originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Nakon posljednje Slamke javljali su mi se i poznati i nepoznati ljudi s komentarima da sam godinu završila - iznenađujuće optimistično.
Ne znam ni sama je li to bilo zbog Pariza. Ili zbog slavljeničke atmosfere…? Nečeg trećeg?
Vjerojatno je sve skupa "kumovalo" mom nenadanom optimizmu.
Zato ću, radi ravnoteže, 2012. godinu započeti - umjereno pesimistično.
Razmišljam o napisima u novinama i na portalima koje sam u posljednje vrijeme čitala na temu što bi se moglo i trebalo promijeniti u hrvatskome kazalištu, a što nam daje nadu da dolaze bolja vremena.
Pokušavam vizualizirati koje je to konkretne korake potrebno učiniti da bi se došlo do promjena i uvijek se vraćam na jedno te isto: na ČOVJEKA.
Čovjek je ključ svega.
Otvara ili zatvara vrata.
Otvara ili zatvara mogućnosti.
Uvijek sve prolazi ili pada na ljudskom čimbeniku.
Pa sam se odlučila odmaknuti od uobičajene prakse komentiranja konkretnih događaja u našem kazališnom okruženju te se danas okrećem teorijama koje nas uče koji put trebamo prijeći ne bismo li došli do rezultata.
Ali nemojte sada zbog toga što ću pisati o teoriji, prestati čitati današnju Slamku!
Odlučili ste ostati? Super!
Vežite se i - krećemo.
Sve teorije kažu da je prvi korak k rješavanju problema POSTIZANJE SVIJESTI DA PROBLEM UISTINU POSTOJI.
Osobno mi se čini da je jasno kao bijeli dan da IMAMO PROBLEME u hrvatskome kazalištu.
No, kad malo bolje promislim, vidim da okolina baš i ne dijeli moje mišljenje jednodušno.
Najočitiji je dokaz tome činjenica da se kazalištarci rijetko ili nikada ne bune protiv postojeće situacije. Možete li se sjetiti neke zadnje velike pobune u hrvatskome kazalištu?
Pa i ne baš, zar ne?
Zašto? Zato što većini ovo stanje "dobro organiziranoga kaosa" - odgovara.
Pogledajmo status članstva Hrvatskoga društva dramskih umjetnika u ovom trenutku:
• zaposleni umjetnici - 396
• samostalni dramski umjetnici kojima država uplaćuje doprinose - 109
• umirovljenici - 189
• ostali umjetnici (umjetnici bez doprinosa, oni koji sami plaćaju doprinose ili imaju ugovor na određeno vrijeme u nekom od manjih kazališta koje nema svoj ogranak HDDU-a) - 236.
Razvidno je iz ovih podataka da su jedina ORGANIZIRANA skupina umjetnika (premda su, uzevši u obzir svekoliko članstvo, u manjini s 42,5%) - ZAPOSLENI UMJETNICI.
Kojima NIKAKVA PROMJENA NE ODGOVARA.
Pokolebana sam u vjeri da možemo prijeći put k novom kazalištu već na prvom koraku.
A ima ih još deset (10)!
Auuu!
Ali, uzmimo da smo se ipak svi zajedno usuglasili da IMAMO PROBLEM i da smo ga OSVIJESTILI.
Što nas dalje čeka?
Sljedeći je korak STJECANJE ZNANJA O TOME KAKO PROBLEM RIJEŠITI.
Pitam se: koliko smo uopće spremni stjecati nova znanja?
Ovaj korak, dakako, podrazumijeva da se naši kazalištarci, ali i niža, srednja i viša birokracija iz kazališnoga područja - žele OBRAZOVATI. Kako bi mogli napraviti promjene.
Eh, ovdje postajem skeptična.
Opće je poznata činjenica da NITKO iz JAVNIH KAZALIŠTA nije polazio ni završio iznimno kvalitetan i koristan obrazovni ciklus koji je za sve ustanove u kulturi organizirao Grad Zagreb sredinom prošloga desetljeća.
Ovakve edukacije stoje prilično mnogo novca, a za javne su ustanove u kulturi bile - besplatne.
A čim je neka edukacija besplatna, mnogi misle da ih ni na što ne obavezuje. E, da sami plaćaju edukaciju, itekako bi razmislili hoće li prisustvovati nastavi ili će "markirati"!
No, to je već druga tema…
Recimo da se varam, da je klima danas potpuno drugačija od one kakva je bila prije sedam-osam godina i da u 2012. svi naši kazalištarci žele obrazovanje, slijedi nam korak PRIMJENE STEČENIH ZNANJA.
Hm, primijeniti naučeno nije jednostavno. Zašto? Prije svega zato što je potrebno mijenjati (loše navike). A to zahtijeva sve vrste napora.
Ali kad već dođemo do tog koraka, možemo reći da imamo šanse!
Odmah bih potpisala da se danas nalazimo na stupnju primjene stečenih znanja i da možemo krenuti na POSTIZANJE OČEKIVANIH REZULTATA, kako bismo u zadnjem koraku (koji se zove KORIŠTENJE REZULTATA) napokon mogli kapitalizirati cijeli ovaj put. Na dobrobit cijele zajednice i hrvatskoga kazališta.
Što reći… bila bi to Zemlja Nedođija, Utopija, vrata Raja, ili … nazovite to kako god želite!
