originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Buran, buran je tjedan iza mene.
Od prošlog posta na Slamki spasa, u kojem sam pisala o natječaju u
HNK-u u Zagrebu, i objave u medijima da sam (sa skupinom kolega)
uzela u kadrovskoj službi natječajnu dokumentaciju za izbor novog
intendanta, ne prestaju mi zvoniti mobitel i telefon, stižu
mailovi, pa čak primam i anonimna pisma. Komentari se kreću od
podrške i navijanja za promjene pa sve do izrazite netrpeljivosti,
podcjenjivanja i vrijeđanja.
Ah, sve to ide u rok službe, kako se kaže, i baš se
nimalo ne uzrujavam. Dapače, više sam se nasmijala u ta tri
dana koliko je trajala cijela gungula oko toga je li ili nije
istina da želim biti intendantica, nego što sam se ukupno smijala
valjda od Nove godine! Bilo je neopisivo zabavno gledati kolika je
panika zavladala među «velikim dečkima - hobotničarima» zato što je
odjednom priča o HNK-u izašla u javnost.
I upravo zbog cijele ove gužve dužna sam dati objašnjenje kako bi
se stvari vratile u - normalu.
Mislim, onoliko koliko se situacija u hrvatskom kazalištu uopće
može nazvati NORMALNOM.
Dakle, datum koji označava početak kontinuiranog života hrvatskoga
glumišta jest 24. studenoga 1860. godine. Za one koji možda ne
znaju valja reći da je toga dana glumac Vilim Lesić s pozornice
Stankovićeva kazališta na Gornjem gradu rekao poznatu rečenicu: «Od
danas će se na hrvatskim pozornicama govoriti samo hrvatski
jezik!»
I bi tako.
A što se zapravo dogodilo?
Dogodilo se to da je te davne večeri prije 152 godine započela
predstava na njemačkom jeziku. Na pozornicu su izašle dvije glumice
i počele dijalog. U taj je čas Vilim Lesić ušao na pozornicu,
prekinuo predstavu i izgovorio poznatu nam rečenicu.
Lesić je tako ušao u povijest hrvatskoga kazališta i kao
utemeljitelj hrvatske kazališne/kulturne GERILE. Zamislite da
danas netko usred predstave dođe na scenu HNK-a i kaže
- od danas na ovoj sceni želimo samo dobre
predstave!
Odveli bi ga ravno u bolnicu na odjel psihijatrije.
Hm, izgleda mi da su za hrvatsko glumište bolja vremena bila ona
prije 152 godine.
Kulturna gerila poznat je pojam u pojmovniku kulture u
europskim zemljama, a u nekima je čak donijela značajne promjene. U
Nizozemskoj su, na primjer, početkom sedamdesetih godina prošloga
stoljeća, umjetnici pokrenuli akciju koja se zvala «tomato
revolucija». Gađali su kolege na pozornici rajčicama, a nakon toga
nastupile su značajne promjene u pristupu kazališnoj umjetnosti u
ovoj zemlji veličine Hrvatske, ali sa 16 milijuna stanovnika i 18
milijuna krava.
I zagrebačko kazalište poznaje taj pojam, osobito preko aktivnosti
Vilima Matule i njegove grupe (eto - i Lesić i Matula zovu se
VILIM!) u prvome desetljeću ovoga tisućljeća. Matulini su motivi i
razlozi gerilskog djelovanja u kazalištu bili drugačije naravi, ali
bio je to klasičan primjer - kulturne gerile.
Dakle, da skratim ovu priču.
Nitko od nas koji smo 16. travnja 2012. godine došli na Trg
maršala Tita broj 15 u HNK u Zagrebu po natječajnu dokumentaciju
(Snježana Banović, Marko Torjanac, Petra Radin, Nora Krstulović,
Tomislav Čadež i ja) NE NAMJERAVA se prijaviti na natječaj za
intendanta. Željeli smo svojom AKCIJOM svrnuti pozornost kulturne i
šire javnosti na činjenicu da se mnoge aktivnosti (natječaji,
zapošljavanja i slično) u našem kazališnom sustavu odvijaju TAJNO,
NETRANSPARENTNO i u nesuglasju s demokratskim društvom i
demokratskim procesima.
