originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
FSK HNK 2015
Pisala sam nedavno kako mi je zanimljivo pratiti portal e-savjetovanje i vidjeti koji se sve novi propisi pripremaju u Hrvatskoj.
Najviše zakonskih promjena događa se u poljoprivredi, a kultura je u donjem dijelu tablice.
Godišnji izvještaj za 2014. pokazuje da su u Saboru izglasana 404 nova propisa. Naše ministarstvo uputilo je prošle godine na savjetovanje (samo) 11 prijedloga. Na njih je pristiglo 197 komentara od kojih su prihvaćena 34, a 10 ih je prihvaćeno djelomično.
Ministarstvo kulture objavilo je 9 (od 11) izvještaja, a nije provelo ni jedno jedino savjetovanje o postupku učinka propisa.
Ovo posljednje iznimno je važan alat poznat pod imenom RIA (Regulatory impact assessment), o kojem sam davno pisala, a koji je u Europi conditio sine qua non. RIA nikome u hrvatskom kazalištu nije zanimljiv.
Što reći.
Prošlog tjedna objavljeno je novo savjetovanje Ministarstva kulture, a tema su propisi koje se planira donijeti sljedeće godine.
Nećete vjerovati, ali Zakona o kazalištima – nema!
Nakon što smo godinama bili predviđeni godišnjim planovima (premda se ništa nije radilo!), sada nas više nema ni u planu!
Za promjene u kazališnoj djelatnosti u Hrvatskoj nema čak ni formalnog interesa.
U godišnjem izvještaju o Javnim raspravama osobito zabrinjava što je najmanje komentara na predložene promjene zakona došlo iz akademske zajednice. U radnim skupinama udio je ove skupine također «na rezervi»: na 1383 državna službenika, članova radnih skupina, samo 108 predstavnika dolazi iz akademske zajednice.
Pa vi računajte!
U zemlji u kojoj je akademska zajednica tako uspavana, teško može doći do kvalitativnog skoka.
A brojke su neumoljive.
Čitam jučerašnje izlaganje premijera Milanovića: ... Od zakona u uređenoj državi ništa nije jače, ni čekić ni plinska boca. ... Danas više nitko nije iznad zakona... Promjene – to smo mi, a statika – to su oni drugi!
I dodaje da ima rezultate.
Trebao je samo naglasiti da njegov govor isključuje hrvatsko kazalište.
Plinske boce, čekići, statika, promjene, mi, oni...
Ajme meni!
Da nitko nije iznad zakona u našem području, pokazat ću na studiji slučaja novootvorne Scene Ribnjak u Zagrebu, na kojoj će se početkom listopada izvesti premijera predstave U agoniji.
Autorski tim projekta čini troje umjetnika: Darko Stazić, Nela Kocsis i Ozren Grabarić, sve troje zaposlenici/umjetnici gradskoga kazališta Gavella.
Krenimo od registracije.
Nigdje ne mogu naći da je Scena Ribnjak službeno registrirana. Premda Zakon o pravu na pristup informacijama nalaže da Statut ustanove mora biti javno dostupan, na stranicama Centra Ribnjak, na čijoj se adresi otvara nova scena, dokumenta nema. Tako da ne mogu potvrditi je li Scena Ribnjak upisana u Statut Centra Ribnjak.
Centri za kulturu Grada Zagreba organizacije su u kojima se može naići na različite vrste «glomaznog otpada» koji se pažljivo skriva, pa se i ne čudim da nema javno objavljenog Statuta u kojem, najvjerojatnije, nema ni Scene Ribnjak.
Na stranicama Grada u točkama Dnevnog reda Odbora za kulturu, a ni Skupštine, nisam naišla na nedavnu raspravu o otvaranju nove scene.
Valjda misle ljudi, ako izbjeglice mogu prijeći preko granice bez dokumenata, može se bez procedure osnovati i otvoriti nova scena.
U medijskoj objavi za predstavu koja otvara novu scenu u središtu Zagreba ne piše ono što sam našla na stranicama Centra Ribnjak, a to je da je ova produkcija zapravo suradnja Scene Ribnjak i Putujućeg kazališta PUK.
Tražila sam po Očevidniku kazalište PUK i vidjela da su osnivači PUK-a kolega glumac Franjo Jurčec i Petra Kriletić.
Adresa PUK-a je, kako piše, X. Vrbik 4.
Otišla sam na on line Registar umjetničkih organizacija.
Znate li što tamo piše, tko je osnivač i direktor PUK-a?
Nebojša Borojević.
Ravnatelj Centra Ribnjak.
