originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar 

Izmjene i dopune Zakona o kazalištima izglasane su u Hrvatskom saboru 27. rujna 2013. godine.

Taj će dan u povijesti hrvatskoga kazališnog zakonodavstva ostati zapisan kao dan kada je i službeno potvrđeno da ne živimo u demokraciji te da nam je kultura zatočena u raljama osobnih interesa.
Iliti, da nam je kultura u smrtonosnom zagrljaju Hobotnice čiji se kraci i kračići više ne mogu detektirati.
O čemu sam pisala (i govorila) već bezbroj puta.
Cjelokupnu analizu ovih Izmjena i dopuna napisat ću kao znanstveni rad pa se u Slamci neću baviti detaljima.
Na svom privatnom blogu (a Slamka spasa to jest, za obavijest onima koji mi šalju uvredljive poruke da privatiziram javni prostor) prokomentirat ću samo nekoliko izlaganja saborskih zastupnika.

Zastupnica Natalija Martinčević u sabornici je 25. rujna ove godine uz moje ime povezala riječi: podcjenjivanje, laži i obmane, obezvrjeđivanje, ponižavanje, omalovažavanje te iznošenje neistina jedne za drugom.
Kao, svojim pisanjem radim sve nabrojeno: podcjenjujem, lažem, obmanjujem, obezvređujem, ponižavam i sve ostalo.
Zastupnici Hrvatskog sabora imaju imunitet pa je ne mogu tužiti za klevetu i uvredu.
Ne znam samo postoji li koja zakonska odredba po kojoj zastupnici u parlamentu ne smiju lagati? Možda i riječi svečane prisege imaju neku barem moralnu težinu?
Ako netko zna, neka mi javi.

Naime, Natalija Martinčević izrekla je niz laži u svom izlaganju pa ću se na njih ukratko osvrnuti:

1. Kazalište u Varaždinu u 2012. godini nije imalo 100 tisuća gledatelja. Natalija posebno voli riječ «apsolutno», a ja joj apsolutno kažem da je to - laž. Sve da u taj broj uračunamo «publiku» koja je nazočila dodjeli maturalnih svjedodžbi i prezentaciji kozmetičkih tvrtki u Velikoj dvorani, a koje se održavaju u kazalištu (sve te «kazališne događaje» moguće je vidjeti na internetu), ta se brojka ne može dostići ni u snovima.

2. Broj izvedaba od 271 je također čisti SF za ovo kazalište. Ako znamo da je Varaždinsko kazalište profesionalno kazalište, onda se u broj izvedenih programa mogu računati isključivo profesionalne predstave. Koliko je njih bilo? Nije rečeno. Zato da se ne bi vidjelo da Natalija - laže.

3. Prema mojoj analizi naslova koji su igrali u samoj kući (gostovanja uglavnom nisu zabilježena na internetu), barem 30% njih odigrano je na Sceni Rogoz (ili u sličnim prostorima na gostovanjima) u koje stane stotinjak gledatelja. Taj podatak govori da je na ostalim izvedbama na Velikoj sceni moralo biti mnogo više gledatelja nego što kazalište ima sjedala.

4. Moja analiza pokazuje da je na Velikoj sceni u 2012. godini izvedeno 58 izvedaba vlastitih naslova, a na sceni Rogoz 36. Sveukupno 94. Pametnome dosta.

5. Napraviti 19 premijera u sezoni (što Natalija s ponosom ističe) pokazuje apsolutni nedostatak poznavanja osnova vođenja kazališta. Ovoliko naslova radilo se u 19. stoljeću jer nije bilo publike za više izvedaba po premijeri. Osim toga, postavlja se pitanje, zašto ih se ove godine planira izvesti «samo» 10 kad ih je lani tako uspješno izvedeno 19, a Varaždin postaje nacionalno kazalište?

6. Gdje igra tih 19 premijernih naslova? Koliko od njih «njeguje kajkavštinu» i spaja «tradicionalno s eksperimentalnim», kako nas je iz sabornice podučila Natalija? Da, taj argument da u Varaždinu svjedočimo spoju «tradicionalnog i eksperimentalnog» na samom mi je vrhu Top 10 ove rasprave. Tako nešto treba moći izgovoriti!