POSLOVANJE bi u našoj kulturi napokon trebalo POSTATI JAVNO I
TRANSPARENTNO.
O, da, to je u ovom času, kada je HOBOTNICA proširila svoje
krakove s gradske na državnu razinu - nemoguća misija, no, čvrsto
vjerujem(o) da je to proces koji se u budućnosti MORA
DOGODITI.
I dogodit će se.
Sigurno.
Eto, ovo su činjenice.
A kakve sam sve priče tijekom ovoga tjedna čula o «našim
planovima», to je predložak za dramu, komediju, tragediju, pa čak i
mjuzikl - zajedno, a ta bi kazališna forma, da ju izvedemo, trajala
najmanje tri dana!
Kakav je trenutačan rezultat ove utakmice?
Premda se u životu ne bavim nagađanjima, čini mi se da će ovaj
natječaj za intendanta HNK-a u Zagrebu ipak biti - PONIŠTEN. A hoće
li se to doista dogoditi vidjet ćemo uskoro na internetskim
stranicama Narodnih novina jer nije realno očekivati
da će družina koja vodi našu najveću nacionalnu kuću
tu vijest postaviti na svoje stranice.
Dakle, ponovno počinje sezona «pecanja» dokumenata.
Eh, kakva smo mi država u kojoj se moraju «loviti» JAVNI
natječaji.
Pitam se samo zašto ih ne nazovu pravim imenom - TAJNI NATJEČAJI?
Kad je ionako sve unaprijed DOGOVORENO, a javno objavljivanje
natječaja samo je nešto što se mora obaviti jer Zakon tako
nalaže.
Hm, sigurno vas zanima što je bilo u natječajnoj dokumentaciji
koju smo preuzeli?
E pa sad, potpisala sam da neću reći ČEGA IMA u tim papirima, ali
nisam potpisala da vam neću reći ČEGA NEMA.
A to mi se čak čini i mnogo važnijim.
Naime, cijela to hrpa papira koja glumi da je «utvrđeni programski
i financijski okvir i izvješće o poslovanju i ostvarenom programu,
te kadrovski i financijski pokazatelji» - gotovo je u potpunosti
BESKORISNA za budućeg intendanta. Ono što bi govorilo o tome kako
funkcionira naša najveća ustanova u kulturi, naprosto - ne postoji.
Nema osnovnih vrijednosti toga kazališta, nema organizacijske
sheme, nema matrice procesa odlučivanja, nema mape institucionalnog
pozicioniranja… Jednom riječju, NEMA KLJUČNIH ELEMENATA bez kojih
nije moguće napraviti četverogodišnji program rada koji bi bio
kvalitetan i razvojan i koji bi obećavao bolje sutra ovom golemom,
tromom i zastarjelom sustavu. I koji bi povećao ocjenu koju je
ministrica Zlatar dala zagrebačkome HNK-u u prošlotjednoj emisiji
iz kulture na HTV-u, a to je 3/4. Auuu, 3/4 … Boli!
Prosjek, prosjek, osrednje, osrednje… Izvrsnosti ni za
lijek.
Sve je to magla i tmuša bez glave i repa. Riječi na papiru koje ne
znače i ne govore baš ništa.
No, pustimo zasad HNK.
Obećala sam vam prošli put da ću pisati o natječaju za ravnatelja
kazališta Trešnja.
Nažalost, ne mogu izvršiti obećanje jer su se stvari s objavljenim
natječajem također zakomplicirale, a što drugo, pa moram malo
pričekati dok se ne raščisti barem osnovno, a to je datum objave
natječaja i završetak natječajnoga roka. Naime, u jednim dnevnim
novinama natječaj je objavljen 29. ožujka, a u Narodnim
novinama tek 18. travnja. I u jednom i u drugom oglasu piše da
je natječaj otvoren od dana objave, ali se ne zna KOJE OBJAVE. U
dnevnim ili Narodnim novinama? Zakon je nedvosmislen,
natječajni rok teče od dana objave u dnevnom tisku
i Narodnim novinama. Ali, jadan naš Zakon o
kazalištima ne predviđa da su ta dva datuma - različita. I udaljeni
gotovo tri tjedna.
