originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Vratih se iz Berlina s međunarodne konferencije Creative Europe? What should we expect from EU Cultural Policy, a imala sam prezentaciju na panelu Working conditions of Performing Artists.
Govorila sam o hrvatskoj situaciji i našoj neuspjeloj kazališnoj tranziciji.
S jedne me strane uvijek raduje razmjena mišljenja s kolegama koji dolaze iz drugih i drugačijih okruženja, a s druge pak strane često mi je nemoguće objasniti što se (ne)događa u Hrvatskoj, premda je članica EU.
U svakom slučaju, svaki mi je povratak u stvarnost novi poticaj da idem dalje i ne odustajem od želje za promjenom.
Njemačka europarlamentarka Petra Kammerverert (SPD), koja se u EU parlamentu bavi temama iz kulture i obrazovanja, istaknula je na konferenciji da će u narednom razdoblju kultura biti važna:
- za promociju različitosti i interkulturni dijalog
- kao katalizator procesa
- kao važan dio međunarodnih odnosa,
a u fokus će se staviti veća dostupnost i digitalizacija.
Super.
Odlično zvuči.
Ajmo se sad s ovim promišljanjima vratiti doma - u Hrvatsku.
Kad se mijenjao ovaj naš jadni Zakon o kazalištima, zbog nedostatka komunikacije i javne rasprave o važnoj temi za sve nas, sudionike kazališnog života, pisala sam jednom našem europarlamentarcu i tražila podršku.
Nakon dužeg vremena, dobila sam ne baš ohrabrujući odgovor.
I nisam ponovno pisala.
Međutim, nakon ovotjednog Berlina i višegodišnjih iskustava s našim političarima koji nikako da pogled svoj svrnu na kulturu, odlučih se prebaciti na češće pisanje EU parlamentu.
I ovi su naši europarlamentarci sad dobili puni mandat i valja nam se angažirati i oko njih te ih senzibilizirati za naše probleme.
Od jeseni su «moji»! Pišem im svakog dana!
Dakle, pokušavala sam kolegama iz Belgije, Francuske, Švicarske, Nizozemske, Mađarske i Njemačke objasniti naš sustav zapošljavanja u kulturi i kako smo iz neuspjele tranzicije nevidljivo prešli u posttranziciju, koja će, kako stvari stoje, također biti neuspješna.
Nisu razumjeli da smo imali pet natječaja za intendanta za nacionalnu kuću u Splitu, također pet za nacionalnu matičnu kuću u Zagrebu, da nemamo intendanta u Osijeku i da ondje čekamo treći (?) natječaj, da nemamo intendanta u Varaždinu, a ostadosmo i bez ravnatelja najvećega dramskog kazališta u zemlji.
Nisu uspjeli shvatiti da nam natječaji za čelna mjesta u kazalištima padaju kao kruške, da se umjetnici u javnom sektoru (uglavnom) zapošljavaju bez audicija, da ugovori koje ti isti umjetnici potpisuju nemaju propisan minimum rada koji treba obaviti i koji im je zajamčen za određenu plaću, da je velika većina umjetnika bez ikakve zaštite… i da ne nabrajam.
Zanimljiv im je bio omjer javnih (31) i privatnih (117) kazališta, a i činjenica da tako mala zemlja ima čak 148 registriranih kazališta.
Najviše je smijeha izazvao slajd na kojem sam napisala da od prošle godine na četiri milijuna stanovnika više nemamo četiri nego pet nacionalnih kazališta.
Ljudi jednostavno nisu vjerovali da se ne šalim, nego da je to živa istina.
Uglavnom, govorila sam koliko se moglo.
Nisam, na primjer, mogla reći da je nekidan u Komediji, radi utakmice, predstava "Ukroćena goropadnica" skraćena za gotovo sat vremena i da publika uopće nije mogla razumjeti o čemu se radi, a da su na poklon glumci došli u kockastim dresovima. Čujem da su ulaznice ionako bile na popustu, 50 %.
Valjda se onda može i skratiti predstava za sat vremena!
Kol'lko para…
Za 50 % popusta dobiješ 50 % predstave.
I dodatak u kockicama…
Kako da to ikome kažem izvan naših granica a da ne umrem od srama?
Uopće ne sumnjam da za takav postupak nitko neće snositi odgovornost.
Da smo u nekoj državi koja ima kazalište koje drži do sebe, netko bi zbog ovakva postupanja morao odgovarati. Da ne kažem - dobiti otkaz.
Ali, ako se lažna Dinamova godišnjica mogla slaviti u HNK-u, onda se radi nogometa može napola skratiti i predstava.
Sve sam se nekako nadala da će se, dok me nije bilo, pojaviti neki od očekivanih natječaja.
Ali ništa.
ZKM - šutnja. Svašta se govori, ali natječaja nema.
HNK za ravnatelje Opere, Drame, baleta, poslovnog ravnatelja - ništa.
I tu su svakakve kombinacije u igri, ali javnost nije upoznata s događajima.
Ah, zaboravih, stiglo je iz HNK priopćenje! Da Kavalir s ružom nije skinut s repertoara, nego da se - odgađa. Eto, tako da znate.
Osijek - ništa.
Varaždin - ništa.
Šibenik - ništa.
