originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Premda sam daleko od naše hrvatske svakodnevnice (što mi baš nekako i odgovara), ne mogu a ne pratiti što se događa u našoj malo zemlji, pa mi dan počinje čitanjem novina na internetu. Sa sjetom se sjećam vremena od prije 20, 30 (pa i više) godina kad smo sasvim dobro putovali po svijetu ne znajući što se kod kuće događa: novca za telefon nismo imali, interneta nije bilo, a bome ni domaćih novina… Zapravo, kad si mlad, nije te baš ni briga, na primjer, pregovaraju li sindikati s državom i poslodavcima o novim kolektivnim ugovorima ili ne. Imaš mnogo pametnijeg posla… Ah, bilo je divno!

Ali kako ono kaže poznati stih iz Postolara i vraga, «Ide vrijeme, prođe rok, eto vraga skok na skok»…

O tempora, o mores.

Danima sam, dakle, pratila pregovore sindikata s državom. Sada se malo okrenuo fokus pa je tema dana polemika države i poslodavaca.

Izravno me se osobno ništa od toga ne tiče jer živim izvan «trokuta» unutar kojeg se odvijaju pregovori.

Međutim, upravo s te vanjske pozicije jasnije se vidi do koje je mjere hrvatsko kazalište - pervertirano.

Dakle, pregovori se odvijaju u trokutu: država - sindikati - poslodavci. U teoriji se ova vrsta pregovora zove tripartitni pregovori.

Sve je jasno: sindikati traže veća prava za zaposlene, poslodavci za vlasnike firmi, a država u svemu gleda kako što bolje proći, uprihoditi više novca za državni proračun a da ljudi ne izađu na ulice. Pokušava pomiriti dvije strane i - piše zakone koji definiraju odnose. Kako bi vuk bio sit, a sve koze (ili su ipak ovce?) na broju.

E, ajmo mi sve to preslikati na hrvatsko kazalište.

Od 117 registriranih profesionalnih kazališta u Hrvatskoj 30 je javnih, a 87 su privatna kazališta.

To je nesporna činjenica.

U 30 javnih kazališta djeluje sindikat. Glumci imaju «svoj» sindikat, onaj zaposlenih glumaca, koji već godinama ne radi ništa (osim što prikuplja članarine). Ostali radnici u kazalištu imaju sindikat koji je dio nekog većeg sindikata i koji se bori za prava svojih članova kao da rade u bilo kojem poduzeću koje proizvodi, recimo, cipele. Znate ono, 170 sati rada mjesečno, regres za godišnji odmor, božićnica, topli obrok, prijevoz, obvezni godišnji, tjedni odmor, dnevni odmor i slično.

Sindikat NE ŠTITI nijedno pravo zaposlenih radnika, a ni glumaca u 87 PRIVATNIH kazališta. Također ne štiti ni u privatnom ni u javnom sektoru ostale umjetničke profesije bez kojih kazališnih predstava ne bi bilo: redatelje, dramske pisce, dramaturge, kostimografe, scenografe, koreografe, oblikovatelje svjetla itd. Ukratko, od umjetničkih zanimanja samo ZAPOSLENI GLUMCI imaju sindikat koji ima ovlasti - samo u JAVNIM ustanovama.

Točka.

Svi ostali - ništa.

Mislim, sami su za to krivi, naravno!

Ajmo sad malo vidjeti kako stoje stvari s poslodavcima.

Tko je poslodavac u hrvatskom kazalištu?

Prvo s lakšim pitanjem: jesu li voditelji privatnih kazališta - poslodavci?

Ja mislim da jesu.

No, Hrvatska udruga poslodavaca nije prepoznala ovu skupinu kao poslodavce i nisu primljeni u HUP. Kažu u HUP-u, vi ste kultura, takvih subjekata ovdje nemamo, niste poslodavci.

Ako oni kažu da nismo poslodavci, onda valjda nismo. Oni sigurno znaju.

Super.

Ajmo s težim pitanjima: jesu li ravnatelji javnih kazališta - poslodavci?

Naime, ni oni nisu članovi HUP-a. Jesu li Duško Ljuština, Duško Mucalo, Darko Stazić, Božidar Šnajder, Natada Matošević i Ana Lederer, na primjer - poslodavci?

