originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Nedavno sam u medijima pratila burnu raspravu oko toga zašto se
javno ne objavi Ugovor o pristupanju RH EU. Kao, ludo su, životno,
svi zainteresirani. Te se taji, pa se ne taji, te se smije objaviti
pa se ne smije objaviti… I, odjednom, eto ga! Ugovor je javno
dostupan na
internetskoj stranici Vlade Republike Hrvatske.
Odlično.
Kad se toliko o tome raspravljalo, očekivala sam da će sad svi
pohrliti na Vladinu stranicu i čitati piše li nešto o području u
kojem djeluju.
Naravno, u dokumentu sam išla tražiti kulturu.
A usput sam napravila malu anketu među kolegama na tu temi i eto
rezultata: NITKO OD ISPITANIH KOLEGA NIJE OTIŠAO NA STRANICE VLADE
POGLEDATI ŠTO PIŠE O KULTURI. Da, dobro ste pročitali: NITKO.
E, baš zanimljivo!
Kažu da su kulturnjaci uvijek (ili bi trebali biti) nositelji
novih ideja, misli, pogleda na svijet, oni koji POKREĆU svijet.
Avangarda, uvijek neshvaćeni, ali eto, ipak NAJVAŽNIJI.
E, da bi mogao pokretati svijet prema nekom cilju conditio
sine qua non jest da uopće znaš gdje si, gdje živiš, da vidiš
taj svijet oko sebe. Ono što se lijepo u teoriji kaže: najprije se
radi analiza postojećeg stanja, a nakon toga - analiza
potreba.
A mi, hvala Bogu, nit' imamo analizu postojećeg stanja (zadnja
prava takva analiza napravljena je 1998.!), a o analizi mogućih
potreba - i ne sanjamo.
Vratimo se mojoj anketi.
Ni jedan od mojih ispitanika koji su potencijalni mjenjatelji
svijeta nije otišao pogledati ni već spomenuti ugovor, ali ni
ono što se za nas pregovaralo i zaključilo još davne 2006. godine
kada je kultura bila na dnevnom redu pregovora. I kada se, kako u
dokumentu piše, očekivalo da ćemo postati dijelom EU 2009. godine.
(Što za ovu priču nije važno.)
Dakle, da vam skratim muke ako ni vi niste pogledali ugovor -
kultura u njemu nije posebno specificirana.
Ali bi za nas kulturnjake trebalo biti (ne)važno
POGLAVLJE 26 koje se zove Obrazovanje i kultura.
Teško je vjerovati, ali ni jedan od mojih ispitanika nije pročitao
ni ovo poglavlje.
Nije me iznenadilo.
Ipak se pitam: na temelju koje će se spoznaje stvarnosti mijenjati
svijet? Odnosno, kako išta mijenjati ako ne znaš ni dogovoreni
okvir o području koje bi trebao mijenjati?
Hm, možda ne temelju (iznimno važne) informacije koja je ovih dana
izašla u novinama u rubrikama kulture, da naš poznati pjevač
Giuliano statira u stranom filmu o vitezovima koji se snima u
Dubrovniku! Neopisivo važna vijest, ravna objavi Ugovora o
pristupanju!
Dubinskim istraživanjem saznala sam da nam Giuliano ne
glumi viteza nego - seljaka. Ne znam zašto, ali ta specifikacija
uloge jednog statista nije bila predočena zainteresiranoj
javnosti.
Valjda zbog ugleda poznatog pjevača… hm, ne znam.
Međutim, ni u jednoj rubrici kulture nisam ni sada, a ni unatrag
pet godina pročitala ništa o objavljenom poglavlju koje nas se
TIČE.
Ili se meni samo čini da nas se TIČE.
Mi ćemo ionako kao i do sada raditi - kako kome padne na
pamet.
I svi sretni i zadovoljni!
Pa navikli smo da nam PRAKSA NE PRATI ZAKONODAVSTVO nego ima svoj,
kako bi se to stručno lijepo reklo, autohtoni život što je savršeno
za područje kakvo je KULTURA. Važno da je AUTOHTONO, pa makar bilo
i NEZAKONITO, nakaradno, kaotično i neučinkovito!
Ali nije naše područje jedino koje živi svoj autohtoni, da ne
kažem autistički, život. U istom dokumentu u kojem je kultura, kako
sam već i rekla, nalazi se i OBRAZOVANJE. E, treba pročitati što se
sve PLANIRALO napraviti u razdoblju od 2007. do 2010.! Treba li
uopće govoriti da se većina od toga nije ni počela ostvarivati?
Kulise iz viteških filmova.
