originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Svi su ovih dana pisali o tome što jest, a što nije napravila nova Vlada u proteklih godinu dana.

I to po resorima.
Opće je poznata činjenica da se od «novih» uvijek očekuju čuda, ali i to da nakon godinu dana, ako se ne vidi da se ide u dobrom smjeru, dolazi do razočaranja.
Ma događa se to i kod najvećih ljubavi, kako ne bi u politici! Ono, volite se, ljubav cvjeta, u krevetu je vruće, vruće, aaaaaa, a onda odjednom, ako se ne trudiš dovoljno, svatko ode na svoju stranu… Put putujem… Pa i otputuje.

Što se kulture tiče, depresija u koju smo upali još je i veća jer su očekivanja od našeg resora bila OGROMNA.
Početkom mandata ove Vlade u medijima je kultura bila «tražena roba». Ministrica je davala intervjue sve u šestnaest, kao na tekućoj vrpci, a prva godina «vladanja» završila je gotovo istovjetno.
S kulturom kao glavnom medijskom temom.
Jedini je problem u tome što ni nakon godinu dana, kultura nije u središtu zanimanja zbog svojih iznimnih rezultata.
Zbog izvrsnosti.
Nego zbog skandala.
Zovu me ovih dana ljudi i pitaju što mislim o najnovijem (skandalu) s TV pretplatom i smjenom savjetnika za medije u ministričinu kabinetu, Milana F. Živkovića.
Što mislim?
Mislim da se ministrica naprosto - poskliznula na koru od banane.
Hm.
Niste zadovoljni objašnjenjem?
Dakle, podrobnom analizom došla sam do zaključka da nam je Hobotnica postala vegetarijanka!
Utvrdih da se počela hraniti bananama, a kako nije pretjerano upoznata s bontonom i pravilima dobrog ponašanja, kore od pojedenih banana umjesto u kantu za smeće bacala je svuda uokolo: od nacionalnih kazališta (ondje ponajviše), kadroviranja u samom Ministarstvu, pa do TV pretplate.
Nakon godinu dana jasno je da je ovo sa Živkovićem tek početak «bananske krize» i da će novoinaugurirana prehrana naše Hobotnice dovesti do sve češćeg - klizanja.
Po korama. Iliti - skliskom terenu.
A tko će se klizati, tko pasti, a tko održati ravnotežu, e, to još nije sasvim jasno. Naime, kad kore od banana lete na sve strane mogla bi se i sama Hobotnica poskliznuti na jednu od njih. Tko zna!
Vidjet će se, vidjet će se… Sve je još otvoreno! Ma mi smo ionako zemlja mogućnosti!

Kad smo već kod prehrane, danas ću brzinski proći kroz jelovnik koji nam se nudio u kulturi u prošloj godini.
Za aperitiv smo imali Dom Perignon, vrhunski šampanjac, koji je obećavao… Čuda! Mislila sam, e, ako sada ne postanemo zemlja kulture, nikad nećemo!
A onda je krenulo…
Za hladno predjelo serviran nam je dokument nazvan Strateškim planom za razdoblje 2012 - 2014. Čak ako izuzmemo činjenicu da se strategijom ne može nazvati nešto što se odnosi na dvogodišnje razdoblje, ovo je bio neki (neambiciozni) popis želja koji je bio i ostao mrtvo slovo na papiru.
Kako joj i samo ime kaže - hladno predjelo.
Toplo predjelo trebao je biti Zakon o kazalištima, pak se krenulo odmah s najzanimljivijom ponudom, sudjelovanjem glumaca u sapunicama.
Za moj ukus ovaj je dio «obroka» trebao doći kao desert. Ali, o ukusima se ne raspravlja pa dopuštam da se našem Ministarstvu kulture baš sviđalo početi - sa slatkišima.
Mislila sam, možda su to neke francuske navike, da se slatko jede prvo, a ja baš nisam bila u školi kad se to učilo.
I? Kako je prošlo?
Kao što se moglo i očekivati - već nakon prvih nekoliko zalogaja sve ih je zabolio želudac od slatkiša, pak su se do daljnjega odlučili na apstinenciju od slatkoga.
Dolazimo do glavnog jela.
I?
Nalazimo se pred nepremostivom preprekom jer - glavnoga jela na jelovniku našeg Ministarstva kulture u nastupnoj godini naprosto NIJE BILO.
Ništa.
Nula.
Nema.
A kad nema glavnog jela, zaludu je sve.
Kako se dobro najesti od nikakva hladnog predjela i deserta koji glumi toplo predjelo?!
Razmišljam kako je kao glavno jelo mogao proći novi Zakon o kulturnim vijećima (planiranje i odlučivanje glavni je instrument svake kulturne politike pa je ovaj zakon od iznimne važnosti), ali ono što je predloženo, korak je unatrag.
Nikako ne naprijed.
Prevedeno, poslužena je nejestiva hrana kojoj je odavno prošao rok trajanja i za koju je svima jasno da nema što tražiti na stolu.
U posljednjih dvadeset godina postali smo nevjerojatno skromni u zahtjevima što se kulture tiče pa nam se kao glavno jelo mogao servirati bilo kakav korak koji bi pokazao postojanje JASNOG CILJA i iskazivanja POLITIČKE VOLJE.
Ali, ne vidjesmo ni cilja, ni plana, a bome ni političke volje na jelovniku koji se nudio tijekom 2012. u Runjaninovoj 2.
A dok je ponuda obroka na toj adresi kao u studentskoj menzi, kako možemo očekivati da će biti bolja negdje drugdje?
Pak se na županijskoj razini zadržao potpuni post i nemrs, a na lokalnim se razinama blaguju samo - grickalice.
Vjerujem da su planovi za gozbu bili dobri, ali Glavni Kuhari nisu računali na to da je hrvatsku kulturnu kuhinju već odavno preuzela Hobotnica koja određuje pravila igre i koja ima svoje recepte i svoje navike.
Bananske.
Što se mene tiče, nek' si ona i dalje jede banane i baca kore uokolo.
Ja odbijam hraniti se bananama i sklizati se na njihovim korama.
I kako kažu stari Latini: Ceterum censeo Carthaginem esse delendam.
Iliti (slobodno) prevedeno:
(Uostalom, smatram da) hrvatsku kulturnu Hobotnicu treba razoriti.
RAZORITI.
Jer nam nema spasa dok se ona održava na bananama. Ili na janjetini.
Svejedno.
A za kraj, jedna prigodna pjesma: «Put putujem», grupe Magazin… Kliknite!
A vi sami procijenite tko bi je kome mogao pjevati.
Jer, uskoro bi mogli otputovati… mnogi…
Uključujući i mene.

Hej dušo, hej, stara ljubavi… ja ne mogu više na te čekati…
Put putujem, a žao mi nemam kome reći da te pozdravi…za me poljubi…
Ja nemam lijek da me ozdravi…samo tvoju sliku da me isprati…put putujem,
put daleki, oko moje zoru neće vidjeti…
Hej, dušo hej stara ljubavi što ti moje riječi vjetar ne nosi….
Put putuje, a žao mi nemam kome reći da te pozdravi
Za me poljubi

P. S. Gdje je nestalo 11 milijuna kuna predviđenih za neovisnu scenu u Gradu Zagrebu za 2012. godinu? U kojoj je banani sakriveno?