trend koji je u Francuskoj pokrenuo prvi ministar kulture uopće, André Malraux, a koji nazivamo demokratizacijom kulture. Glavna je svrha ovoga trenda bila da kultura postane dostupnom i pristupačnom svim kategorijama stanovništva. Dakako da smo i mi u bivšoj Jugoslaviji, koji smo mnoge prakse preuzeli iz francuskog modela kulturne politike, preuzeli i ovaj trend.
Ukratko, način na koji se u obrazovnom sustavu pristupalo kulturi i kulturnim proizvodima u bivšoj državi kada su u pitanju djeca i mladi, a u odnosu na današnje vrijeme, jest - nebo i zemlja.
Nemjerljivo, neusporedivo.
Kad smo napokon dobili svoju državu, Likovna i Glazbena kultura (u OŠ je kultura, u SŠ umjetnost) «pale» su u OŠ prvo na po jedan sat tjedno, a ubrzo su se ti sati spojili u blok-sate svaka dva tjedna. U SŠ samo po sat tjedno. Ma divota! Kao da nikada nitko i nigdje nije ustvrdio da je odgoj PUTEM UMJETNOSTI onaj odgoj koji donosi najbolje rezultate jer (između ostalog) potiče kreativnost, razvija samosvijest i samopoštovanje.
I da citiram dokument koji je postavljen na internetske stranice našeg Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta: Umjetnosti pridonose osobnomu doživljaju i razumijevanju svijeta, oblikuju uvjerenja, stavove i svjetonazore, pokreću osjećajnost, pojačavaju ranija iskustva, razvijaju kritičku svijest i omogućuju viziju drugačijega svijeta.
Lijepo zvuči, zar ne? Tko to ne bi poželio svome djetetu?
Pa se pitam, kako je u današnjem postojećem sustavu u kojem je, na primjer, ukinut besplatni prijevoz djece predškolskog uzrasta na kazališne predstave (a i dalje se djeca besplatno razvoze na sportske sadržaje), u kojem se likovni i glazbeni odgoj pojavljuju u tragovima, u kojem se nastavnike ne stimulira na vođenje dodatnih aktivnosti vezanih za umjetnost izvan nastavnog programa, u kojem je dramski odgoj i dalje integriran u predmete jezično-komunikacijskog područja, moguće očekivati kvalitativne promjene?
Kako u takvom sustavu možemo očekivati da će mladi ljudi, što se dramske umjetnosti tiče, kako to piše u Nacionalnom okvirnom kurikulumu:

• moći izraziti svoju osobnost, osjećaje, stavove i ideje u dramskoj formi koju će sami oblikovati
• zajednički istraživati životne situacije i probleme važne za njih i za društvo u kojem žive te ih oblikovati u javne dramske iskaze
• razvijati i oblikovati vlastitu osobnost i svjetonazor
• usvojiti načine javnoga komuniciranja i nastupanja
• razviti svoje govorne sposobnosti i steći sigurnost i samopouzdanje u javnoj govornoj komunikaciji
• pridonositi poštovanju i njegovanju različitosti među ljudima te iskazivati načine pozitivnoga međuljudskoga odnošenja i nenasilnoga rješavanja sukoba među suprotstavljenim pojedincima i društvenim skupinama.

Osobito bih naglasila ovo posljednje, o nenasilnom rješavanju sukoba među suprotstavljenim pojedincima i društvenim skupinama.

Ako mene pitate - baš nikako.
Sve će ostati samo - mrtvo slovo na papiru.

Na dnu pogledah datum kada je ovaj dokument postavljen na internetske stranice Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

I?

Piše 29. rujna 2010. godine.
Uh.
Onda sam pogledala popis sudionika izrade dokumenta.
Neka sam imena prepoznala pa sam ih, dakako, nazvala.
Novost koju vam mogu priopćiti jest zapravo strašna - članovi ovog savjetodavnog tijela koje je osmišljavalo prijedlog nisu se sastali već više od godinu i pol!

Nitko ih nije pozvao.

Godinu i pol.

Zašto i kako odjednom kultura i umjetnost nisu zanimljive ni užoj ni široj javnosti, a bome ni politici, ne bih znala odgovoriti.
Ono od čega uistinu nešto očekujem jest najavljeni (od Ministarstva kulture, ne Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta) projekt «Ruksak kulture», koju su neke europske zemlje pod jednakim (Norveška, Austrija…) ili sličnim imenom («Košarica kulture» u Izraelu) već odavno integrirale u svoje sustave obrazovanja.
Participacija djece i mladih u kulturnom životu zemlje takvim bi programom svakako porasla, što bi pak moglo (ipak samo djelimično) potaknuti nenasilno rješavanje sukoba među suprotstavljenim pojedincima i društvenim skupinama. Kako piše u danas već citiranom dokumentu.
I na kraju, pitam se, gdje su nakon 22 godine "mlade države" nestale ideje o Hrvatskoj kao zemlji kojoj glavni cilj razvoja nije gospodarski rast, već kulturni razvoj koji obuhvaća ne samo umjetnost i kulturnu baštinu već i znanost i obrazovanje (bold V. L.), kako je to na prvom zasjedanju Hrvatskoga sabora 1990. rekao Žarko Domljan, njegov prvi predsjednik?
Prohujalo s vihorom…

P. S. Vijest tjedna, koju sam vidjela na Facebooku, jest da su već desetak dana nakon početka nove godine poznati NOVI ČLANOVI koji su dobili status SAMOSTALNOG UMJETNIKA kojima država uplaćuje doprinose! Moram priznati, ovo je velika promjena. Sjetite se samo da su prošle godine novi članovi dobili rješenja tek u svibnju! Čestitam svima i želim im da u statusu samostalnog umjetnika ostanu što je moguće kraće jer, prema sadašnjoj regulativi, premda su mnogi od njih magistri umjetnosti, u mirovinu će otići s 1.400,00 kuna… Veselim se s mnogim novim članovima koji će sad, kako sami kažu, napokon moći otići k liječniku (uh!), ali im jednako tako predlažem da se pripreme na VELIKU BORBU krajem 2013. godine kada se predviđa nova zakonska regulativa za ovo područje.