originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Nekidan na premijeri Prodane nevjeste razgovaram s našim slavnim i cijenjenim glazbenim umjetnikom koji me upitao kako objašnjavam da se sustav tako naglo urušio i da smo zapali u duboku umjetničku, ali i organizacijsku krizu u (nacionalnim) kazalištima. Kaže, svakodnevno se u radu u području glazbe i kazališta susreće s nedostatkom opće kulture, ali još je gore što je nedostatak glazbene kulture sve češći.

I nedostatak znanja.

Odgovorila sam mu ono što većina nas zna, da je dugogodišnji površan pristup umjetničkom stvaranju došao na naplatu.

Kriza kriterija i vrijednosti nije odjednom pala s neba. Dugo se i temeljito radilo na urušavanju. Mukotrpno su se svakodnevno u kazalište (i kulturu općenito) upletali osobni interesi, premrežili su sve razine, a javni je interes ostao na margini.

Na štetu izvrsnosti.

Iznova pisati da trenutačno «gori» u cijeloj kulturi, u javnim kazalištima od Splita, Zagreba, Vinkovaca, Osijeka, Varaždina, Šibenika preko samostalnih umjetnika pa do muzeja, nema nikakva smisla.

Kome govoriti?

Druge strane koja bi to možda čula - nema.

Pravu dijagnozu našeg stanja opisala je dr. Saša Poljanec Borić u tekstu na portalu H-alter u kojem piše da je naš temeljni problem što oni koji vode državu ne razlikuju viziju od halucinacije.

Vizija počiva na poznavanju resursa, a halucinacija na subjektivnom osjećanju.

Poljanec Borić daje i recept kako možete saznati imaju li političari viziju ili samo haluciniraju: Jedini način da haluciniranju stanete na kraj je dijalog. Morate s političarima razgovarati i pitati ih što rade. Ako ne žele s vama razgovarati, možete biti sigurni da se bave nečim što za vas nije dobro….

U dvije rečenice Borić Poljanec rekla je sve.

Ako ne žele s vama razgovarati, možete biti sigurni da se bave nečim što za vas nije dobro….

A razgovora - nema.

Ni na jednoj razini.

Ni na državnoj. Ni na lokalnoj.

Vlast u hrvatskoj kulturi definitivno - halucinira.

Danas ću pisati o jednoj od mnogobrojnih halucinacija našeg Ministarstva kulture.

Prije otprilike godinu dana izašao je javni poziv za edukaciju u području menadžmenta u kulturi.

Jako sam se razveselila kad sam pročitala da se spoznalo da bez edukacije nema napretka.

Kako sam zainteresirana za svaku vrstu edukacije, prijavila sam se i za ovu.

U krug «odabranih» koji su prošli na natječaju ušlo je 20 organizacija iz cijele Hrvatske. Većim su to dijelom javne ustanove u kulturi.

Pročitavši da je program koji ćemo prolaziti usuglašen s najnovijim tehnološkim i obrazovnim sustavima, mom nestrpljenju da počne edukacija za koju se Ministarstvo kulture odlučilo, a vodi je DeVos Institut iz Washingtona, SAD, nije bilo kraja.

I počelo je.

Ubrzo mi je postalo jasno da nešto nije kako treba. Nakon dvodnevne uvodne radionice uživo, nastavljeno je on line druženjem s edukatorima u trajanju od jednog sata.

Mjesečno.

O najnovijem tehnološkom sustavu u ovoj edukaciji nema ni govora. Svatko od nas iz svoje kuće ili ureda uz najobičnije računalo može napraviti kvalitetniju virtualnu učionicu i to s pomoću besplatnih alata dostupnih na internetu, od one koju smo mi imali,.

Najnoviji tehnološki sustav sastoji se od PowerPoint prezentacije na ekranu, i tona preko telefonske linije.

Najnoviji tehnološki sustav.

Ultima moda.

Tijekom nekoliko mjeseci, po raskošnih sat vremena mjesečno, pokušali smo barem nešto čuti kroz taj najnoviji tehnološki sustav.

No, polaznici nisu unaprijed dobili nikakve upute o radu, a druga strana nije se previše bavila tim problemom.

Pak su sati prolazili u porukama tipa: «Stišaj ton!»

Neki se tonski nisu uspjeli spojiti ni nakon tri mjeseca.

Nema veze.

Država plaća.

Predviđeni su i mjesečni individualni susreti s mentorom, ali telefonom.

Čak ni Skype ne dolazi u obzir.

U prva dva face to face susreta (listopad 2013. i siječanj 2014.) pokazalo se da predavači, premda su bez sumnje vrhunski stručnjaci u svom području, ne znaju ništa o hrvatskomu kulturnom sustavu, našim kulturnim politikama, zakonodavstvu, financiranju, odnosno, ne razumiju kontekst u kojem drže edukaciju.

Nakon pola godine neuspješnog rada, 25. ožujka ove godine održan je sastanak u Ministarstvu kulture na kojem je većina od pozvanih sudionika izrazila nezadovoljstvo radom na programu edukacije.

Zadnjeg dana travnja trebali smo imati još jednu jednosatnu on line edukaciju u 15:30, ali se s druge strane linije nitko nije pojavio.

