originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Ah, kakav tjedan! Za pamćenje!

Dobro, ne može se reći da je započeo trijumfalno, ali je tako - završio. A to je najvažnije.
U ponedjeljak oko podne stigla je nova, tročlana inspekcija u kazalište Mala scena. Očito je prošlotjedna Slamka spasa ponovno prelila čašu strpljivosti NEKIH.
A na Akademiji dramske umjetnosti promovirana je i knjiga "Slamka spasa", dakle «tvrda kopija» ovih virtualnih stranica koje će ipak polako nestati.
Veliki su dečki, logično, postali jako nestrpljivi jer je sve ZAPISANO na papiru. I OSTAJE.
Dakle, ne bih baš znala prepričati što je ova nova inspekcija ZAPRAVO tražila u mom kazalištu, ali, eto… neka se nađe još jedan inspekcijski nadzor. Da mi ne bi bilo dosadno i da ne izađem iz forme - fotokopiranja. Naime, unatrag šest mjeseci najveći dio radnog vremena trošim na fotokopiranje dokaza da se ne bavim kriminalnim radnjama. Kad sve ovo prođe, bit ću definitivno ekspert za fotokopiranje!
Eto mi još jedne edukacije.
No, idemo mi na današnju temu.
Danas na meniju imamo dva glavna jela i desert.

Glavno jelo - prvo.
Iliti, priča o javnim kazalištima i posluhu.
Sredina tjedna bila je iznimno burna. Hrvatsko javno kazalište bilo je u središtu zanimanja hrvatske (kulturne) javnosti, a razriješila se (valjda jest?) i trogodišnja agonija splitskog HNK-a. Bijeli dim pušten je sa sjednice Gradskog vijeća Splita i - DOBILI SMO GA!
Novog intendanta.
Tonćija Bilića.
Duško Mucalo otišao je u ropotarnicu povijesti, a nova se stranica povijesti zgrade na Trgu Gaje Bulata napokon otvorila.
Nije baš da je u Splitu odmah sve postalo idealno, ali napokon imamo - pomak. Bilo je zbunjujućih, čak i nekompetentnih i besmislenih izjava i komentara, i to sa svih strana tijekom tih nekoliko turbulentnih dana, ali sam odlučila ne ulaziti u detalje i «u paketu» pozitivnim ocijeniti sve što se događalo i napokon dogodilo.
Izbor intendanta u Splitu nakon pet natječaja napokon je dobra vijest za hrvatsku kulturu i hrvatsko komunalno kazalište.
No, ima u svemu ovome stvari koje zabrinjavaju.
Naime, Akcija 155+ i Platforma za kulturne promjene organizirala je u srijedu 24. listopada točno u podne skup (između ostalog) za podršku kolegama zaposlenima u HNK-u u Splitu. Ono što je trebalo napraviti i što je Akcija 155+ poslala kao poruku bilo je doći ispred kazališta u svom gradu i podržati pravo na rad zaposlenih kolega u Splitu.
Živimo u vremenu u kojem svatko brine svoju brigu, nestalo je komunikacije, osjećaja za opće dobro, a bome nestalo je i empatije.
Mjesto rezervirano za empatiju popunio je STRAH. O kojem sam već pisala.
I POSLUH.
O kojem još nisam pisala.
Dakle, ispred HNK-a u Zagrebu na skup podrške došao je samo JEDAN zaposleni glumac HNK-a u Zagrebu. I jedna zaposlenica u administraciji. Od njih 502.
Iz ostalih zagrebačkih javnih kazališta nije se ispred Meštrovićeva zdenca u srijedu u podne pojavio nitko.
Tako je taj jedan zaposleni kolega dao svoju podršku za 277 zaposlenih u HNK-u u Splitu.
Dobar omjer, nema što.
STRAH i POSLUH postali su najčešći pratitelji zaposlenika javnih kazališta. Logično je to u vremenu krize kada se svatko boji za svoje radno mjesto, svoju egzistenciju. Treba nekako preživjeti u nevremenu i ne treba nikoga osuđivati što javno ne svjedoči svoje stavove. Malo jest teško shvatiti da se u 21. stoljeću većina ponaša kao u doba prvih kršćana, ali valja nam prihvatiti ovaj obrazac kao nešto što postoji.
Najvažnijim je postalo zadržati radno mjesto, a o onome ŠTO se radi, više se ne razbija glava. Ionako se već desetljećima igraju uloge koje se pročitaju na oglasnoj ploči, a koje nemaju baš nikakve veze s razvojem osobnih karijera i pojedinih životnih umjetničkih putova.
Iliti sukladno današnjoj atmosferi Slamke, jedeš što ti ponude u menzi na pomičnoj traci. Nisi u luksuznom restoranu gdje s menija pomno biraš ono što bi želio jesti.
Mora se priznati da je grah, na primjer, mnogo ukusniji kad se kuha u velikom loncu za stotine ljudi, nego kad se radi kod kuće za malu obitelj. No, možemo reći da je to ipak iznimka i da radije jedemo nešto što sami odaberemo, a ne što za nas odaberu «tete kuharice» u sindikalno kuhinji.
Na internetskim stranicama Balet.com.hr pojavio se tekst u kojem se široj javnosti opisuje stanje u Baletu HNK-a u Zagrebu, ali i s kojim se problemima susreću balerine i baletani u Hrvatskoj danas.
Razvidno je iz navedena teksta kakva je atmosfera u našem najvećem kazalištu, a nedolazak kolega na skup koji treba dati podršku zaposlenicima u Splitu mnogo je jasniji kad se gleda iz ove perspektive.
Kad pročitate što se događa, postaje vam jasnim da je balerinama i baletanima u HNK-u u Zagrebu dojadio «vojnički grah» njihovih «teta kuharica» te su se i javno oglasili.
Opera i Drama očito nemaju potrebe za raznovrsnom kuhinjom.
Posluh im je otupio nepce i sve da im se servira nešto s mnogo okusa - više to ne bi mogli ni osjetiti.
Naprosto su prešli granicu nakon koje se više - ne osjeća ništa. Samo se kusa.
Sustav javnih kazališa u dubokoj je krizi.
Uh.

