originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Ponovno radimo u Egiptu.
Nedavno je na Facebooku kolegica iz kazališta Tvornica lutaka, pripremajući novu predstavu («Baltazar»), zamolila prijatelje da napišu asocijacije na riječ «Egipat». Naravno, na prvom su mjestu bile piramide, Nil, Tutankamon, mumije… STARA KULTURA. Osobno su mi u posljednjih godinu i pol dana prve asocijacije na Egipat revolucija, promjena, nemiri, Trg Tahrir, pobunjenici, slobodni izbori, kaos. I Mubarak, koji je upravo za vrijeme našega gostovanja osuđen na 25 godina zatvora. Ta je presuda izazvala različite reakcije Egipćana koje smo susretali: od toga da je dobio premalo za ono što je učinio svome narodu, do toga da nikada više neće biti tako dobro i lijepo kao za vrijeme njegove tridesetogodišnje vladavine. Na kulturu, u ovoj kaotičnoj slici današnjeg Egipta u kojoj su redovi za benzin zakrčili ionako buran kairski promet i u kojem su kontrole s «dugim cijevima» sasvim uobičajena stvar, malo tko pomišlja. Ma koga je briga za kulturu kada je cijela zemlja pred eksplozijom. Čak su i «kulturni turisti», kojih je do revolucije u Egiptu bilo iznimno mnogo, zbog političke situacije odlučili zaobići ovu čudesnu zemlju s nevjerojatnom kulturnom baštinom. U zraku se osjeća dolazak - druge revolucije. Hoće li nakon nje i kultura doći na svoje, tek će se vidjeti. Čim se izađe iz Kaira, koji je tipičan megalopolis s prometnim kaosom i poznatim multinacionalnim kompanijama, pojavi se sasvim druga i drukčija slika. Slika života kakav je bio prije tisuću godina, a vjerojatno i prije više tisuća godina. To je život beduina i njihovih obitelji u kojima se ništa nije promijenilo otkako je svijeta i vijeka. Za beduinski narod vrijeme je stalo. Bolje reći, vrijeme se za njih nikada nije ni kretalo, nije protjecalo a da bi moglo stati. Ovoga puta (a u Egiptu radimo već treći put), nakon odigranih predstava u Kairu, krećemo s kompanijama iz Austrije, Irske i Italije na događanje koje je prvi put organizirano za djecu beduina, u oazu Baharija. Nakon stotine kilometara pustinje, u kojoj tek rijetko susrećemo razbacana beduinska naselja, odjednom se pred nama stvori oaza. Bujna vegetacija, izvori vruće vode posvuda oko nas, voda teče na sve strane, palme, palme, palme… Život.
Baharija je naseljena već tisućama godina, veličine je oko 200 kvadratnih kilometara, a nalazi se na rubovima Bijele i Crne pustinje na zapadu zemlje prema libijskoj granici. Da je bila jednako naseljena, živa i bujna kao i danas i u vremenima prije Krista, dokazalo se 1996. godine kada je magarac vukući kola propao u rupu. Ubrzo se pokazalo da je «rupa» grobnica u koju je smješteno DESETAK TISUĆA mumija iz 3. st. pr. Kr. Što je takvo nevjerojatno nalazište značilo za Bahariju? Gotovo pa ništa! Izvađeno je i obrađeno 12 (dvanaest!) mumija, sagrađen muzej u kojem je zaposleno 25 djelatnika (!), a sve se mumije nalaze u JEDNOJ prostoriji u kojoj se klimatski uređaj uključuje tek kad netko odluči pogledati postav. I eto, baš je nama palo na pamet doći pogledati mumije. Što je izazvalo paniku. Trebalo je, naime, U RADNO VRIJEME - otključati vrata muzeja. Stojimo pred željeznim vratima i na kipućem egipatskom suncu čekamo odluku uznemirenih zaposlenika tko će i kako otključati vrata. Naš nam vodič kaže da je to uobičajeno i da će ključ sasvim sigurno stići. Pitamo postoji li kakva brošura o nalazištima, postavu, mumijama, koju možemo pogledati dok čekamo. Gledaju nas u čudu. Naravno da nema. I ključ se pojavio nakon nekog vremena, a mi smo još jednom bili u prigodi vidjeti kakva je fantastična kultura cvjetala na ovim prostorima.
Ova sličica s muzejom u Bahariji uvod je u našu kazališnu priču.