Neću trošiti više prostora na Nataliju koja ne zna apsolutno ništa o kazalištu. Apsolutni je ignorant, što je apsolutno pokazala u Saboru.

Jednako takvo apsolutno nepoznavanje problematike pokazali su apsolutno svi zastupnici pozicije (HNS i SDP) koji su se javili za riječ. A apsolutno ih nije bilo mnogo. Apsolutno je bilo vidljivo da SDP o pitanju HNK-a u Varaždinu nije rekao apsolutno ni jednu jednu riječ. Valjda ih je apsolutno bilo sram toga što se događa.
Ali partija je partija!
I to apsolutno!
Oporba je cijelo vrijeme inzistirala na KRITERIJIMA i PROCEDURI, ali je vladajuća koalicija bila apsolutno gluha za te u demokraciji «nebitne» termine.

Ukratko, apsolutno je nedopustivo da je hrvatsko kazalište doživjelo ovaj apsolutno sramotni dan.

Uz Nataliju koja se obrušila na mene, zastupnik Đakić iz Virovitice «opalio» je i po Snježani Banović. Ona nije lažljivica, kao ja, nego kradljivica.
Banović je od Đakića drugoga dana rasprave dobila ispriku, a ja svoju nisam.
No, kao što već znate, imam vremena, strpljiva sam.
A vrijeme će pokazati sve.
Apsolutno sve.
Čekam.

Sjedim na podu ispred svoje arhive dokumenata o izradi kazališnih zakona od 1991. do danas.
Listam, čitam…
Po ne znam koji put.
Prije 17 godina, 1996. godine, Vlada je predložila Izmjene i dopune zakona o kazalištima, i to putem hitne procedure. Hm, hitne. Zvuči poznato.
Godina 1996. bila je u razdoblju (apsolutno) najjače HDZ-ove vlasti. U vrijeme «jednopartijskog i totalitarnog političkog režima» nije bilo «nikakve kulturne politike, odnosno, ne postoji tekst o kulturnoj politici kao zasebni dokument», kaže Andrea Zlatar Violić u svom ogledu iz 2001. godine (Reč, 61/7, mart, str. 60).
(Aaaaa! Sad, kao, postoji «tekst o kulturnoj politici kao zasebni dokument»!)

Oporba, a znamo svi koliko je bila jaka, bolje reći - slaba, te 1996. godine, u sabornici se usprotivila hitnoj proceduri i tražila dva čitanja.
Hrvatski je sabor u vrijeme apsolutnog hrvatskog apsolutizma 1996. godine konsenzusom izglasao - redovitu proceduru.
I odbacio hitan postupak.

A 2013. godine, u doba ministrovanja Andree Zlatar Violić (najavljivano) najobrazovanije i najdemokratičnije i apsolutno sve najnajnajministrice ikada:
1. Nema javne rasprave.
2. Nema prihvaćanja amandmana.
3. Nema javno objavljenih dokumenata.
4. Nema kriterija.
5. Nema strategije.
6. Nema argumenata.
7. Nema kulturne politke (ni dokumenata).
8. Nema dijaloga.
9. Nema analize postojećeg stanja.
10. Nema evaluacije.
11. Nema procedure.

Ima samo: kadroviranje, strančarenje, pogodovanje osobnim interesima i - diletantizam upravljanja.

Znate li koja riječ u sabornici tijekom tri dana (od 25. do 27. rujna) nije izrečena ni jednom?

IZVRSNOST.

Čitam ogled Vlatka Pavletića iz 1960. godine u kojem kaže: «Jesu li našem društvu potrebna baš sva postojeća kazališta, i upravo takva kakva jesu, sa svim svojim kroničnim, ponegdje možda i teško izlječivim slabostima? Ako kod nas postoji kriza kazališta, onda to nije kriza egzistencije kazališta nego kriza funkcije, u pojedinim slučajevima kriza kvalitete.»
Eh, tu smo došli.
1960.
Kriza kvalitete.
A danas?

