originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Grob, Marko Jurinec, Pixsell
Jučer zvoni telefon.
«Dobar dan.»
«Dobar dan.»
«Jesam li dobio Malu scenu?»
«Jeste.»
«Vitomira Lončar?»
«Još uvijek, izvolite.»
«Ja sam mladi glumac koji je upravo diplomirao. Možete li me zaposliti, ono, na stručno usavršavanje?»
«Na što?»
«Znate, ono, država vam da novce za mene, vi me zaposlite, a ja vam radim.»
«A što radite?»
«Pa glumim!»
Gledam u telefon. Ne vjerujem.
«Oprostite, ne znam tko ste, nikad vas nisam vidjela, kako uživo, tako ni glumiti. Što biste vi kod mene glumili?»
«Bilo što.»
Isuse.
«Jeste li vidjeli naš repertoar za sljedeću sezonu? Znate li uopće što radimo?»
«Ne.»
Pišem o problemima kazališta već godinama, o repertoarima, zakonima, o samostalnim i zaposlenim umjetnicima, o sustavu, kulturnoj politici... I znam da tonemo sve dublje i dublje, da sustav ne funkcionira, da se ruši ono malo iluzija o kazalištu o kojem smo nekada sanjali.
Pa ipak stalno vjerujem da su mladi ti koji će nešto promijeniti, pokrenuti, koji će reći - dosta je.
I onda, nakon jučerašnjega telefonskog razgovora, shvatim da je gotovo.
Da smo mrtvi.
I mi i naše kazalište.
A mladi ljudi, desetci njih godišnje, dolaze na to naše groblje.
I svatko od njih pod rukom nosi svoju urnu.
Urnicu.
Ali na Mirogoju više nema mjesta.
Popunjeno je.
Nema ni na Miroševcu.
I tamo su sva mjesta zauzeta.
Uskoro i na Markovu polju više neće biti mjesta ni za urnicu.
Malu.
Onu najmanju.
Ponekad se možeš ugurati u nečiji grob, ali samo ako je nekom već «istekao rok trajanja».
Ili su ga preselili negdje drugdje.
Na neko drugo groblje.
U neko drugo kazalište.
Iliti, mjesta u javnim kazalištima su popunjena.
Nova se javna kazališta ne otvaraju (hvala Bogu!), a većina privatnih jedva uspijeva skucati budžet za pokoju produkciju u koju umjetnici najčešće investiraju svoj rad da bi se predstava uopće izvela.
Na današnji dan u Hrvatskoj su registrirana 163 kazališta od čega je 29 javnih, dvije su kazališne kuće (dakle, bez ansambla), a 131 subjekt su privatnici.
Ako se u javnom kazalištu dogodi novo zapošljavanje, nitko ne zna po kojem se to kriteriju dogodilo. Pratim svakodnevno što se događa, ali se ne sjećam da je neko javno kazalište raspisalo i jednu jedinu audiciju za zapošljavanje.
Pojave se tu i tamo «transferi» kakvima u posljednje vrijeme svjedočimo, na primjer, na relaciji ZKM - HNK.
S Miroševca na Mirogoj.
Ipak su na Mirogoju - arkade.
Bolja mjesta.
Kazališta nemaju višegodišnje programe pa sukladno tome nemaju ni kadrovskih planova. Kako bi uopće znali kakav tip glumca ili glumice im dugoročno treba?
Četverogodišnji programi koji se predaju na natječaje ionako ne sadrže naslove koji se u konačnici igraju.
Koga, dakle, zaposliti?
O mladim ljudima nitko ne vodi računa, to se zna, premda ih se u škole upisuje sve više i više.
Ali nije bolje ni zaposlenicima, onima koji su već u ansamblima.
Čitam da će u HNK-u Rijeka u sljedećoj sezoni u predstavi Tko se boji Virginije Woolf, komadu sa samo četiri lica, dva od njih biti vanjska.
Mira Furlan i Radko Polič.
(Nedavno je isti naslov igrao u Puli, na sat vremena razdaljine. Ali, koga je briga za suradnju!)
Sa stranica HNK-a Ivana pl. Zajca nemoguće je saznati koliko glumaca zapošljava ovo naše nacionalno kazalište, ali očito ih nema dovoljno ili nisu dovoljno dobri kada se 50 % ansambla novog naslova mora dovesti izvana.
Samo usput, piše u izvještaju s pressice u Večernjem listu da će Mira Furlan prvi put igrati u Hrvatskoj od 1991. godine!
