originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Došlo je proljeće, a s njim i sezona (kazališnih) festivala u
Hrvatskoj. Ne znam ima li ih koja zemlja u svijetu po glavi
stanovnika više od nas! A novi se i dalje osnivaju. Samo u
izvedbenim umjetnostima ima ih u Hrvatskoj više od 30! Više od
trideset, da, točno ste pročitali.
I u ovom trenutku u tijeku su čak četiri festivala. Ili čak
pet!
Još je zanimljivije da se gotovo svi događaju u razdoblju od kraja
ožujka do listopada. Zimi hrvatski građani spavaju zimski san i
festivali im nisu "napeti". Što ja znam, valjda naši ljudi, osobito
u manjim sredinama, ne vole gledati programe tijekom cijele godine,
daj im "ekstrakt" u trajanju od nekoliko dana pa su mirni sljedećih
50 tjedana. Kulturu su za ovu godinu - (pr)obavili.
Jedan od opravdanih razloga zašto festivala nema prije proljeća
jest taj što, kao što sam već pisala, u jednogodišnjem sustavu
financiranja, kakav je kod nas, nitko ne zna hoće li od svoje
lokalne zajednice, a i od Ministarstva kulture, dobiti ikakav novac
za svoj program sve do početka fiskalne godine. Organizatori bi,
ako žele raditi festival, trebali davati svoja vlastita sredstva za
nešto za što ne znaju hoće li biti "javna potreba u kulturi" ili
neće. A to, naravno, nikome ne pada na pamet. S druge pak strane,
postoje i drugi razlozi. Naime, kazališna sezona u Hrvatskoj traje
iznimno kratko: počinje u listopadu, a završava već početkom
proljeća. Čim zasja sunce, potencijalni gledatelji radije idu na
izlete nego u kazalište pa se čini da je organiziranje festivala
(jedini) način da se predstave ipak igraju i privuku publiku u
kazališne dvorane. Odnosno, da se predstave ne igraju pred praznim
gledalištem. Kad se već moraju igrati. Ne može godišnji odmor
trajati pet mjeseci!
I, sada ponovno dolazimo do nedostatka strategije i kulturnih
politika. Naime, većina novih festivala osniva se… tako… nekome je
palo na pamet da bi baš bilo dobro imati festival i - eto novog
festivala! Ničim izazvanog…
Neke festivale "vučemo" još iz vremena bivše države, a uglavnom
tako i izgledaju: ofucano, kao muzeji kazališne umjetnosti, bez
organizacijske i programske inovativnosti i bez prave potrebe
zajednice u kojoj se događaju. Po načelu - tako jest kako jest i -
ne diraj u nasljedna i stečena prava! Ti festivali, najčešće,
dobivaju i najviše novca. Tako to ide kada s jedne strane ne
postoji analiza potreba, a s druge procjena učinjenoga. Napuhavaju
se brojke , a kvaliteta je nebitna. Pa i sam Pročelnik zagrebačkoga
Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport, Ivica Lovrić,
izjavio je da nemaju mogućnosti provjere podataka! Baš super.
No, vratimo se našim mnogobrojnim festivalima.
Većina njih osnovana je od strane javne ustanove/uprave, a tek
poneki rezultat je privatne inicijative. Ni ovdje ne moram govoriti
da su ti "privatni" festivali redovito sufinancirani s nesrazmjerno
manje sredstava nego "javni". Valjda da se "privatnici u kulturi"
ne bi obogatili i postali tajkuni jer rade neku svoju, "privatnu",
kulturu. Kriterija, dakako, nema.
Neki festivali imaju izbornike koji prema određenom konceptu
stvaraju program, a neki su, zapravo, samo smotre nastale iz
ponuđenih predstava.
Ali najvažnije je u svemu da gotovo SVI javni festivali koji imaju
izbornike, ako vas uvrste u program, pošalju pismo sljedećeg
sadržaja: "Čestitamo što ste ušli u službeni program našega
festivala! Mi ćemo vam platiti spavanje i hranu, a sve ostalo -
platite si sami." Hm. To je sasvim u redu kada su na festival
odabrane predstave javnih kazališta za koje su porezni obveznici
već ionako izdvojili sredstva. No, što je s neovisnom scenom? Od
kojih to sredstava može neovisno kazalište platiti autorske
honorare, autorska prava umjetnicima i autorima, a često i putne
troškove da bi se moglo pokazati na nekom festivalu? E, to nikoga
nije briga!
