originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Evo nas na Okinawi, dalekom japanskom otoku smještenom u Pacifiku. Oko nas je Istočno kinesko more i Filipinsko more.

Čim smo sletjeli i prošli podužu proceduru ulaska u zemlju, nakon 24 sata provedena u zraku i po aerodromima, dočekala nas je Tomoko, djevojka zadužena za naš boravak na najvećem japanskom festivalu kazališta za djecu koji se ovdje tijekom ljeta održava već sedmu
godinu. Uz Malu scenu, svoje će predstave japanskoj publici predstaviti 51 kompanija iz 14 zemalja s 4 kontinenta, a unutar festivala bit će izvedeno 170 izvedaba, 4 seminara, 4 simpozija, 1 izložba, 2 predavanja i 10 radionica. Jednom riječju - ogromna organizacija. Osobito za grad s nešto više od 130 tisuća stanovnika kao što je Okinawa City. Za usporedbu, Okinawa City otprilike je veličine naše Rijeke. Cijeli grad živi sa svojim festivalom na kojem će biti izvedene predstave za gledatelje svih uzrasta: od beba starih samo nekoliko tjedana (ima i toga!) pa sve do programa za odrasle.

Našu ćemo predstavu na Kijimuna Festi odigrati pet puta. Ne, nema Okinawa City preko 50 kazališnih dvorana nego su tehničke ekipe, koje su došle iz cijelog Japana, pretvorile prostore u kojima se inače rade sasvim druge stvari - u kazališta. Čudo.

Za razliku od raspodjele poslova u Hrvatskoj, većina članova tehničkih ekipa (rasvjeta, ton, postava svjetla) jesu - žene. Kažu, u Japanu je to više ženski posao. Naš je tehničar Saša ovdje "blažen među ženama" - daje upute, a žene rade.

No, to je samo jedna mala i nebitna razlika u odnosu na naš sustav.

Pisat ću danas o drugim, puno važnijim razlikama.

Dakle, Tomoko, djevojka koja nas kao sjena prati i brine o tome da sve funkcionira kao japanski sat, zapravo je diplomirana glumica sa završenim fakultetom glume u Londonu iz kojeg se vratila u Tokyo. Godišnje glumi u prosječno 4 produkcije (isključivo radi predstave za
odrasle), ali od glume u Japanu ne može živjeti pa radi - u banci. U Japanu samo osobito slavni i popularni glumci žive isključivo od glumačkog posla. Većina njih radi druge poslove kao part time job ne bi li se mogli baviti glumom, poslom koji vole. Pritom im gluma nije hobi.

Na Kijimuna festival u Okinawu naša je Tomoko došla raditi kao volonterka. Za vrijeme godišnjeg odmora u banci u kojoj radi i zarađuje za život. Pitam ju, zašto volontira u svoje slobodno vrijeme umjesto da se odmara, a ona odgovara da je to način da besplatno vidi predstave
koje će doći na festival.  Osim toga, sviđa joj se jedna od misija festivala koja kvalitetom želi svratiti pozornost japanske Vlade na svoj rad ne bi li povećala financiranje za kulturu općenito, a osim toga, volontiranje je uobičajeni način rada u Japanu.

Hm, zanimljivo…

Pokušavam način razmišljanja dvadesetsedmogodišnje Tomoko prebaciti na hrvatsku situaciju. I nekako mi ne ide.

Jeste li znali da je 2011. godina proglašena  Europskom godinom volontera?

Stavite ruku na srce i pogledajte u dubinu duše pa recite, jeste li se priključili nekom volonterskom projektu?
Jeste li tijekom ove godine negdje volontirali jedan jedini sat? Tražim na internetu podatke o volontiranju u Hrvatskoj, ali ne nalazim ništa relevantno. Mi smo naprosto zemlja u kojoj se - ne volontira. Nemamo tu kulturu. Nekadašnje "omladinske radne akcije" još uvijek su predmetom ciničnih viceva i opće sprdnje na račun "dragovoljnog rada". Naša djeca uglavnom rado čitaju lektiru "Dnevnik Adriana
Molea", ali kao da ne registriraju to da taj dečko svakodnevno posjećuje starog umirovljenika i pomaže mu, a istodobno se sprijateljuje s njim i upija njegove mudrosti. Ne učimo djecu volontirati, raditi za opće dobro, sami se rijetko ili nikako uključujemo u akcije kojima se potiče volontiranje. I uopće nismo svjesni koliko je to loše i za nas i za našu djecu i za društvo u cjelini.

Čim kod nas predložiš nekog da volontira u nekom projektu pogleda te kao da si mu opsovao mamu, tatu te cijelu širu i daljnju rodbinu. Kako ti takvo što pada na pamet? Prvo pitanje uvijek je i na svakom mjestu: koliko ćeš platiti po satu, po danu…?

Mnogi naši ljudi i ne znaju što je to volontiranje. (Za one koje zanima više, dovoljno je pogledati u Google, a osobno preporučujem knjižicu iz 2004. "O volonterskom radu" urednika Škopelja, Ivelja i Milinković u izdanju Udruge Mi iz Splita u kojoj također možete pročitati da dragovoljni rad još uvijek izaziva čuđenje i sumnju u našem društvu.)

Da se volontiranjem potiče samopoštovanje, da se bolje razumije i uvažava druge, više cijeni tuđi posao, da se, jednom riječju, čovjek osjeća bolje kad volontira, o tome se slabo piše i govori u medijima. Sve nam je puno skandala i loših primjera, a sve što je dobro i korisno, nepoželjno je.

O čemu se ovdje u Japanu piše?

O tome kako su se stariji ljudi, uglavnom umirovljenici, organizirali i prijavili da volontiraju na čišćenju nuklearke u Fukushimi kako bi mladi ljudi, koji pred sobom imaju još mnogo godina života, bili sačuvani od zračenja. A za njih, koji su već u mirovini, svejedno je. Pa volontiraju čak i na takvim, po život opasnim, poslovima. I volontirajući - otići će mirni i zadovoljni s ovoga svijeta kao ljudi koji su bili neka slamka spasa naraštajima koji ostaju iza njih.

Za vrijeme trajanja i neposredno nakon Domovinskog rata mnogo je ljudi volontiralo i kod nas, ali kako je vrijeme prolazilo, nije se više radilo na izgradnji SUSTAVA i razvijanja svijesti o volontiranju.

Zašto? Nemam odgovor na to pitanje. Mogu samo reći - šteta. Nepovratna šteta.

Velikim pljeskom ispraćena je naša prva izvedba. Svi smo presretni. Našu sreću dijeli i ekipa "naših" japanskih volontera kojih sveukupno na festivalu ima oko 150 i koji su, prije početka festivala, prošli edukaciju o volontiranju. Cijela mala vojska mladih Japanki i Japanaca uzbuđenih što su dobili priliku volontirati na jednom takvom festivalu. Možda je od ekipe Male scene čak i sretnija sitna srednjoškolka zadužena za
dijeljenje evaluacijskih listića gledateljima koja se prije početka predstave tresla od treme što je dobila tako odgovoran zadatak.

I da završim japanski optimistično - nikad nije kasno krenuti u promjene, pogledajte malo oko sebe, nekom u vašoj okolini sigurno je potreban vaš - volonterski rad!

Sayonara,

Vita