Ajoj, ajoj…
I dok u javnom sektoru u našem kazalištu kosturi masovno i
svakodnevno ispadaju iz ormara, neovisna scena preselila se u
Opatiju na Prvi festival neovisnih kazališta u Hrvatskoj -
FEN.
Ponovno moram naglasiti da je u Hrvatskoj trenutačno registrirano
sveukupno 115 profesionalnih kazališta. Od njih je 30 javnih, a čak
85 njih jesu privatna kazališta - što znači da se kazališna
djelatnost većinski obavlja kao privatna inicijativa.
Dakle, na FEN-u je u pet dana odigrano 15 predstava za sve dobne
skupine u izvedbi isto toliko neovisnih kazališta, a sve su
predstave izvedene pred rasprodanim gledalištima. Održana su tri
okrugla stola na kojima se raspravljalo o specifičnim problemima
privatnih kazališta, održane su i tri radionice za djecu, za mlade
i pedagoge koje su vodili kolege s neovisne scene, pogledali smo
dvije prezentacije rada s djecom… Jednom riječju - Opatija je
postala središte neovisnoga kazališnog života.
Festival je omogućio ono što zbog financjske situacije već
desetljećima (od vremena susreta koji su se održavali Slavonskom
Brodu u bivšoj državi) nismo imali priliku doživjeti, a to je da
sudionici borave u Opatiji tijekom cijelog trajanja festivala. Na
taj su način svi bili u prigodi na jednome mjestu vidjeti predstave
ostalih neovisnih kazališta što je uistinu bilo dragocjeno
iskustvo. Moram priznati da se s toliko dobre energije i
kvalitetnih razgovora o kazalištu već dugo nisam susrela. A bome ni
onoga čega već kronično nedostaje našem glumištu, a to je
EMOCIJA.
S obiju strana rampe.
Aaaah…
Pa kad sam već kod emocija (što baš i nije jedna od mojih tema)
završit ću ovaj tekst razmišljanjem o predstavi "12/2" kazališta
Zebra iz Zagreba u kojoj nema scenografije, rekvizite, glazbe,
svjetla… Šest glumica pred gledateljima pričaju svoje intimne
priče.
Predstava započinje monologom glumice (30) koja je završila glumu
na zagrebačkoj Akademiji, stručno se usavršavala u Londonu gdje je
i magistrirala, prošla mnogobrojne (ne uvijek besplatne i jeftine)
radionice …
I?
Od svog posla zbog potpuno petrificiranog i poremećnog hrvatskog
kazališnog sustava ne može živjeti, audicija ima malo ili u
tragovima, status samostalne umjetnice nije dobila, a poslodavci za
posao koji uspije dobiti plaćaju kad im padne na pamet. Da ju
roditelji ne sufinanciraju, mogla bi prestati glumiti i de
facto, posao glumice za koji se školovala i uložila cijele
svoje dvadesete, može smatrati samo - hobijem. Ispovijed je
napravljena duhovito, promišljeno, počne zabavno, a onda ti se
smijeh zaledi na licu.
Udari te u glavu.
U želudac.
Nokautira te.
Jer nema dalje.
Pred zidom smo, pred zatvorenim vratima glumišta koje je izgubilo
vezu sa stvarnošću.
Sve je tu: energija, emocije, ideje, velika količina (mladih)
ljudi koji žele kazalište koje ima veze sa svijetom u kojem živimo,
a opet, ne mogu se pomaknuti.
I neće se pomaknuti.
Posivjet će, ostati bez emocije, bez ideja, odumrijeti i prevoriti
se u ocjenu 3/4.
Od svoje predstave "12/2", koliko god bila izvrsna i koliko ih god
veselila, ne mogu živjeti jer nemaju gdje igrati, a nemaju ni novca
platiti osnovno što je potrebno da bi se predstava ponudila
javnosti.
I?
Dalje?
Ima li dalje?
O, da, ima dalje, ima budućnosti za OVE koji su sve unaprijed
dogovorili za sve moguće natječaje.
Ali za izvrsnost u ovoj zemlji - nema dalje.
Preostaje samo gerila.
Svake vrste.