U 15:41 stigao je e-mail da se edukacija neće održati i da se «vidimo» (na jedan sat) krajem svibnja.

Postalo mi je jasno da ova i ovakva edukacija ne može funkcionirati i donijeti rezultate u našem kontekstu, pa sam postavila pitanje u Ministarstvu kulture - koliko je porezne obveznike stajala cijela priča.

Za 20 organizacija u kulturi.

Odgovor nije stizao.

Kao i na mnoga druga pitanja koja sam postavljala.

Sjetite se sad one rečenice Borić Polajnec s početka ove Slamke: Ako ne žele s vama razgovarati, možete biti sigurni da se bave nečim što za vas nije dobro….

Pak sam se ponovno poslužila jedinim mogućim način uspostave dijaloga s Ministarstvom kulture - putem Povjerenice za informiranje. (Odličan nam je dijalog!)

Postavila sam pitanje: koliko je porezne obveznike stajala ova edukacija za koju iz više razloga odgovorno tvrdim da ne može proći ni jednu ozbiljnu evaluaciju.

Stigao je odgovor: 300 tisuća američkih dolara.

Tristo tisuća. Američkih dolara.

Da se čovjeku smuči.

Uz to sam na stranicama Ministarstva kulture pronašla informaciju da se radi o prvom koraku u smjeru edukacije menadžmenta u kulturi u regiji.

Ne znam što me više šokiralo: iznos koji je plaćen za dvogodišnju edukaciju koja nakon osam mjeseci već pokazuje opasne znakove potpuna promašaja ili pak izjava da se nešto ovakvoga događa prvi put.

Zar je ministrica Andrea Violić Zlatar zaboravila da je upravo ona bila ta koja je u Gradu Zagrebu pokrenula dvogodišnji edukacijski ciklus za podizanje kapaciteta za 60 (šezdeset, ne dvadeset!) organizacija u kulturi Grada Zagreba?

Edukaciju su vodili dr. Sanjin Dragojević i dr. Tihomir Žiljak, uz asistente Teodora Celakoskog, Maju Jurić i Janku Vukmir. Uz mnogobrojne zanimljive goste koje su sudionici odabirali i koji su dolazili na poziv.

Znate li koja je bila cijena ove dvogodišnje edukacije koja se održavala svaki mjesec po dva dana uživo?

300 tisuća.

Ali kuna.

Za koje nisam sigurna da ih je Grad Zagreb do dana današnjeg isplatio.

A rezultat ove zagrebačke edukacije iz 2005. godine jest i jedna od temeljnih knjiga na našim prostorima u ovom području: «Organizacijski razvoj i strateško planiranje u kulturi: Grad Zagreb» za koju je jedan od uvodnih tekstova napisala - dr. Andrea Zlatar Violić.

Uz sudjelovanje mnogih stručnjaka.

Iz regije.

Da svako toliko saznajemo od nekog da svijet počinje danas, od nas i ovdje, nije nikakvo čudo niti novost. Ali da iz Ministarstva kulture koje vodi Andrea Zlatar Violić saznajemo da je ova edukacija Ministarstva kulture prvi iskorak k novom promišljanju kulture, e, to je ipak previše.

Za 300 tisuća dolara hrvatski bi stručnjaci (a ima ih, nećete vjerovati, pa i onih koji su završili edukaciju u DeVos Institutu u Washingtonu!) uživo i s razumijevanjem o kontekstu, mogli podići kapacitete cijele regije u menadžmentu u kulturi, a ne samo Hrvatske.

Za 300 tisuća dolara, uz dobro planiranje, sve su organizacije u kulturi u Hrvatskoj mogle imati strateške planove u koje se ministrica Zlatar Violić zaklinjala početkom mandata, kada su joj puna usta bila trogodišnjeg financiranja.

Kad smo već kod planiranja, pitam se, zna li ministrica da još nisu stigli ugovori za programe za ovu godinu većini korisnika proračuna koji su prošli na natječaju?

Prošlo je pet mjeseci fiskalne godine, već puna dva od objave rezultata, a iz Runjaninove ne stižu ugovori. Izvori iz samog ministarstva kažu da su odavno napisani i čekaju na stolu da ih se potpiše.

Što se to važnoga radi u Ministarstvu da se ne stignu potpisati ugovori? Za programe?

Ima li korisnika za koje se nekako nađe vremena za potpisivanje?

A samo se nekima ne stigne staviti dragocjeni potpis na ugovor?

Tko je tu zbog koga?

Ovi koji haluciniraju zbog nas ili mi koji imamo viziju, a ne halucinacije, zbog njih?

Što je s javnim interesom?

Pisala sam ponovno Ministarstvu kulture. I Povjerenici za informiranje.

Sad čekam odgovor.

Bolje reći - čekam viziju.

A za kraj, evo tekst Snježane Banović objavljen na teatru.hr koji govori o još jednoj halucinaciji Ministarstva kulture, o najmlađem nacionalnom kazalištu u Hrvata - onom u Varaždinu.

Nije to više ni halucinacija, to su već - bijeli miševi.

Faza delirija.

Nazdravlje!