Eh, da mi je to doživjeti!
Ali, ali - nije ovdje kraj. Tek smo na pola puta.
Ovaj prvi dio o kojem sam pisala, zahtijeva VRIJEME da bi se došlo do rezultata.
A vrijeme je, svi znamo, ćudljiva kategorija.
U našem slučaju to znači da, kako vrijeme prolazi, GUBIMO one (ljude) koji bi trebali sve to napraviti. Naime, kako vrijeme "raste", tako "padaju" ljudski resursi.
Iliti ono što smo u školi učili pod terminom "obrnuto proporcionalno"… Sjećate se?
Pa nam sljedeća tablica, bolje reći, sljedećih šest koraka izgleda ovako.
Na početku (to je ono kad trebamo osvijestiti da imamo problem) možemo sakupiti prilično široku OBAVIJEŠTENU SKUPINU kazalištaraca koji RAZUMIJU da je postojeće stanje neodrživo i da će se sustav urušiti ako se hitno nešto ne poduzme. Uzevši u obzir podatke o članovima HDDU-a s početka ovoga teksta, trebalo bi se raditi na tome da se uključe SVE KATEGORIJE UMJETNIKA, zaposleni, samostalni, umirovljeni i ostali.
No, nakon što eventualno uspijemo mobilizirati umjetnike oko toga da imamo problem, događa se fenomen LIJEVKA, odnosno, pada broj onih koji svojim radom i znanjem mogu doprinijeti promjenama.
Teorija kaže da ćemo u slijedećoj fazi izgubiti nešto ljudi iz OBAVIJEŠTENE SKUPINE i ostat će nam SKUPINA ZAINTERESIRANIH.
Ovo je osjetljiva faza jer u današnje vrijeme nije jednostavno zainteresirati ljude ni za što, a kamoli za nešto što zahtijeva osobni angažman. Za opće dobro.
A mi bismo trebali zainteresirati dovoljan broj ljudi koji bi se započeli EDUCIRATI.
Može se reći da je najteži korak u cijelome procesu kada se treba odlučiti POČETI (ponovno) UČITI. Traže ljudi svakakve izgovore, samo da se ne bi KRENULO: nema vremena, mala djeca, muž zaposlen, žena na putu, borba za život, opstanak, briga za ovo ili ono… Nabrojit ćemo stotine razloga samo da bismo sebe opravdali zašto ne počinjemo UČITI.
A početi se mora. Jer upravo je to preduvjet da bi se došlo do SKUPINE EDUCIRANIH.
Mislim da sada više ne moram ponavljati da se naš lijevak jako suzio i, s obzirom na to da smo mala zemlja, već smo u kritičnoj fazi jer je ljudi spremnih za daljnje korake sve manje i manje.
Ali, (optimistično) uzmimo da smo dobili SKUPINU EDUCIRANIH, moramo imati na umu da neće svi educirani prijeći u slijedeću kategoriju, a to je SKUPINA MOTIVIRANIH.
Motivacija je najvažnija kategorija u svemu u životu, pa je tako i u ovdje našoj priči - od presudne važnosti. Neki ljudi imaju snage i volje da se sami motiviraju, a nekima je pak potrebno da ih netko ili nešto motivira - izvana. Koji će se način izabrati, potpuno je svejedno, ključno je MOTIVIRATI SE!
Jer smo već blizu cilja!
Razmišljam o tome na koji bismo broj kazalištaraca mogli računati na ovom stupnju? Desetak, dvadesetak, više?
Što da vam kažem, kad počnem brojiti, optimizam mi je već na jako niskim granama…
Preživimo li i ovaj stupanj, a da nam ostane još dovoljan broj ljudi koji bi mogli iznijeti promjenu, možemo samo očekivati da ćemo doći do SKUPINE USPJEŠNIH, koji će znati sve napraviti na najbolji mogući način.
Mislite li da je tu kraj?
Nije.
Uspjeti je jedno, ali održavati novo stanje - nešto je sasvim drugo.
A za to su nam potrebni oni koji ostaju na kraju.
Koji su to?
Ostaju samo USTRAJNI.
Ovdje se više i ne usuđujem uporabiti riječ "skupina"…
Ustrajnost u našim krugovima, a što se tiče javnoga djelovanja, rijetko se susreće. Na "ho-ruk" i improvizaciju, da se nešto napraviti, ali ustrajnost zahtijeva sustavnost i zadovoljstvo malim pomacima. Ah, tko danas ima vremena za to?!
Ali, nema dvojbe da samo USTRAJNI mogu doći u poziciju da se KORISTE POSTIGNUTIM REZULTATIMA na korist cijele zajednice.
Dobro, vjerujem da sam vas danas malo zagnjavila teorijom, ali, tko zna, možda se netko tko pročita ovaj tekst, a nije osvijestio to kakav je pred nama put, odluči izdržati barem još jedan korak više od onoga što je mislio da može.
Ili da želi.
I možda nekog upravo ovaj tekst potakne da povuče još nekoga, pa ovaj još nekoga, pa još nekoga… i da se SKUPINA USTRAJNIH - proširi!
Ako se to dogodi, uspio je i ovaj tekst…
A ako ne?
Možda - drugi put.
Ni to me neće pokolebati da ostanem ustrajna u vjeri da nam samo promjena može donijeti dobro kazalište.