U kazalištu Gavelli koje je «iznenada» ostalo bez ravnatelja, Darka Stazića, pojavilo se novo radno mjesto, bogovsko, na koeficijentu 4,5 - viši stručni savjetnik ravnatelja!
Pogodite tko bi mogao proći na natječaju za to radno mjesto?
Ha, ha, umirem od smijeha!
Onog raosovskog, vječno žalosnog smijeha.
Eh, dragi moj školski kolega, Darko Staziću, za ovo stvarno treba imati želudac. Skidam ti kapu.
A u Splitu, urnebes.
Čitam izvještaje s toga Gradskog vijeća na kojem se raspravljalo o kandidatima za v. d. intendanta HNK-a i ravnatelja GKM-a.
Od neznanja i razine komunikacije koja je pokazala sav jad i bijedu kulture i (kulturne) politike u Splitu danas, ostala sam bez teksta.
Dno. Dna.
Čitam da je zastupnica u Vijeću Maja Dvornik ustvrdila da je Među ansamblom i dvoje članova Kazališnog vijeća, što je i neetično i neprofesionalno.
Isuse.
Zastupnice.
Zakon o kazalištima propisuje da Kazališno vijeće ima pet članova (za organizacije kakav je GKM) od kojih su tri člana predstavnici osnivača, a dva su člana zaposlenici od kojih je najmanje jedan umjetnik. Ponavljam, najmanje jedan. A mogu biti i dva.
Naime, i umjetnici su zaposlenici.
A za Maju Dvornik, koja odlučuje (!), to je neprofesionalno i neetično.
Usput, Dvornik je izjavila da ni financijska konstrukcija više ne stoji, zbog odlaska Perlica iz okrilja GKM.
Što uopće reći na ovo?
Tko su ti ljudi koji odlučuju o kulturi drugoga najvećeg grada u Hrvatskoj?
Kada će ih napokon neki šerif, kao u kaubojskim filmovima, politi petrolejem, namazati katranom i posuti perjem?
Baldasar zasigurno nije taj šerif. Nije valjda u mladosti gledao vesterne.
A očito još uvijek nije pogledao ni internetsku stranicu Splitskog ljeta na kojoj ni do danas nema rasporeda predstava, a festival počinje za dva tjedna.
Nacionalni festival.
Ponovno se vraćam u Berlin da bih mogla skočiti do - Gornje Stubice.
Mnogi govornici analizirali su odnos politike i kulture u 21. stoljeću.
Mađarska je, zbog svoje Vlade koja vodi iznimno represivnu politiku prema kulturi, na najvećem udaru.
Meni se čini da je to zato što ne znaju što se kod nas događa. Ipak smo mi u EU još friški i s nama se još nisu uspjeli pozabaviti.
A slučaj Gornje Stubice najbolji je pokazatelj gdje nam se kultura nalazi u odnosu na politiku.
Kao što se vidi iz članka sa stranica HNS-a (koji svakako morate pročitati), Vesna Pusić i Jozo Radoš došli su u Gornju Stubicu donoseći, kao dar, ugovore Ministarstva kulture!
Pusić je tom prigodom rekla: Drago mi je jer vam na Dan Općine mogu uručiti ugovor s Ministarstvom kulture vrijedan 150.000 kuna za dovršetak obnove crkve sv. Mateja, kao i dva ugovora za vaša kulturno-umjetnička društva. Sada se koriste dostupni domaći fondovi, ali cilj nam je povlačiti novac iz EU fondova, u čemu će nam pomoći Jozo Radoš lobiranjem u EU parlamentu.
Potpredsjednica Vlade uručuje ugovore Ministarstva kulture za Dan Općine!
U svibnju, kad se ovo događalo, mnogi subjekti koji su aplicirali na natječaj za Javne potrebe u kulturi RH o ugovorima su mogli samo sanjati, a Pusić uručuje ugovore za dovršetak crkve i dva ugovora za kulturno-umjetnička društva!
Svaki put kad zovem ministricu na njezino radno mjesto da me primi (a zovem je svaki drugi dan i tako već mjesecima, uskoro će biti i - godinama!), dobijem odgovor da je - u stranci.
Pa naravno da je u stranci! Treba prenositi ugovore iz Ministarstva u Stranku koji se nakon toga nose na dar!
Onak, Zagorci, kao, sjetite se kad bude trebalo koja vam je stranka sve to darovala.
Da, stranka darovala.
Skandalozno i sramotno.
E, da im je Matija Gubec živ, ne bi se ugovorima loptalo, umjesto radilo posao za koji se dobiva plaća poreznih obveznika!
E, Matija, Matija, gdje si?
Ma bolje da ovo ne vidiš…
Sad mi je sinulo… I Jozo Radoš, naš europarlamentarac, trebao bi biti taj kojem ću pisati da učini nešto za odvajanje politike od kulture i pomogne jačanje svijesti o važnosti kulture i dijaloga?
Da, ponekad se sama sebi činim nekim redikulom.
P. S. Jean Monnet, otac Europske unije, rekao je jednom prigodom o svom «djetetu»: da mogu početi ponovno, počeo bih - s kulturom. A kao i Matiji Gupcu, i Monnetu je bolje da ga više nema i da ne vidi kako najmlađe dijete EU dila s tom istom kulturom koja je trebala biti zalogom budućnosti svih nas i budućih naraštaja.
V. L. i Han van Houte, predsjednica IETM-a, Berlin,
27.6.2014.