originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Iza nas je tjedan - peglanja.

Ne, ne dopuštam da mi itko mijenja riječ peglanje u glačanje.

Jer se baš peglalo.

Peglao se imidž.

Prvo ga je pokušala ispeglati ministrica kulture Andrea Zlatar Violić.

Pak se u svrhu pegleraja osobno pojavila u emisiji Hrvatska uživo i odgovarala na unaprijed dogovorena pitanja koje joj je postavljao Domagoj Novokmet.

Navikli smo već na ovakve unaprijed režirane razgovore, tako da nikoga nije začudilo da smo ponovno slušali - ni o čemu.

Ponavljale su se programske rečenice da 0,49 % nije najmanji proračun za kulturu, da je bilo i manjih, a jedna od najdražih mi je ipak mantra da u kulturi ni jedno radno mjesto nije izgubljeno, što je pokazatelj da se štiti - sustav.

Jadan je taj nezaštićeni sustav koji stalno moramo štititi. Pak se ništa ne radi ne bi li ga se i dalje štitilo. A više se nitko i ne pita, a radi čega bismo ga uopće trebali štititi?

Neučinkovit je, petrificiran, ne omogućava napredovanje, nema viziju, ne želi i ne trpi promjene.

A mi ga uporno štitimo. Na svim razinama.

Oni koji su u sustavu uistinu mogu biti mirni.

Kao što su bili mirni i protekle 23 godine otkako je ta ista mantra na jeziku svih vlasti.

Oni pak koji nisu dijelom sustava, a takvih je sve više, i to svakoga dana, mogu slobodno potražiti neki novi posao.

Osobito mladi ljudi.

Završeni studenti akademija u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Rijeci, a sve češće i oni iz Novog Sada, Tuzle, Mostara i Sarajeva, traže svoje mjesto u ovom našem sustavu koji stalno štitimo.

Sustav im, naravno, ne želi otvoriti svoja vrata.

Štoviše, zabetonirao ih je. Pravi bunker.

A ministrica sa svojom svitom i osobno stražari pred tim zabetoniranim vratima. Da ih, ako treba, i tijelom zaštiti od nepoćudnih i nepoželjnih koji bi željeli ući u njega.

Upravo sam se vratila s FEN-a, (ponovno) sjajno organiziranog 3. Festivala neovisnih kazališta u Opatiji, na kojem je bio održan okrugli stol o PR-u u kulturi. Razgovaralo se o tome kako je neovisnoj sceni mnogo teže preživjeti, pa tako i doći do medija.

Na okruglom stolu sudjelovao je i donedavni samostalni umjetnik i osnivač Teatra 2000, a odnedavno zaposleni glumac u kazalištu Kerempuh, Vilim Matula. Premda su i PR stručnjaci, a i mi, ostali kolege, jednoglasno zaključili da Matula ima odličan PR i da je mnogo u medijima zato što kvalitetno radi, sam Matula rekao je da je nakon 16 godina bio prisiljen zatvoriti svoje neovisno kazalište i otići u angažman.

Jer se više nije moglo preživjeti.

Bez obzira na kvalitetu.

Eto, draga ministrice, govori li Vam nešto ovaj slučaj o zaštiti sustava i radnih mjesta?

Zar su relevantna radna mjesta samo u javnom sektoru? Ostala nisu bitna?

Jeste li se ikada zapitali koliko je radnih mjesta nestalo izvan javnog sektora u kojem nije izgubljeno ni jedno mjesto?

Pa dajte se već jednom zapitajte!

Neovisna kazališta i samostalni umjetnici ne mogu preživjeti, ali se - premda u Vašoj Strategiji (2014. - 2016.) piše drugačije - ništa ne čini kako bi se što promijenilo.

I dalje se uporno i bez kriterija štiti Sustav i radna mjesta unutar Njega.

Prošlog se tjedna peglala i Natalija Martinčević, bivša saborska zastupnica HNS-a koja je bila najživahnija u rabotama oko dodjele nacionalnog statusa kazalištu u Varaždinu.

Iz njezinog peglanja čuli smo da je gradonačelnik Varaždina Habuš, i njezin bivši stranački kolega (HNS), ipak bio pijan kad je skrivio prometnu nesreću, a Natalija je (ipak) stala iza njega.

Sad Habuš od Martinčević traži automobil, kartice i službeni mobitel.

Mislim, stvarno mi je žao te Natalije. Nije u redu od tog Habuša.

Žena je toliko toga učinila za Varaždin, donijela mu je nacionalno kazalište, stala iza pijanog Habuša, a sad brižna nema ni auta ni kartice ni mobitela! Pa kako preživjeti?

Hm, možda će joj Jasna Jakovljević, v. d. intendantica kojoj Kazališno vijeće još uvijek nije prihvatilo program rada za 2014. godinu, uskočiti s karticama i mobitelom?