Glavno jelo - drugo.
Iliti, priča s neovisne scene.
Pretpostavljam da ste čuli da se prošloga tjedna u Zagrebu održavao svjetski skup mreže IETM (International network for contemporary performing arts) koji je u Zagreb doveo članove preko 500 organizacija iz 45 zemalja. Ovo je bio kulturni događaj godine u svijetu, a održane su brojne radionice, seminari, sastanci i programi u kojem su sudjelovali i hrvatski umjetnici s neovisne scene. Skup je bio sjajno organiziran, i to u čak tri grada (Rijeka, Zagreb i Dubrovnik), a na svojim su ga leđima iznijele uglavnom organizacije civilnog društva kao što su Domino / Perforacije, POGON - Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, SC Kultura promjene, Hrvatski institut za pokret i ples / Zagrebački Plesni centar, Eurokaz, Drugo more (Rijeka) i dr. Hrvatska je neovisna scena ponovno pokazala svoje mogućnosti i kapacitete i dovela Zagreb u središte pozornosti svjetske kulturne javnosti.
I?
Možemo li ponovno postaviti ključno pitanje - gdje je nestalo 11 milijuna kuna za zagrebačku neovisnu scenu?
Ili je neovisna scena ipak samo parazit na proračunu i treba ju ukinuti?
Neovisna je scena nezahvalna, radi programe koje baš ne razumiju svi građani, razmišlja svojom glavom, buni se, diže na noge, prosvjeduje, stvara nemir i još mnogo toga neugodnoga za strukture.

U jednom tjednu u našoj maloj zemlji jasno su se pokazale obje strane medalje istoga sustava.
Što sad?
Kako pomiriti ove svjetove?

Na redu je - desert.
Jučer navečer u Booksi dogodio se, također unutar programa IETM-a, izniman događaj: promocija zadnje knjige dr. Dragana Klaića, «Resetting the Stage».
Većina kulturne javnosti zna tko je bio Dragan Klaić, ali za one koji ne znaju valja reći da se taj iznimni kritičar, teoretičar, profesor kulturnih politika, dugogodišnji ravnatelj Nizozemskog teatrološkog instituta, autor mnogih knjiga i ogleda o kulturnoj politici, bavio i kazališnom tranzicijom. Osobito onom u zemljama srednje i jugoistočne Europe. Iznenada je otišao u kolovozu 2011. godine, a knjiga koja je jučer promovirana u Zagrebu njegovo je zadnje djelo.
U podnaslovu stoji: «Public Theatre between the Market and Democracy» te je razvidno da se bavi upravo krizom javnog sektora i potrebom - promjene.
Ključ svega jest: ne može javni sektor bez neovisnog.
Ali ni obrnuto. Ne može opstati neovisni sektor bez javnoga.
Dakle, što nam preostaje?
Sjesti za stol i otvoriti dijalog.
I zajednički hrabro krenuti u promjene.
Javna kazališta i neovisna kazališta.
Javna kulturna scena i neovisna kulturna scena.
Uistinu želim vjerovati da je to - MOGUĆE.
Da možemo početi pripremati švedski stol s kojega bismo mogli zajednički blagovati.
Različita jela.
Prema vlastitom teku i ukusu.