Valja reći da se u Egiptu pojam kazališta ne podudara s našim (europskim, hrvatskim) doživljajem kazališta. Kako bi rekao dr. Darko Lukić u svojoj knjizi «Kazalište i njegovo okruženje», egipatsko okruženje u kojem se pustinja stapa s nebom ne daje POTICAJA razvoju kazališta. U takvu okruženju do izražaja najviše dolaze umjetničke forme kao što su pjesništvo, glazba i slikarstvo, ali ne i kazalište. Kairo ima preko osam milijuna stanovnika (bez predgrađa), veliku zgradu opere, ima i dramsko kazalište, ali kazalište za djecu i mlade ne postoji kao zasebna kategorija.
Izvan Kaira kazalište uopće ne postoji.
U Bahariji dolazimo u neku vrstu centra za kulturu, lijepu zgradu u središtu oaze. Mubarakova supruga Suzana Mubarak, koja se bavila kulturom i humanitarnim radom, odlučila je promijeniti tisućljetne navike beduina pa je tijekom tri desetljeća u gotovo svakom mjestu dala sagraditi prostor u kojem su smješteni knjižnica i - kazališna dvorana. U centru u Bahariji zaposleno je dvadesetak ljudi, a svi zaposleni su čuvari, vatrogasci i djelatnici u administraciji, no, programa - nema. Ne postoji. Da, ne postoji ni osoba koja čisti… No, to je druga priča o Egiptu.
Knjižnica je lijepo uređena i vidi se da se koristi, ali u kazališnoj dvorani centra u kojem se nalazimo nikada nije odigrana ni jedna predstava! Stakla već ispadaju iz prozorskih okvira, na pozornici je goli beton na kojem je i prašina mumificirana, čak postoje i reflektori. Ne zna se radi čega.
Organizatorica festivala objašnjava nam da je najveći problem oko našeg nastupa u Bahariji bio kako dobiti dozvolu da se predstave izvode u dvorani. Odnosno, kako izdati dozvolu da se otvori dvorana da bi beduinska djeca po prvi put u životu mogla vidjeti kazališne predstave.
Naša je «Priča o oblaku» planirana za 10 sati (počela je u 11), a u 9 su već pred vratima svečano odjevena djeca svih uzrasta bez obzira na to što smo najavili da je predstava namijenjena najmlađoj publici. Ovdje takva pravila ne vrijede. Ovdje ne vrijede nikakva pravila.
Ubrzo nam postaje jasno da djeca ne razumiju ni riječi engleskog i počinje potraga za osobom koja bi predstavu simultano prevodila s engleskog na arapski. Pronalazi se arheolog. Koji također nikada nije bio u kazalištu.
Avantura započinje već pri smještanju gledatelja u gledalište (koje je na pozornici) jer djeca ne razumiju u kojem bi smjeru, kako i radi čega trebala sjesti. Oni su zbunjeni jer ne razumiju što će se dogoditi i što bi trebali raditi (sjediti i gledati), njihove voditeljice također nisu od pomoći jer nemaju kazališnog iskustva, a i mi smo zbunjeni jer se nikada nismo susreli s takvom situacijom.
Predstava počne. Djeca začuđeno gledaju u ono što se događa pred njima, naš prevoditelj također je u nevjerici, prevodi tekst, ali ubrzo primjećujemo da i sam počinje «sudjelovati» u predstavi. Nakon nekoliko minuta jasno nam je da je KAZALIŠTE učinilo svoje - osvojilo je svojom snagom nove gledatelje. Predstava završava, djeca se ne daju s pozornice, žele dodirnuti svaki dio scenografije, rekvizite… Trebali bi krenuti kućama jer je na redu druga, talijanska predstava, ali svi ostaju u dvorani. Isto se događa i nakon druge, i nakon treće predstave. Nova publika dolazi, a «stara» ne odlazi nego ostaje sve dok se ne izredaju sve predstave različitih estetika i pristupa. Nakon gotovo PET SATI KAZALIŠTA, jasno nam je da smo prisustvovali sasvim posebnom doživljaju i za nas i za našu novu publiku u čiji smo svijet ušli.
Ne znam ni sama koliko sam predstava u životu odigrala i na kojim i kakvim sve mjestima, pa opet, i nakon toliko godina u ovom poslu, dogodi se neko sasvim novo i neočekivano (kazališno) iskustvo koje potvrđuje SNAGU KAZALIŠTA. I zašto je vrijedno baviti se ovim poslom.
A kulturna politika? Gdje je današnjem tekstu kulturna politika?
Hm… ondje gdje je POLITIKA SVE ili ondje gdje je UOPĆE NEMA, nema se što govoriti o - kulturnoj politici.