Javne ustanove.
Adresa je ista i u on line Registru i u Očevidniku: X. Vrbik broj 4.
Očito je privatno kazalište Nebojše Borojevića promijenilo upravljačku i osnivačku strukturu (to mi nikada neće biti jasno, kako se osnivačka struktura može promijeniti? Upravljačka – da, ali osnivačka?), ali je ostalo na Borojevićevoj adresi.
Zašto u on line Registru nije napravljena promjena kao što je napravljena u Očevidniku, neka istražuje onaj tko je za to zadužen.
Ja samo utvrđujem činjenice.
Moram napraviti digresiju: i Emil Matešić, ravnatelj KIC-a, ima privatno kazalište (Serafini) koje se nije ni potrudio prenijeti na nekog drugog.
Matešić javno radi i kao privatnik i kao ravnatelj javne ustanove.
Ma koga briga!
Ako je to vlasniku, Gradu Zagrebu i njegovu gradonačelniku, s kojim Matešić svakog jutra u 5 sati trči, u redu, zašto onda i meni ne bi bilo?
Da zaključim dio o registraciji Scene Ribnjak i suradnji s privatnim kazalištem: u najmanju je ruku – zanimljiva.
Idemo dalje.
U medijskoj objavi piše da će nova scena, Scena Ribnjak, otvoriti prostor drukčijim projektima, umjetničkim istraživanjima i nezavisnoj kulturnoj sceni.
Osobito me zainteresiralo ovo otvaranje nezavisnoj kulturnoj sceni.
Troje autora predstave (redatelja nema) i jedini sudjelujući glumci, zaposlenici su javnoga kazališta – kazališta Gavella.
Na plaći.
Ugovor o radu.
Dvoje je zaposleno na radnom mjestu glumac/glumica (Grabarić i Kocsis), a jedan (Stazić) na radnom mjestu višega stručnog savjetnika. Što god ovo posljednje značilo.
U materijalima za predstavu U agoniji, koja otvara novu scenu, ovaj Gavellin trojac zahvaljujena podršci ravnatelju Gavelle, Borisu Svrtanu.
Čini se da je Stazić više stručno savjetovao Svrtana što da napravi u ovom slučaju, odnosno, da njemu i njegovoj «neovisnoj sceni» pomogne ostvariti «neovisni projekt».
Iz ove studija slučaja jasno se vidi neprirodni blud našega kazališta.
Ah, da, nemojte misliti da je priča o smjeni ravnatelja (Darka Stazića) i izboru višega stručnog savjetnika (Darka Stazića) u kazalištu Gavella završena.
Prema mojim saznanjima, iz Gavelle još uvijek nadležnim tijelima nisu dostavljeni dokumenti koji objašnjavaju kako je bilo moguće da Darko Stazić na dan 3. srpnja 2014. bude zaveden u evidenciji zaposlenika kazališta kao viši stručni savjetnik, kad je natječaj za to radno mjesto bio otvoren do 8. srpnja. Dakle, natječaj je trajao još pet punih dana u trenutku kad je Stazić već bio izabran i zaveden u evidenciju.
Više od godinu dana ova se priča pokušava zataškati.
Nitko ne reagira.
Gljiva ili nojevski sindrom.
Zataškani su i razlozi zbog kojih je Stazić morao odstupiti s mjesta ravnatelja.
Zbog tko zna čega ne smije biti ravnatelj, ali može biti savjetnik (novom ravnatelju)!
A sada, eto ga na pozornici neregistrirane scene u ulozi – glumca.
S neovisne scene!
Savjetnička plaća u Gavelli, a on glumi neovisnu scenu na Ribnjaku!
Halo?
Ako mi pokažete civiliziranu i uređenu zemlju u kojoj nitko nije iznad zakona, kako kaže premijer, a u kojoj je ovaj slučaj moguć, možete me odmah zatvoriti u Remetinec.
Bez istražnih radnji i procedure.
Odlazim odmah!
I sama ću si platiti autobusnu kartu, da ne padnem na trošak policije.
Nadalje, naš ZOK, što god o njemu mislili, regulira sukob interesa.
U Sloveniji ga precizno nazivaju «konkurenčna klauzula», a ugrađena je zato da ne biste organizaciji u kojoj ste zaposleni bili – konkurencija.
Glumcima, prema ZOK-u, dopusnicu za rad izvan kazlališta daje ravnatelj.