Eh, to mi je definitivno potvrdilo da se Brijuni više ne smatraju Hrvatskom. Naime, Furlan je glumila Medeju u Teatru Ulysses 2002. godine, a to za menadžment iz Rijeke nije igranje u u Hrvatskoj.
Kad smo već kod Ulyssesa, u zadnje vrijeme Šerbedžija po svim medijima poručuje da odlazi iz Hrvatske. Oglasila se čak i glasnogovornica! (Wow, privatno kazalište ima glasnogovornicu! Može im se s deset milijuna kuna na vezanoj štednji!)
Vratimo se na temu.
Vidim da se čak i na najvećem nacionalnom festivalu, onom u Dubrovniku, u predstave angažiraju amateri.
Lijepo.
Briga za profesiju vidljiva je na svakom koraku!
A što kaže Zakon o kazalištima?
Nakon 20 godina staža zaposlenom glumcu poslodavac mora ponuditi ugovor na neodređeno vrijeme.
S 21 godinu završi se preddiplomski studij.
I mladi glumac može si sam početi uplaćivati staž.
Kao samozaposleni umjetnik.
Onda se uspije negdje «ubaciti».
Nekako. Tko zna kako.
S 41 godinom može ući u «zaštićenu zonu».
Do 65. mu ostaju još pune 24 godine da se ne mora pomaknuti s mjesta.
Da mu se u životu ne dogodi nikakva promjena.
Mladi u sustav dok se netko ne umirovi - ne mogu ući.
Pa vi računajte.
U Hrvatskoj svake godine na tržište izađe oko šezdeset novih glumaca iz pet škola.
Audicija (u pravilu) nema.
Pa vi ponovno računajte.
Ali, kao što vidite, odnedavno imamo zapošljavanja «na stručno usavršavanje».
Na godinu dana.
Pa zaposliš koliko hoćeš mladih glumaca.
Na godinu dana.
I valjda ih «raubaš».
A onda sljedeće godine - uzmeš nove.
A ove od prošle godine pošalješ doma.
Na cestu.
Neka nešto «muvaju», kako bi rekao Miha, moj prijatelj iz davnih dana.
Ove «nove» ubaciš u predstave u kojoj su igrali «stari». Potpuno je svejedno odgovaraju li ulogama ili ne.
Samo neka su - besplatni.
Na «stručnom usavršavanju».
Jesam li ja «zabrijala», kako to mladi kažu, pa mi se čini da - ako želiš napraviti kazalište (s velikim K) - ne možeš preko telefona u podjelu uzimati ljude na «stručno usavršavanje».
Putem telefona možeš dobiti samo neki drugi K (veliki ili mali), ovisno o tome kakve si sreće, ali kazalište s velikim K - teško.
Što je s izvrsnosti?
Je li izvrsnost postala relikt prošlosti?
Kada su se i kako polupali baš svi lončići?
Kako je uopće do svega ovoga došlo?
Zakon o kazalištima, koji jedini formalno-pravno može promijeniti situaciju, trebao se, prema planu koji je potvrdila Vlada RH, mijenjati u prošlom tromjesečju.
No, ministru Šipušu trenutačno je na pameti kako se izvuči iz afere «maligani», a ne trošiti energiju na strateško razmišljanje o mrtvačkom sustavu.
A premijer Milanović nije se uspio o pijanoj vožnji našeg ministra priopćenjem oglasiti ni puna tri tjedna nakon događaja. Onda možete misliti koliko ima vremena za - strukturu!
I promjene iste.
Ekipa koja bi trebala skrbiti o mladima, iliti Veliki Dečki i Cure, više se bavi samopromocijom, nego ključnim problemom kojem svjedočimo iz dana u dan. Pak onda, naprimjer, čitamo da Mani Gotovac samo što ne traži zaštitu Angele Merkel jer ju je neki ugostitelj krivo pogledao.
I to je na naslovnici.
A o suštinskim problemima kazališta - ni riječi.
O, da, svakodnevno se piše o ustašama i partizanima u kazalištu, golima ili odjevenima, o odnosu prema javnom masturbiranju, ili o kombinaciji ovih zanimljivih tema, a to da nam je kazalište postalo Mirogoj, Miroševac, Lovrinac ili Boninovo, nije bitno.
Kako kaže Ichak Adizes: želite li život bez promjena i problema - otiđite na groblje.
Hrvatski su ga kazalištarci doslovno poslušali.
I krenuli smo.
Oni moderniji s urnicom pod rukom, a tradicionalisti s - plahticom.
Da i tamo bude razlike.
Počivajmo u miru.