Ma zavrti ti se u glavi.
I postane ti savršeno jasno da je sve to samo priča za malu djecu,
a nikako ne prava i iskrena potreba za promjenom sustava koji ne
funkcionira.
Onoga obrazovanja kao i onog kulture.
Dakle, ne baca u depresiju činjenica da nikog ne zanima što se
pregovaralo u poglavlju koje nas se izravno tiče (govorim o
kulturi) nego to što je, kad se sve to pročita, kristalno jasno da
ne funkcionira ni jedna razina: lokalna, županijska, državna s
jedne strane, a s druge strane nikome u sustavu ne pada na pamet da
se ponaša u skladu sa smjernicama koje smo potpisali. Ni osobno
svakom građaninu naše zemlje, niti institucijama. NITKO NE ŽELI
NIŠTA NI RADITI NI MIJENJATI.
Glavno da je (u obrazovanju) osnovano bezbroj tijela,
koordinacija, agencija, vijeća… U kulturi barem ne osnivaju
fantomske Potemkinove agencije, koordinacije i tijela! Ma,
pročitajte sami i uvjerite se. Što ću vam prepričavati.
Nabrojit ću vam samo prioritete Hrvatske na području kulture, a to
su: međunarodna kulturna suradnja s posebnim
naglaskom na suradnju s državama članicama EU, daljnja
institucionalna decentralizacija, podrška privatnoj
inicijativi te zaštita i promicanje kulturne
raznolikosti.
Uzmimo ove prioritete pa pogledajmo kako se oni primjenjuju na
izvedbene umjetnosti:
Međunarodna kulturna suradnja - opće je poznata
stvar da je na tom području u Hrvatskoj najaktivnija neovisna
scena. Dovoljno se prisjetiti ovoga proljeća i pobune neovisne
scene da bi postalo jasno da je upravo neovisna scena u
ovogodišnjem proračunu (u Gradu Zagrebu, ali i u drugim gradovima)
srezana do korijena te bačena na koljena i ne da se ne potiče
međunarodna kulturna suradnja nego se gasi. Uz plesu postoji JEDINO
neovisna scena (nema ni jedne javne institucije), a od javnih
zagrebačkih kazališta, samo i jedino ZKM ima razvijenu međunarodnu
suradnju. Dakle, ono što je na prvome mjestu prioriteta u poglavlju
o kulturi - ne primjenjuje se.
Druga točka?
Daljnja institucionalna decentralizacija. E, tu smo na skliskom
terenu. Što znači - INSTITUCIJA? Je li to svaki subjekt koji
obavlja neku djelatnost ili isključivo subjekt u vlasništvu JAVNE
UPRAVE? Ako je ovo drugo, e, onda se itekako decentraliziramo, i to
na štetu izvrsnosti. Ako se odnosi na sve, onda se jako slabo
decentraliziramo jer u čak tri županije nemamo ni jedno kazalište,
a u njih čak sedam imamo samo - javnu ustanovu, bez privatne
inicijative. A kao što se sjećate, podrška privatnoj
inicijativi treći je prioritet.
Eh, što volim naše lijepe planove, dokumente i odluke kojima se
obmanjujemo da smo super! A zbilja je jadno da jadnije ne može
biti.
Ukratko, NE ŽELIMO UČITI. Zemlja smo sa samo 2% osoba uključenih u
proces cjeloživotnog učenja (u EU je taj postotak 10%). SVI SVE
ZNAMO I NITKO NE TREBA NIŠTA UČITI. Pa čak ni kulturnjaci koji bi
prvi MORALI učiti.
I tako će biti dok na vlastitom slomu ne naučimo da smo na
pogrešnom putu.
Iliti, Englezi uče na Oxfordu, a Hrvati na - greškama.
P. S. Jako me potresla činjenica da nam je Prva nogometna liga u
financijskim teškoćama. I da im za sanaciju treba samo toliko
sredstava koliko je potrebno da se cijela zagrebačka neovisna scena
financira u sljedećih - 20 godina. Slovima - dvadeset.
Godina.
Uopće ne sumnjam da će se ta sredstva naći, jer, kad stavite ruku
na srce, kako bismo svi zajedno živjeli bez nogometa? Kojemu tako
dobro ide da jedva diše, a nogometni gazde kojima novac ispada iz
džepova plešu po stolovima pucajući od zadovoljstva.
Predlažem da neovisna scena napravi humanitarni nogometni turnir
pa da sav prihod uplatimo za posrnulu Prvu nogometnu ligu i da
pomognemo lošu nogometnu scenu!
Molim volontere za organizaciju da se hitno jave!