originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Noć hrvatskog filma, foto: Pixell Davor Visnjic
Prošlu Slamku završila sam viješću da mi je stigla poruka iz koje se vidi da je članici Vijeća za Međunarodnu djelatnost, Ireni Škorić, osnivačici umjetničke organizacije Noć hrvatskog filma i novih medija, dodijeljeno čak 58.600,00 kn. Za istu je jednodnevnu manifestaciju dobila i 90.000,00 kn u području Likovnih djelatnosti - što znači da je dobila za jednodnevno događanje koje obilježava tek drugo izdanje, nevjerojatnih 148.600,00 kn.
I sve sam se nešto čudila kako je to moguće.
No, pravo je čuđenje nastupilo tek kad su me čitatelji Slamke upozorili da je 12. lipnja na stranicama Ministarstva kulture objavljeno da je za istu manifestaciju odobreno i 50.000,00 kuna na stavci Časopisi i elektroničke publikacije!
Ha, ha, ovo je ipak vrh!
Noć hrvatskog filma financirana je na međunarodnoj, pa likovnoj djelatnosti, a onda eto i pod časopisima!
Sveukupno 198.600,00 kuna za jednodnevnu manifestaciju koja promovira hrvatski film u Hrvatskoj!
Kako, po kojim kriterijima i zahvaljujući kojim javnim potrebama - e, to samo nebo zna.
Usporedbe radi navodim da je časopis Književnost i dijete Društva hrvatskih književnika na tom istom Vijeću za časopise dobilo 40.000,00 kuna, Kretanja Hrvatskog centra ITI dobila su 35.000,00 kuna, Arteist koji izlazi cijele godine 30.000,00 kuna, a Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir za časopis Dodir zadovoljio je kriterije za samo 20.000,00 kuna.
Pogledajte i bilancu Noći hrvatskog filma pa ćete vidjeti da je prema dodijeljenim sredstvima ova manifestacija istočasno prepoznata kao jako važna potreba u kulturi kojoj je već na prvom javnom natječaju 2014. godine (postoji dakle tek od lani) dodijeljeno čak 140 tisuća kuna.
Kad smo već kod Noći hrvatskog filma, značajne međunarodne (?!) manifestacije, nedavno sam dobila u inbox cijeli elaborat o Noći muzeja, a koja je nastala po uzoru na Europski dan muzeja koji se održava već više od 30 godina. Ne bavim se muzejima, ali prema dokumentima koje sam dobila, i Noć muzeja zaslužuje ekspertnu analizu. Uz 120.000,00 kuna Ministarstva kulture, 90.000,00 kuna Turističke zajednice Zagreba, 30.000,00 Grada Zagreba, svaki sudjelujući muzej participira i s 1.000,00 vlastitih kuna. Prihodi se, dakle, mjere u više stotina tisuća kuna.
A rashodi?
Usporedite li ovih 120 tisuća za jednu noć s 60.000,00 kuna koliko za program dobiva naš prvi muzej izgrađen in situ, fantastični muzej u Naroni, možete se samo još jednom pitati o kriterijima.
Već sam mnogo puta napisala: dok se ne uvedu jasni kriteriji koji će se poštovati, ostaje nam samo - čuđenje.
Ali danas sam naumila pisati o drugoj temi.
Prije dvije godine Ministarstvo kulture raspisalo je natječaj za edukaciju u području menadžmenta u kulturi DeVos instituta iz Washington D.C. sa sljedećim ciljevima:
- kod menadžera razvijati i stvoriti fundraising mentalitet
- trajno jačati kapacitete pribavljanja sredstava
- identificirati mogućnosti za suradnju s javnim sektorom
- osnažniti strateško planiranje
- potaknuti razvoj domaćeg sektora konzultanata i trenera za edukaciju na području kulturnog menadžmenta
- u konačnici prenositi i širiti znanja i spoznaje stečenih kroz edukativni program na što širi krug kulturnih profesionalaca u Hrvatskoj.