Tijekom dugogodišnjeg bavljenja kazališnim poslom slala sam
predstave na uistinu respektabilan broj međunarodnih festivala i
baš nikada mi se nije dogodilo da bi mi netko napisao kako su
izabrali našu predstavu a da sama platim glumce koji igraju u
predstavi. Međutim, u Hrvatskoj se smatra nepristojnim pitati za
honorar glumaca. Koji od toga žive.
Nikome ne pada na pamet pozvati kući majstora da popravi perilicu
i reći mu: "Čestitamo, baš smo vas odabrali da nam popravite
perilicu i morate biti zahvalni za to jer smo mogli odabrati nekog
drugog! A plaćanje? Ma kažem vam, morate biti zahvalni što ste
uopće dobili tu sjajnu mogućnost, a vi biste još da vam i
platimo!"
O, da, postoji i druga mogućnost - ne prijaviti predstavu na
festival. Neki organizatori to čak i predlažu! Što to znači? To
zapravo znači učiniti još jedan korak prema tome da kultura u
potpunosti (ponovno) ostane samo ona javna. A neovisna pak da se
vrati u ilegalu.
A to je, očito, jedina strategija u ovoj zemlji koja je na snazi i
koja se sustavno provodi.
Jednom sam festivalu nakon takve "čestitke" u kojoj traže da se
radi besplatno predložila da moje kazalište otisnu na programe kao
sponzora ili donatora, budući da to, de facto, i jest, ali su mojim
prijedlogom bili jako uvrijeđeni…
I za kraj, uzmimo kao primjer jedan festival kazališta za djecu
koji se danas zatvara, a koji se reklamira kao besplatan. Dakle,
Grad Zagreb financirao je taj festival u sveukupnom iznosu od 340
tisuća kuna. Premda u programskoj knjižici piše da će predstave
vidjeti više od 5 tisuća djece, to je nemoguće, jer kad se zbroji
broj sjedala u svim prostorima u kojima se predstave izvode, ta je
brojka manja od 4 tisuće. Pa podijelimo li 340 tisuća sa 4 tisuće
doći ćemo do iznosa od 85 kuna koliko ste već kao građanin Grada
Zagreba platili svaku pojedinu ulaznicu. Hm, besplatno? Pa nije
baš… Čak ako i uzmemo da će festival vidjeti 5 tisuća djece, opet
je cijena ulaznice visokih 68 kuna.
Nadalje, posljednji rok za prijavu za taj festival bio je 1.
prosinca 2010. godine kako bi izbornica mogla na vrijeme pogledati
sve predstave. Logično. No, nije logično da je u selekciji
odabranih predstava i ona koja je jučer imala - pretpremijeru! Baš
bi bilo zanimljivo čuti obrazloženje zbog čega je ta predstava koju
do jučer nitko nije vidio, bolja od nekih koje nisu odabrane u
program festivala? Na temelju sinopsisa? Pa svi vrlo dobro znamo da
je u kazalištu jedno ono što se planira, a umjetnički rezultat
nešto je sasvim drugo. Znate li nekoga tko je planirao napraviti
lošu predstavu? Takav ne postoji! Svi UVIJEK želimo napraviti
remek-djelo!
Šlag na tortu jest da se već prije prve izvedbe baš ova predstava
najavljivala u medijima kao remek-djelo. Jučer sam to slušala na
radiju i čudila se. Zar ti ljudi misle da smo svi mi ludi? Zar
stvarno misle da smo idioti i da u igri "pronađi uljeza" ne vidimo
da dotična predstava 1. prosinca 2010. nije još bila ni u fazi
produkcije, a kamoli da je bila remek-djelo?
Baš svašta čovjek može i čuti i vidjeti u tom našem kazalištu.
Autizam od stvarnosti, autizam od života, od vremena i prostora u
kojem živimo.
A porezni obveznici sve to izdašno plaćaju, uvjereni da je kultura
bila i ostala - besplatna. I dokle god tako misle, ne pomaže
nikakva slamka spasa. Sustav bez sustava iliti dobro organizirani
kaos ostat će i nadalje naša jedina stvarnost.