Dok se Natalija ne snađe… A hoće, bez brige.

Baš me zanima, kad jednog dana pukne tikva i između drugih aktera koji su izmislili konstrukciju nacionalnog kazališta u Varaždinu, hoćemo li saznati tko je iza koga stao kad je bio pijan i zašto se išlo u nebulozne promjene Zakona o kazalištima, podizanje financiranja i cijelog ovog nepotrebnog i neargumentiranog cirkusa koji se događa u Varaždinu?

Prošli je tjedan u medijima ipak obilježila buduća intendantica HNK-a Dubravka Vrgoč.

Svoj program za sljedeće četverogodišnje razdoblje (još uvijek) nije objavila premda je javnosti silno zamjerila što o njemu uopće govori (?).

Objavom programa Vrgoč može vrlo jednostavno prekinuti kalkulacije i špekulacije.

Ali ne želi to učiniti.

Zašto?

Po ne znam koji se put pitam: zbog čega su programi vojna tajna?

Zašto Vrgoč ne objavljuje svoj i trpi sve te napade zbog tog istog programa?

Zašto ga ministrica ne objavljuje?

Zašto ga gradonačelnik Zagreba ne objavljuje?

Zašto i umjetnicima i ostalim zaposlenicima, ali i svim poreznim obveznicima koji izdvajaju za matičnu nacionalnu kazališnu kuću ne objaviti što će i kakve sadržaje moći pratiti u ovom kazalištu?

Zbog čega se materijali za natječaje ne mogu dobiti i odnijeti kući ili ih naručiti poštom?

Što je to u tim materijalima javnih kazališta tako povjerljivo, osim gluposti sustava koji je to propisao, da bi zauvijek moralo ostati tajnom?

Trenutno je raspisan natječaj u Virovitici, raspisuje se u Splitu, i to za dva kazališta, a želite li se prijaviti na njih nema vam druge nego otputovati u te gradove i sjediti nekoliko sati svaki dan u nekoj kancelariji i gledati što piše u natječajnoj dokumentaciji. Uživo.

Može li mi netko reći jedan jedini suvisao razlog zašto ja, na primjer, ne bih mogla tražiti da mi iz Gradskog kazališta mladih u Splitu materijale pošalju poštom? Ili mailom?

Ili još bolje, zbog čega te materijale za natječaj ne postave na internetske stranice?

Bez brige, mirujte i u Splitu i Virovitici, ne namjeravam se prijaviti na natječaj! Samo pitam za logiku i razloge.

Razmišljam o rečenici Dubravke Vrgoč u Globusu. Kaže: u društvu treba ponajprije reafirmirati misiju i ulogu HNK.

Hm, pada mi na pamet nešto sasvim drugo.

Tko će reafirmirati misiju i ulogu ZeKaeM-a kada 1. rujna Vrgoč ode?

Naime, pročitate li u Službenom glasniku Grada Zagreba nešto što se zove Programske funkcije, možete vidjeti da je vlasnik, Grad Zagreb, zapisao na prvom mjestu da se «Zagrebačko kazalište mladih razvija kao središnja institucija posvećena kazalištu za djecu i mladež».

Pogledate li pak na stranicu Zagrebačkog kazališta mladih, možete vidjeti da od 27 naslova koji su postavljeni u kategoriju aktualne predstave samo njih šest (6) u kategoriji koju zovemo kazalište za djecu i mladež.

Od tih šest (6) naslova, četiri (4) ne igraju, odnosno, ne zna se ni kad će ni hoće li ikada više igrati.

U dva (2) od šest (6) naslova sveukupno igra jedan (1) glumac zaposlen u kazalištu, ostali su vanjski suradnici, a i ta predstava, s jednim zaposlenim glumcem, zapravo više nije na repertoaru.

S nekoliko klikova možete vidjeti da je kazalište za djecu i mladež samo rijetka pojava na pozornici ZeKaeM-a.

Dakle, hoće li se novi ravnatelj ZeKaeM-a tražiti za postojeću misiju, koju je uspostavila Vrgoč, ili će se i ta misija - redefinirati. Odnosno, hoće li ZeKaeM ponovno programski postati kazalište koje je središnja institucija za djecu i mladež ili će - promijeniti svoju misiju? Programsku funkciju, kako to lijepo (i zastarjelo) terminski definira vlasnik.

Mislite li da je ovo nevažno pitanje?

Eh, nije baš.

Ovo je ključno pitanje i za HNK u Zagrebu!

Nadam se da ćemo od Dubravke Vrgoč uskoro dobiti odgovor.

Idemo dalje.

U intervjuu Globusu Dubravka Vrgoč u svom peglanju kaže da je došavši u ZeKaeM zatekla dva milijuna i pol kuna minusa, odnosno, mnogo veći minus nego što je bilo rečeno.