Nemamo nikakvih analiza i ne možemo znati ništa ni o kvalitativnim ni o kvantitativnim pokazateljima.

Upravo je završila emisija Aleksandra Stankovića Nedjeljom u 2 u kojoj je gostovala ministrica Zlatar Violić.
I što je rekla?

Apsolutno ništa (da, i ona jako voli riječ apsolutno).

Prije svega, apsolutno je jasno da je Stanković dobio direktivu da ne talasa.
A apolutno je jasno da je emisija bila «naučena napamet».
Ministrica je rekla da nove Izmjene i dopune zakona o kazalištima imaju 3 članka, a imaju 7.
Rekla je da je rasprava (nepotrebno) trajala 7 sati.
Trajala je manje od 5 sati.
Ali to je nebitno.
Apsolutno nebitno.
Bitno je da smo čuli da su oni u ministarstvu podcijenili mogućnost sukoba oko HNK-a u Zagrebu pa nisu ZOK donijeli odmah (kao, sad su ga donijeli)!
Bitno je da su u Planu 21 obećali novi ZOK u prvoj godini mandata, bitno je da ćemo u Varaždinu imati baroknu operu (za 2014. godinu nije planirana ni jedna, ni barokna ni nebarokna), bitno je da Varaždin ima Barokne večeri pa je to kriterij, bitno je da ministrica NE ZNA da u Međimurskoj županiji postoji profesionalna javna ustanova koja obavlja kazališnu djelatnost - kazališna družina «Pinklec», da u Koprivničko-križevačkoj županiji djeluje privatno kazalište «Ludens», da u Bilogorsko-bjelovarskoj županiji postoji privatno kazalište «Merkuri teatar».
Ali, ah, valjda su samo javna kazališta - kazališta!
Bitno je da je Zagreb na manje od 70 km od Varaždina, ali Varaždin mora biti nacionalno kazalište, a Šibenik i Zadar ne moraju, jer su tek 100 km od Splita.

Bitno je da Varaždin ima KONCERTNU DVORANU koja je valjda nužna da bi se bilo nacionalnim kazalištem.
U Dubrovniku se po kriteriju kvalitete ne svira tako dobro kao u Varaždinu.
I Varaždin ima Barokne večeri.
A Dubrovnik, valjda, nema Dubrovačke ljetne igre?
Molim?
U koju djelatnost spadaju orkestri?
U kazališnu?
Otkad to?
Eh, te Barokne večeri i Komorni barokni orkestar su za kazalište bili najjači argument.
Apsolutno najjači.
Čuje li Andrea Zlatar Violić što govori?
Ne čuje.
Ne čuje ona već duže vrijeme ništa.
I nikoga.

Pak ću, pragmatična kakva jesam, a za potrebe znanstvenog istraživanja, sutra urudžbirati zahtjev Ministarstvu kulture da mi se dostavi sva dokumentacija (s klasom i urudžbenim brojevima) koja dokazuje kroz koju je proceduru prošlo kazalište u Varaždinu od prvog pisma namjere pa do imenovanja u nacionalno:

1. Strateški plan Grada Varaždina iz kojeg je razvidna njihova potreba za nacionalnim kazalištem.
2. Strateški plan samog kazališta, analiza ljudskih, prostornih, materijalnih resursa, financijska i programska analiza, projekcije za četverogodišnje razdoblje, analiza potreba, vrste strategija, misija, vizija, matrica procesa odlučivanja, organigram… ma sve kak se šika, kad smo već kod mog materinjeg, kajkavskog jezika.
3. Analiza Vijeća za dramsku umjetnost koje je ovaj prijedlog moralo proučiti.
4. Mišljenja stručnjaka iz užeg područja (vanjski evaluatori) koji bi potvrdili opravdanost ovog imenovanja.

Svakako moram proučiti PROCEDURU prema kojoj je donesen prijedlog.
O kojem nije održana NI JEDNA JAVNA RASPRAVA.