Naravno da sam se odmah prijavila na natječaj jer smatram da je učenje i podizanje kapaciteta jedini način da se izvučemo iz ponora u koji smo propali već odavno.
Sjećam se da sam te 2013. godine pomislila da je naše Ministarstvo kulture napokon shvatilo probleme i odlučilo krenuti pravim putem!
U program edukacije uspjela sam ući tek nakon žalbe na odbijenicu. (Ne mogu ne spomenuti da je organizacija Artizana film danas već spomenute Irene Škorić, premda nema zaposlenika, što je bio obvezni kriterij za dobivanje edukacije, prošla na natječaju i bez žalbe. Nije jasno je li na natječaju prošla Artizana film d.o.o. ili Udruga za audiovizualno stvaralaštvo Artizana koju ne možete naći u registru udruga, a obje su, kao i Noć hrvatskog filma, «pod kapom» - Irene Škorić.)
Uskoro sam shvatila da naručitelj programa, Ministarstvo kulture, nije osmislio nikakav sustav po kojem bi se polaznici obvezali na pohađanje nastave ili postizanje minimalnih rezultata.
Tako su neke organizacije jednostavno odlučile - ne dolaziti u «školu».
Tijekom vremena, osipanje sudionika pretvorilo se u zaraznu bolest, pa smo znali imati on line edukaciju na koju se, od početnih preko stotinu sudionika, u virtualnoj učionici pojavilo tek desetak.
Uključivo i predavače iz Amerike te zadužene zaposlenike Ministarstva kulture.
Počela me zanimati ova priča na drugoj razini i tražila sam od Ministarstvu kulture podatke i dokumente o edukaciji.
Sukladno očekivanjima, dobila sam odbijenicu.
Dokumente sam uspjela dobiti tek uz pomoć Povjerenice za informiranje.
Kojoj se valjda svakodnevno štuca koliko je često spominjem.
Dakle, «Školicu» je Ministarstvo kulture prezentiralo kao bilateralnu suradnju sa SAD-om, saznah da naši nisu tražili druge ponude, preuzeli su višegodišnje financiranje bez potrebnih obrazaca koje su sukladno zakonima bili dužni predočiti Vladi Republike Hrvatske, a «školica» se nije nalazila ni u Strateškom planu.
Ukratko, mogu reći da se nije radilo ni o kakvoj bilateralnoj suradnji, nego o klasičnoj narudžbi usluge.
Pogledajte ugovor, pa procijenite sami.
Amerikanci su uredno isporučili svoj proizvod, kako su se i obvezali, a naši su ga kupili za 300 tisuća američkih dolara.
Izvršitelji programa su se (logično) ugovorno ogradili da ne odgovaraju za rezultate «Školice», a za ugovor je nadležan sud u Washington D.C.-u.
Kod bilateralnih ugovora ne može biti nadležan sud u samo jednoj zemlji potpisnici.
Nadalje, ugovor je pisan samo na engleskom jeziku pa i ta čijenica govori da se nije radilo o bilateralnoj suradnji, nego o kupnji usluge.
Što se američke strane tiče - sve pet.
Sve je legitimno i u skladu s međunarodnim praksama.
A što je s našom stranom?
Kako su se naši potrudili da 300 tisuća dolara postane dobra investicija u edukaciju i jačanje kapaciteta organizacija?
Nikako.
Ni jedna organizacija koja je ušla u sustav školovanja nije potpisala nikakav dokument o tome da se obvezuje na edukaciju slati svoje zaposlenike.
Nitko se nije obvezao na postizanje mjerljivih rezultata.
Nitko nije snosio nikakve sankcije za ignoriranje edukacije za koju su se javili na natječaj.
I prošli.
Naprimjer, kazalište Žar ptica pojavilo se samo na prvom «satu nastave».
I nikada više.
