originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Prošlo je dvadeset godina. Sjećam se tog vrućeg 25. lipnja 1991. godine. Predvečer sam se vraćala s plaže i na cesti u našem malom selu na otoku Cresu dočekala me susjeda i rekla: "Imamo svoju državu! Čestitam!"

Da odmah nakon tog važnoga dana nije počeo rat, vjerojatno bih bila počela razmišljati o tome što će činjenica da smo napokon dobili svoju državu značiti i za naš posao, kazalište. Ovako, rat je okrenuo naše živote u neočekivanu smjeru i odgodio suočavanje s time da je hrvatski kazališni sustav bio (i ostao) neodrživ. Unatoč tome što smo u tih dvadeset godina donijeli čak dva Zakona o kazalištima.

Ne damo se mi! Čvrsti smo, čvrsti u otporu prema promjenama! (Da je ona bivša država, rekli bismo postojani "kano klisurine"… )

Prošlo je, dakle, tih dvadeset godina, opet je isti vrući dan, a ista susjeda u našem istom malom selu došla mi je javiti da ulazimo u EU. (Razlika je i u tome što se na plaži više ne sunčam jer su rekli da to nije zdravo. Prije dvadeset godina tvrdili su da je jako zdravo…)

Rata (hvala Bogu) ovog puta neće biti.

Ali je zato glava puna razmišljanja o promjenama koje će se dogoditi. Čujem ih gdje kucaju na naša dobro zabarikadirana vrata. Već vidim da će se svi oni na koje bi se promjene mogle odnositi naoružati do zuba i spremni su ih spriječiti da uđu u naše živote.

Jadne promjene…

Jadni mi…

Jedan od mojih najdražih autora Ichak Adizes kaže da ako se i ne pripremiš na promjene, ako ih i ne anticipiraš, one će svejedno doći. Budeš li nespreman kada dođu - loše ćeš se provesti. Ti, ne promjene. One dolaze milom
ili silom. Uvijek. Bez iznimke.

U hrvatskome kazalištu, čim spomeneš riječ PROMJENA, svi su jednoglasno PROTIV. Zašto? Neće vam znati odgovoriti, ali bit će PROTIV.

Zapravo, tko voli promjene u životu? Rijetki su takvi. Većini je bolje trpjeti loše poznate stvari nego se otvoriti izazovu novog i nepoznatog. Premda bi u umjetnosti trebalo biti drugačije nego što je to u ostalim područjima, tome nije tako. Valjda smo predugo bili u socijalizmu koji je ljude preparirao na način da ne razmišljaju o vlastitim životima nego je bilo potrebno samo prepustiti se… Država se "brinula" o svima.
I o svemu.  Za naše dobro, dakako. Zato je i bila tu. Umjesto mame i tate.

Pa smo  upravo zbog tog "našeg dobra" već dvadeset godina nesposobni postaviti sustav na neke logične i kvalitetne noge koje bi
omogućile razvoj kazališta/kulture. Ne, važniji smo mi sami, naša "stečena prava". Važnije su naše male, sitne kalkulacije od toga da se napokon oslobodimo okvira koji  guši i uništava sve vrijedno što se pokušava stvoriti.

Nespremni smo učiniti korak prema promjenama. Čak ako i znamo da one znače korak bliže k IZVRSNOSTI.

Ali, sada se spremamo ući u EU. Hm, EU nema svoje kulturne politike koja bi se odnosila na sve zemlje članice već omogućava svakoj zemlji da područje kulture oblikuje prema vlastitoj tradiciji i potrebama. No, neke će nas promjene ipak dohvatiti premda će naša (postojeća ili nepostojeća) kulturna politika ostati našim neotuđivim pravom.

Kazalište će (i ovoga puta) zadnje osjetiti promjene. I nama (sebičnima) to će biti dobrodošla odgoda jer nećemo odmah morati donositi odluke. Možemo, kao medvjedi, još malo odrijemati… U želji i nadi da proljeće nikada neće doći.

Sva ostala područja umjetničkog stvaranja uskoro će osjetiti nove vjetrove koji pušu sa zapada. U potpunosti će se
otvoriti tržište rada i, na primjer, na audiciju za neki orkestar moći će pristupiti bilo koji zainteresirani glazbenik iz 28 zemalja. Audicije za
svirače na primjer,  rade se u EU na način da pristupnik svira iza zastora, a komisija ne zna tko svira. Posao dobivaju oni koji bolje sviraju, a ne oni koji poznaju "barba Luku". Slično će se dogoditi i u ostalim područjima. Ono čemu se jako radujem jest da će valjda i natječaji za ravnatelje kazališta postati međunarodni. E, moram priznati da to stvarno jedva čekam! Neka se malo "promiješaju karte"!

Koliko će umjetnika biti spremno na promjene? Premda taj broj nitko ne zna, bojim se da je jako, jako mali. Usuđujem se čak reći - zanemariv u odnosu na broj registriranih umjetnika u RH.

Nije li došlo vrijeme da bacimo iz ruku toljage i ostalo toplo i hladno oružje kojim se borimo protiv promjena i primimo se podizanja vlastitih kapaciteta ne bismo li promjene dočekali što spremniji? Nije li došlo vrijeme da počnemo voditi DIJALOG i spustimo se s barikada koje ionako neće zaustaviti promjene? Mislim da jest. E, sad, tko se uspije ukrcati u taj vlak i prestane a priori vikati NE svemu novome, taj će preživjeti. Tko ne … što reći, bit će sam odgovoran za svoje NE. Sve je legitimno.

Slobodna smo zemlja. Na sreću. Slamka spasa je tu. Tko će ju uhvatiti, a tko potonuti kad se na vratima bude čulo: KUC, KUC?

Nastavlja se…