Nisu.

Ne samo da NISU POSLODAVCI nego ravnatelji javnih kazališta, nećete vjerovati, mogu biti čak i članovi sindikata! Pa kad im istekne mandat mogu OSTATI ZAPOSLENI u istom kazalištu. Na mjestu drugog blagajnika, na primjer.

Kako je to postao Jakov Sedlar, bivši ravnatelj Drame HNK-a u Zagrebu.

Primjer za anale.

Tko su, dakle,  poslodavci u hrvatskim javnim kazalištima?

Vlasnici?

Dakle, gradovi, županije i država u 51% svoga udjela u HNK-u u Zagrebu?

Čekaj, čekaj, kako onda pregovarači sjede za stolom pri pregovaranju?

Tko tu koga predstavlja? I za koja se i kakva prava tko bori za tim stolom?

Kako nam izgleda taj misteriozni pregovarački trokutić?

Imate li predodžbu?

Jedina slika koja mi pada na pamet kad pokušam vizualizirati tripartitne pregovore u hrvatskim kazalištima jest ona - o ludima i zbunjenima… Premda ni tu ne vidim tko bi tu koga… Ludi zbunjene ili obrnuto? Ili svatko svakoga, možda? Možda su u nježnoj ljubavi?

Zanimljivo…

Navodno, sindikati najesen idu u štrajk. Protiv poslodavaca. Ili države. Ili…?

Idu li i naši zaposleni glumci, koji jedini od umjetnika imaju sindikat, na ulicu? Štrajkati?

Ima li to (i)kakve posljedice za hrvatsko kazalište?

Za hrvatsku kulturu?

Bila sam prije tri godine na međunarodnoj konferenciji o tripartitnim pregovorima u kulturi koja se održavala u Dubrovniku. Sudjelovali su predstavnici zemalja starih, novih i budućih članica EU. Malo mi je bilo neugodno jer od svih nazočnih jedino mi i Srbi nismo imali baš nikakve ideje o tome kako uopće identificirati TROKUT o kojem govorim. A kamoli da krenemo dalje u razvijanje kulture pregovora. I Mađari i Bugari, na primjer, već su postigli značajne rezultate u ovom području. Ako ništa drugo, detektirali su glavne igrače u ovoj igri.

Mi, nakon tri godine - i dalje stojimo na istome mjestu.

Naučili nismo baš ništa.

Zapravo, ne mogu vjerovati do koje nam je mjere, poremećen kazališni sustav a da to nikog ne zabrinjava. Pa i dalje, umjesto u trokutu u kojem bismo vodili tripartitne pregovore, živimo u onom ukletom bermudskom u kojem, kao što se zna, stalno nestaju neki brodovi. I veliki i mali.

U našem bermudskom trokutu nestaje - zdrav razum.

I to svakodnevno.

P. S. I kad sam završila ovaj 100., jubilarni, post Slamke spasa, vidim na internetu da je vrlo poznati strani D. J. uhvaćen bez radne dozvole u nekom noćnom klubu na obali. Pa i poslodavcu i D. J.-u slijedi prekršajna prijava.

Hm, hm, kako stoje stvari s radnim dozvolama na našoj obali sa strancima koji masovno rade u hrvatskim kazališnim produkcijama? Od sjevera pa do juga… Od Brijuna pa do Dubrovnika. Imaju li svi oni radne dozvole? Ili je hrvatsko kazalište amnestirano i od ovih pozitivnih propisa vlastite zemlje? Moguće da jest!

Ma hrvatsko je kazalište paradigma onoga što je Vlada RH jučer postavila na svoj twitter profil: "U Hrvatskoj svi imaju jednake šanse da svojim trudom, željom i radom postignu što žele."

Joj, odoh… jer umirem od smijeha! Ovo s jednakim šansama, trudom, željom i radom mi je uistinu uljepšalo dan.

Kako je ono nedavno rekao visoki hrvatski dužnosnik, «Na čemu su oni?!»

Na čemu je, majke ti, onaj tko je stavio rečenicu o jednakim šansama na twitter Vlade RH?

Hvala svima koji već 100 tjedana podržavaju Slamku spasa, kao i onima koji uporno negiraju probleme o kojima piše! Svi su komentari dobrodošli!