Do sada sam čula da se ta brojka kretala oko milijun i pol, a sada prvi put vidim da se radi o dva i pol milijuna kuna.

Stoga vam danas ekskluzivno donosim dokument o primopredaji ZKM-a od 20. prosinca 2004. godine (početak u 11 sati), kojoj su nazočili dotadašnji ravnatelj Slobodan Šnajder, Dubravka Vrgoč, četiri svjedoka iz samog kazališta te predstavnica Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba. Kada se sve zbroji i oduzme, razvidno je da je Šnajderov minus u tom trenutku bio 175.507,14 kuna, što je za to doba godine sasvim uobičajen iznos. (Dopuštam da sam pogriješila u kojoj kuni ili lipi!).

Ništa osobito za kazalište takve veličine.

Iz dokumenta je također razvidno da se u opremu kazališta ulagalo, a i da su postojali sudski sporovi zbog kafića koji su godinama poslovali u prostoru kazališta, a ono je za njih plaćalo režije.

U svakom slučaju, nije mi jasno zašto se, da bi se ispeglala svoja situacija, mora govoriti neistina?

Neću se više baviti ovim natječajem, uskoro će se vidjeti kako je redifinirana misija HNK-a i kako se provodi program koji je predložen.

Vidim da Srećko Horvat, budući voditelj Filozofskog teatra unutar HNK-a, kaže da samo njegova filozofija može spasiti kazalište.

Ako je čovjek tako siguran, moramo mu vjerovati.

Svima želim mnogo uspjeha u radu!

A jednako tako želim mnogo uspjeha Gradskom uredu za kulturu u redefiniranju misije ZeKaeM-a u kojem uskoro možemo očekivati raspisivanje natječaja.

Još malo na ovu temu, dodatno me zbunio odgovor Dubravke Vrgoč Večernjem listu na pitanje o osnivačima Festivala svjetskog kazališta.

Vrgoč kaže: Festival svjetskog kazališta pripada gradu Zagrebu koji ga je osnovao. Ivica Buljan i ja njegovi smo osnivači i umjetnički ravnatelji trinaest godina.

A ja se i dalje pitam: tko je osnovao FSK? Grad Zagreb kako piše u prvoj rečenici odgovora ili D. V. i I. B., kako piše u drugoj?

Ako je Grad Zagreb, onda umjetnički ravnatelji trebaju ići na natječaj. Ako su D. V. i I. B., onda ipak osnivač nije - Grad Zagreb.

Možda bih mogla bolje formulirati pitanje: u koji je registar i kao koji organizacijski oblik upisan FSK i na kojem mjestu? Na Trgovačkom sudu, u nekom od registara Ministarstva kulture … ili?

Kako izgleda potpisni karton?

Eto, ako netko zna odgovor, molim vas, pomozite!

Nemojte misliti da se ne pegla i u Splitu. O, itekako se pegla!

No, još uvijek nije vrijeme za pisanje o tom pegleraju.

Kad smo već kod Splita, pegla se i na HRT-u.

Bolje reći, već pripremljeni otkazi u zboru, koji vodi ista osoba kao i HNK u Splitu (tko pogodi ime, osvaja nagradu!), moraju se malo popeglati jer je očito netko shvatio da zec ne leži u grmu koji se zove tutti glazbenici, 9 izvršitelja, nego - negdje drugdje.

Možda je zec na krovu?

Ako ne znate, Goran Radman, ravnatelj javne televizije, za nepotizam rabi termin upad u kuću kroz krov.

Možda se pegla na krovu?

A možda ista pegla ima posla i na Porinu? Pogledajte samo nominacije i zbrojite dva i dva.

Vidjet ćemo, vidjet ćemo…

I za kraj, čini mi se da se nešto jako opasno pegla u Gradu Zagrebu.

U najzanimljivijem štivu na stranicama Grada Zagreba koji se nalazi u rubrici Akti gradonačelnika našla sam informaciju da je gradonačelnik Grada Zagreba 12. ožujka 2014. donio zaključak o korištenju sredstava i odobrio isplatu 125.055,49 kuna za Školu košarke «Cibona» za održavanje KC «Dražen Petrović». U obrazloženju piše da je Škola košarke «Cibona» dostavila dodatne račune za održavanje Košarkaškog centra i da predsjednica Škole potvrđuje da nema više nikakvih računa niti dugovanja koja bi teretila KC.

Pitate se, zašto o ovome pišem?

Zato što se prošlog tjedna u tim istim Aktima gradonačelnika pojavio zaključak da se ovaj gornji zaključak stavlja izvan snage jer su se prethodno doznačena sredstva za istu namjenu trošila nenamjenski!

Ovo mi je doista čudno: u ožujku su dostavili račune po kojima im je isplaćeno 125 tisuća kuna, a za manje od mjesec dana se ustvrdilo da je to bilo - nenamjenski.

Ako mene pitate, nešto se opasno - pegla!