Viših stručnih savjetnika u ZOK-u uopće nema (kao što ga u Gavelli nije bilo ni u sistematizaciji radnih mjesta sve do srpnja 2014.), ali smatram da bi dopusnica za ovu funkciju trebala biti dobivena od Kazališnoga vijeća. Kako na stranicama Gavelle nema izvještaja sa svih sjednica, ne mogu vidjeti ni je li Vijeće Staziću odobrilo glumu na «neovisnoj sceni».
Ili su oni ZOK protumačili drugačije?
Ne zna se.
Uobičajeno je u Hrvatskoj da ravnatelji dopuštaju glumcima da igraju izvan matičnog kazališta u TV emisijama, na filmu, pa i u drugim kazalištima.
Ali da se cijeli ansambl predstave, kao što je slučaj ove Agonije, proglasi neovisnom scenom, a jedan član spada i u umjetničko-savjetnički kadar, da su svi iz istog kazališta, to baš ne pamtim!
Iz našeg poreza isplaćuju im se plaće, a tijekom listopada ovaj će neovisni ansambl, zapravo frakcija Gavelle, biti konkurencija svome vlastitom kazalištu na samo nekoliko stotina metara razdaljine, i to devet (9!) puta.
Pokušajte zamisliti da skupina glumaca koja je na ugovoru u Donmaru (poznato kazalište u Londonu), 9 termina tijekom jednog mjeseca igra u Almeidi ili Nationalu.
I to u predstavi koja može biti dijelom repertoara kazališta u kojem dobivaju plaću.
Naravno da ne možete zamisliti.
Ali kod nas – sve može!
Još na stranici frakcionaši zahvaljuju svom ravnatelju na podršci jer su, kako se saznaje, u Gavelli održavali i pokuse.
Što je najgore od svega, oni svi uistinu vjeruju da rade u skladu sa svim zakonskim i moralnim pravilima.
Ponovno se vraćam na najavu za medije i najnevjerojatniji dio ove priče: kakve veze Kocsis, Stazić i Grabarić, 100 % ansambla predstave U agoniji, imaju s neovisnom scenom?
Zar oni zaista misle da spadaju u neovisnu scenu?
Moguće je da misle.
U suludom sustavu kakav je naš, moguće je da ljudi misle da je crno bijelo.
I obrnuto.
Apsurd.
Samo još jedan u moru apsurda kojima smo u našem kazalištu svjedoci svakoga dana.
Milanoviću, Milanoviću, plinske boce i čekići..., ni to ne može pomoći našem kazalištu.
Ništa nam ne može pomoći osim da netko tim čekićem lupi o stol, kao što je car Franjo učinio pri otvaranju nacionalne nam kuće, i kaže – dosta je bilo ludila!
Darko Stazić kao viši stručni savjetnik, zaposlenik Gavelle (tj. Grada Zagreba) i neznasezašto naglo smijenjeni ravnatelj Gavelle, postaje prvakom neovisne scene!
I svi se prave da je sve u redu.
Kao što je u redu da Festival svjetskog kazališta (na kojem su, a propos, neke izvedbe bile sablasno prazne), nije registriran.
Podsjetit ću samo na Teatar u gostima Relje Bašića: Vanja Drach, Fabijan Šovagović, Ivo Serdar i još mnogi drugi, uključujući i samog Bašića, svojedobno su dali otkaze u svojim kazalištima i otišli na neovisnu scenu.
Pravu neovisnu scenu.
Ne lažnu.
Frakcionašku.
Neki su se vratili u sustav, neki su ostali raditi izvan njega.
Vjerojatno bi svi oni danas bili proglašeni – luđacima.
Bila su to druga vremena.
Ne, nisu bila dobra, ali svakako – manje kaotična.
U kazališnom apsurdu živimo od 1925. godine od Zakona o pozorištima Svetozara Pribičevića.
Pa je iz te perspektive gledano – godina sim, godina tam – postalo nebitno. Ako može 90 godina apsurda, može još 190.
Ili 290.
Koga briga.
P. S. Kad smo već kod drugih vremena, raduje me što mogu najaviti da će se u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu u četvrtak 24. rujna točno u podne otvoriti mala izložba posvećena Družini mladih. Eh, znam da mnogi čitatelji Slamke nikada nisu ni čuli za Družinu mladih koju je osnovao Vlado Habunek, zato dođite u HGZ u četvrtak i saznajte više o ovome iznimnome kazališnom projektu koji je dao pečat Zagrebu četrdesetih godina prošloga stoljeća, a u kojem je izvrsnost bila najvažnija kategorija.
Politika nije mogla podnijeti nemogućnost utjecaja na Družinu mladih i Družina je bila ugašena.
Kako ono ide pjesma?
«Sve je isto kao prije…»