Sigurna sam da mi ministrica neće uskratiti kompletnu dokumentaciju, osobito zato što mi je bila predsjednica Komisije za obranu doktorata, a sama je jednom prigodom rekla da je predsjednik komisije važniji od mentora. Neće me valjda zakočiti u mojim daljnjim istraživanjima hrvatske kazališne legislative.

Budući da je sve išlo po proceduri, očekujem dokumente, a prema Zakonu o pravu na pristup informacijama, već za 8 dana.
Premda u obrazloženju prijedloga donošenja ovog zakonskog akta piše da to neće stajati ništa, Zlatar Violić je u emisiji «Nedjeljom u 2» rekla da će možda koštati nekih 200 tisuća kuna.
Ma da, i meni je 200 tisuća kuna - baš ništa. I vama je prava sitnica.
A vjerujem i svima ostalima u ovoj zemlji. 200 sim, 200 tam, kao da je to nešto.
Da, od izjava Zlatar Violić sviđa mi se i ona da neće popustiti pritiscima klijentelizma.
Eh, to mi je - uz Stankovićevo citiranje Glorije (respektabilan i relevantan izvor!) - najdraže.
Pardon, apsolutno najdraže.

Boli ministricu i to da su u Zagrebu ravnatelji po 20 godina na čelu ustanova. Dobro, neki su relikti i po 30 godina ravnatelji, i više, ali da ne cjepidlačimo… Pa zašto u hitan postupak nije uputila i tu točku u Izmjene i dopune zakona o kazalištima? Kud sedam članaka, zašto ne bi bio i osmi?
Čudna mi čuda….

Sviđa mi se to da, kako kaže Zlatar Violić, ljudi s neovisne scene ne mogu ništa promijeniti. Mogu, ako uđu u politiku koja je alat. Kaže.
I sada dolazimo do (apsolutno) ključnog pitanja.

Poštovana ministrice Andrea Zlatar Violić, zbog čega niste uporabili taj alat za javni interes, za opće dobro, nego ste dopustili da ga se zlouporabi na najgori mogući način?

A za Ruksak kulture treba mi cijela Slamka.
Pak neću sada komentirati to da će Andrei Zlatar Violić biti najveći uspjeh ako bude ostala poznata po njemu.
Po ruksaku. Kulture.
Koji je već prošao fazu Pilot projekta.
Bez javnog natječaja.

Naravno.

Odnosno, po babi i po stričevima.
A napisanog projekta ionako nema.
Niti je o njemu ikada vođena javna rasprava.

Draga Andrea, zaboravila si da se čovjek uvijek mora spuštati istim putem kojim se penjao. I susretati iste ljude koje je sretao kad je išao gore.
A nakon ovog mandata ostat će samo - Ruksak kaosa.

Ruksak osobnih interesa.
Ruksak devastacije kazališne djelatnosti.
Ruksak zakona bez glave i repa. Ili kako je rekao zastupnik Vukšić, ficleki zakona.
Ruksak ficleka.
I ruksak kostura koji će ispadati iz ormara - još godinama.

Od ovog petka Andrea Zlatar Violić izgubila je kredibilitet i kao dužnosnica i kao čovjek, a ostat će zapisana u povijesti hrvatskog kazališta kao ministar koji je najgrublje zaustavio demokratske procese.
Socijalni kapital Andree Violić Zlatar nepovratno je srušen.
Teorija nas uči da se socijalni kapital dugo i (često) mukotrpno gradi, ali kada se jednom sruši, gotovo ga je nemoguće ponovno izgraditi.
Osobito u maloj profesionalnoj zajednici kakva je naša.

Nakon ovog petka - povratka više nema.

Kada se nasilje počne prakticirati u kulturi, dosegli smo dno.

P. S. Teatar.hr objavio je drugu vrstu analize gostovanja ministrice kod Stankovića pod naslovom Nedjeljom u ništa. A ne propustite i razgovor Snježane Banović Vrijeme je da se kuhinje sruše  na portalu Kupus.net!