originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar 

Kao i više puta dosad, ponovno ću pisati o dvjema temama. Naizgled različitim, a zapravo povezanim.

Priča prva.

Vidim po medijima da su Sindikati ponovno napustili pregovore o Zakonu o radu (ZOR). Traju ti pregovori, traju, i kao da se u njima ne napreduje.
I tako već godinama.
Ne pratim baš svako slovo koje je napisano o problemima ZOR-a, ali već godinama čekam hoću li igdje vidjeti raspravu o temi koja je otvorena još 2005. godine, a koja se izravno tiče kazališta.
O radu djece u profesionalnim produkcijama.
Još prije donošenja Zakona o kazalištima (2006.) izbio je veliki skandal u HNK-u u Osijeku zbog zabrane izvođenja predstave u kojoj su sudjelovali maloljetnici, a koje su (zabrane) realizirali djelatnici Državnog inspektorata. Radilo se o operi «Mali dimnjačar», a nakon toga bila je još jedna. Dramska. Zaboravih joj ime.
Sjećam se da je, upravo zbog činjenice da se predstava nije mogla izvoditi bez djeteta, odigrana tek nekoliko puta.
ZOR, naime, zabranjuje noćni rad djeci ispod 15 godina, a za umjetničke programe noćnim se radom smatra vrijeme od 20 do 6 sati ujutro.
Osječki je inspektor bio uporan, dolazio je na portu kazališta svaki put kad je predstava bila na programu i nije dopuštao kršenje Zakona.
Prvo je vodstvo kazališta izvedbe prebacilo na 19 sati (dijete je igralo samo u prvom činu), ali inspektor dječaku nije dopustio da se na kraju predstave pokloni publici jer je kraj predstave bio - nakon 20 sati.
Pokušalo se prebaciti termin izvedaba na 17 sati, ali publika u to doba dana nije bila raspoložena za kazalište.
I predstava je skinuta s repetoara.
Božidar Šnajder, sadašnji intendant osječkog HNK-a tih je godina u istom kazalištu bio pravnik. Poslao je pismo svim kazalištima u Hrvatskoj, a također i Ministarstvu kulture, u kojem je tražio podršku ostalih kolega da se poduzmu koraci kako bi se izmijenili članci ZOR-a koji reguliraju sudjelovanje djece u umjetničkim programima.

U isto smo vrijeme i mi u Maloj sceni imali sličnih problema: dijete ispod 15 godina u predstavi i Državni inspektorat «za vratom». To što se radilo o našem vlastitom djetetu koje je na pozornici igralo s roditeljima, nije nam bila olakotna okolnost.
I suprug i ja morali smo ići na obavijesni razgovor, potpisali smo ugovor s vlastitim djetetom i u prvom navratu dobili dozvolu za samo jednu izvedbu.
Premijeru.
I to pod uvjetom da sama izvedba (uključujući i poklon) završi prije 20 sati.
Nakon 20 sati nismo mogli dobiti nikakvu dopusnicu.
Tako smo predstavu uvijek započinjali najkasnije u 19 sati.
Nakon dodatnih molbi, poslanog dramskog teksta, potpisa da «nećemo štetiti ćudoređu vlastitog djeteta» i priloženog ugovora, dobili smo dopusnicu i za reprize.
Iz Ministarstva kulture su se u veljači 2006. godine oglasili da će uputiti u Sabor prijedlog da se slični slučajevi mogu jednostavnije rješavati jer postoje kazališni komadi u kojima djeca (ponekad i mala) jednostavno - moraju sudjelovati.
U svom arhivu imam i snimke tih izjava, a i isječke iz novina.
I?
Nije se poduzelo ništa.
Zašto o ovoj temi pišem upravo danas?
Zato što trenutačno u četiri nacionalna kazališta (Zagreb, Split, Rijeka i Osijek) igra balet «Orašar».
Opće je poznata činjenica da u ovom slavnom baletu koji se tradicionalno izvodi u prosincu u mnogim zemljama svijeta, pleše jako mnogo djece, a predstave se izvode i navečer.
Na koji su način i jesu li uopće isposlovane dopusnice za rad djece u terminu kada djeca, po Zakonu, uopće ne smiju raditi, ne znam.
Nakon višegodišnjih pokušaja da u tom smjeru nešto promijenim, na kraju sam odustala.
ZOR će biti samo još jedan Zakon u našem području (kultura) koji se redovito i sasvim bezbrižno krši. Uglavnom bez posljedica.
I ostat će tako sve dok se ponovno ne pojavi neki nadobudni inspektor. A onda će ponovno nastati lavina reakcija, ponovno će svi mediji biti puni članaka kako se radi o «barbarskom činu» i optužit će inspektora što je - radio svoj posao.
A svih ovih godina, kada su se problemi rada djece u kazalištima mogli redovitom procedurom u miru rješavati i napokon riješiti, nije se poduzimalo ništa.