U ožujku 2014. godine bila sam jedna od onih koji su tražili (i dobili) razgovor s Ministarstvom kulture o korisnosti ovakve edukacije, ali ništa se nije promijenilo.
Štoviše, stvari su se pogoršale.
Naprimjer, Hrvatsko narodno kazalište iz Zagreba u prvoj godini edukacije bilo je zastupljeno s maksimalnim brojem članova koji su mogli sudjelovati (pet). No, dolaskom Dubravke Vrgoč na čelo našega matičnoga nacionalnog kazališta, «đaci» više nisu dolazili u «školu». Malo sam se raspitala i saznala da je Vrgoč - zabranila odlazak na edukaciju.
Normalno, što će edukacija zaposlenicima u nacionalnom kazalištu!
Što manje znaju, lakše će im se prekidati ugovori o radu (što se upravo događa u Baletu). Također će lakše odlaziti pjevati, recitirati i plesati na ulice, u kvartove, jer će misliti da to tako mora biti.
Što manje znaš, lakše je tobom manipulirati.
To je poznato od davnina, nikakva novost.
I tako smo u četvrtak završili dvogodišnji ciklus, a nitko nas nije pitao za junačko zdravlje.
Ni koliko smo, a ni što smo naučili.
Što je ostalo od ciljeva koje nam je Ministarstvo kulture prezentiralo?
- Je li kod menadžera koji su išli u «školu» razvijen i stvoren fundraising mentalitet? Nije. Živimo u drugačijem sustavu od američkog. Zar je itko mogao očekivati da će se ovom edukacijom razviti i stvoriti fundraising mentalitet u HNK-u u Varaždinu, naprimjer?
- Jesu li trajno ojačani kapaciteti pribavljanja sredstava? Možda u nekim manjim organizacijama.
- Jesu li identificirane mogućnosti za suradnju s javnim sektorom? Nisu.
- Je li osnaženo strateško planiranje? Nije.
- Je li potaknut razvoj domaćeg sektora konzultanata i trenera za edukaciju na području kulturnog menadžmenta? Nije.
- Hoće li se prenositi i širiti znanja i spoznaje stečeni kroz edukativni program na što širi krug kulturnih profesionalaca u Hrvatskoj? Neće.
Osobno smatram da za ove ciljeve ionako nikoga nije briga.
Na završetku «škole» nismo dobili ni potvrdu da smo je pohađali.
Amerikanci su nam poslali on line evaluacijski listić.
Svoj dio posla su završili.
A naši ga nisu ni započeli.
Tristo tisuća dolara potrošeno je a da u Hrvatskoj nitko nikada neće procijeniti i ocijeniti rezultate.
Od cijele dvogodišnje tri stotine tisuća dolara vrijedne epizode ostat će medijska objava Ministarstva kulture da je edukacija završila.
Članovi nekoliko (vrijednih) organizacija svladali su osnovna znanja koja će (nadajmo se) implementirati u svoje sredine, ali sve će ostati na pojedinačnim slučajevima.
U 19. stoljeću fra Didak Buntić opismenjavao je naš narod na način da je skupio trojicu koje je naučio pisati, a onda ih je slao po selima da nauče još trojicu.
A ta trojica - još trojicu.
Pak smo se opismenili.
Ali ta jednostavna računica preteška je za Hrvatsku u 21. stoljeću.
Način fundreisinga kako ga rade Ameri u usporedbi s načinom o kojem sam pisala na početku ove Slamke, a na koji se budžetira u Hrvatskoj, nema šanse.
Amerikancima to nismo uspjeli objasniti ni za dvije godine.
A oni to ne bi shvatili ni da smo im o tome u «školi» pričali još - deset godina.
Da bi se preživjelo u devijantnom i pervertiranom sustavu kakav je naš, mora se pohađati druge i drugačije «škole».
O kojima Ameri ne znaju baš ništa.
Koji ne izdaju certifikate i diplome.
Da je netko prošao i završio tu školu možeš mu vidjeti samo - na bilanci.