Priča druga.

Već sam pisala o Izbornoj skupštini HDDU-a i o tome da je prekinuta. Do danas (a prošlo je već više od mjesec dana), nema naznaka da će se prekinuta Skupština nastaviti.
Prošlog je tjedna bila dodjela Nagrada hrvatskog glumišta koja je, kao i svake godine, izazvala reakcije u struci, a takve reakcije uobičajeno traju tjedan do dva.
Nakon toga nastupaju mir i tišina. Svi se «ispušu» i - čekaju novu Nagradu. Da bi se opet moglo «pucati».
Tjedan dana.
Samo jednom, mislim da je to bilo prije desetak godina, bila je pokrenuta inicijativa da se mijenja Pravilnik o Nagradi. Nekolicina nas poslali smo prijedloge promjena, ali nakon samo nekoliko sastanaka, više nije bilo zainteresiranih za «rad za opće dobro». Pa su promjene izostale.
Ono što mogu zaključiti nakon više od trideset godina članstva u Udruzi jest da se o problemima koji nas tište govori samo kada negdje «trenutačno gori».
Tijekom cijele godine (bolje reći, cijelih godina), aktivizam članova uglavnom «spava».
Nema ga.
Kazalište je bilo i bit će zrcalo društva, kaže Hamlet.
Kad su u pitanju i druge teme (ne samo u kazalištu), većina se aktivira samo prigodno i oglase se samo kada «gori» njihova vlastita kuća.
Nije moguće u današnjoj Slamci zaobići i Referendum koji se održava i ustvrditi da je stari Shakespeare bio u pravu: kakvo nam je društvo, takvo nam je i u kazalište. Nema ustrajnog i sustavnog djelovanja nego se aktivizam probudi i ubrzo ponovno ode na spavanje.
Malobrojni su oni koji će i dalje, nakon što se izravni povod «sanira» ili prestane biti temom dana, djelovati u svom području, a u svrhu jačanja civilnog društva i demokracije.
U burnoj prepisci koja se vodi unutar članstva HDDU-a oko same priredbe dodjele Nagrade hrvatskog glumišta mladi kolega demonstrativno nas obavještava da će u ponedjeljak vratiti svoju člansku iskaznicu.
Na Facebooku čitam da će netko otići iz zemlje i možda čak vratiti državljanstvo ako na Referedumu pobijedi opcija koja nije ona za koju se zalaže.
Oh, da. Otići. Otputovati… Da mi je otputovati… kako kaže Dama u «Ledi».
Eh, nema ništa od odlaska.
Ali od ustrajnog podizanja svijesti, od upornog rada na promjenama cijelog (kazališnog) sustava, od neprekidnog podizanja kapaciteta, edukacije i neodustajanja od svijesti da jedino DIJALOG NEMA ALTERNATIVE kao i NENASILNA KOMUNIKACIJA, možemo na duže staze nešto i promijeniti.
Civilno društvo i njegov razvoj dugoročno jest slamka spasa. Ali prvo nam se valja pomiriti s činjenicom da se kvalitativne promjene ne mogu napraviti preko noći.

P. S. Ako slučajni niste primijetili, na internetskim stranicama Ministarstva kulture otvoreno je Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu Pravilnika o statusu i financiranju Pulskoga filmskog festivala. Iznimno je zanimljiv prijedlog da se izvršna organizacija Festivala (JAVNOG FESTIVALA OD NACIONALNOG ZNAČENJA), može prenijeti na NEOVISNOG PRODUCENTA. Molim? A prema ovom Nacrtu ukida se i funkcija umjetničkog ravnatelja Festivala.

Još uvijek nema ni jednog komentara. A iz iskustva znamo da je ionako svejedno što misli struka.

Eh, svaki put se ponovno pitam: tko im piše te nevjerojatne prijedloge i na temelju kojih analiza?