originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Pretpostavljam da očekujete da ću ponovno pisati o "slučaju
Mucalo", odnosno o (opetovanom) odbijanju ministra kulture da Duška
Mucala potvrdi za intendanta HNK-a u Splitu.
Ah, što mogu, ne smijem vas razočarati…
Ono što za početak mogu reći jest da mi je drago što je ministar
donio odluku kojom pokazuje da se ipak nismo svi pretvorili u
bižuteriju nego još uvijek ima nade za očuvanje dostojanstva posla
kojim se bavimo.
Međutim, ovaj nas slučaj potiče da nakon 20 godina postavimo
pitanje o potrebi da država od četiri milijuna stanovnika ima čak
četiri nacionalna kazališta. (Njemačka ima 80 milijuna stanovnika i
tri nacionalna kazališta.)
Baš u nekako u ovo doba, u svibnju 1991., u tijeku je bila
rasprava o novom Zakonu o kazalištima u kojem je predloženo da
Hrvatska ima jedno nacionalno kazalište (ono u Zagrebu), a da
kazališta u Osijeku, Splitu i Rijeci postanu - regionalna
kazališta. Nakon samo nekoliko dana nepoznat netko se sjetio i
predložio - četiri nacionalna kazališta.
Povijest kaže da je prije samog izglasavanja Zakona, u studenome
1991., bilo dogovoreno da ćemo ipak imati jedno nacionalno i tri
regionalna kazališta.
No, kada je prijedlog došao pred saborske zastupnike i kad se
očekivala burna rasprava o reformi koju je nova regulativa
predvidjela, saborski su se zastupnici "uhvatili" samo jednog
jedinog zahtjeva, a taj je bio da imamo četiri nacionalna
kazališta. Sve ostalo - bilo je nebitno. Tadašnji ministar kulture
Pavletić uzaludno ih je pokušao odgovoriti od te ideje pa se
odlučio za spin: prihvatio je prijedlog o četiri nacionalna
kazališta, ali je zauzvrat tražio da zastupnici izglasaju novi
Zakon o kazalištima - bez rasprave.
I svi su oduševljeno pristali (osim zastupnika Damira Mejovšeka)!
Zakon je izglasan "bez ispaljenog metka", a Hrvatska se nakrcala
nacionalnim kazalištima kao nikada u povijesti i kao ni jedna
zemlja na svijetu!
Dobro, može se razumjeti ova priča: napokon smo, nakon desetljeća
ugnjetavanja, bili "svoj na svome" i htjeli smo da svi vide kako
smo nacionalno osviješteni i kulturni pa imamo čak četiri hrvatska
i narodna kazališta.
Ali sad smo tu gdje jesmo.
Što je danas ostalo od onog zastupničkog oduševljenja?
HNK u Osijeku, na primjer, ima operu i dramu ali nema balet, što
bi kao "složena ustanova" kakvo je nacionalno kazalište, trebao
imati. Repertoar? Uglavnom se igraju komedije, a za neke bi se
sezone čak moglo reći da su igrane komedije perolake kategorije.
Daleko je to od misije i vizije koju bi trebalo imati nacionalno
kazalište. Koliko izvedaba godišnje to kazalište izvede izvan
područja svoga grada i županije nije poznato, ali da je taj broj
razmjerno malen, to je sigurno te se može ustvrditi da ovo
kazalište zadovoljava javne potrebe u kazalištu unutar svoje
regije. Pritom su vlasnici HNK-a u Osijeku županija i grad Osijek.
Dakle, i vlasnička je struktura u potpunosti - regionalna.
Opasnost da bi nas sjeverni ili istočni susjedi okupirali pa da na
svojim granicama kazalištem moramo štititi kulturu i jezik, više ne
postoji.
Postoji li i jedan razloga zašto bi HNK u Osijeku trebalo ostati
nacionalno, a ne pretvoriti se u regionalno kazalište?
Mislim da ne postoji.
U Splitu pak, unutar HNK-a imamo sva tri segmenta: operu, dramu i
balet. Međutim, aktualan slučaj pokazuje da građani Splita žele
imati punu ingerenciju nad svojim kazalištem te nikako ne žele da
im ministar potvrđuje intendanta. Zašto bi se onda inzistiralo na
tome da to kazalište ostane HNK? Vlasnik mu je grad Split,
financiraju ga Grad i županija, a Ministarstvo kulture na redovitom
godišnjem natječaju uvijek mu može odobriti sredstva za programe
koji su od nacionalnog značaja. Zašto Splićane prisiljavati da
imaju HNK kada to ne žele?
Kazalište u Rijeci i repertoarno i organizacijski ima uvjete da
ostane HNK. Kada im je u devedesetima ministar kulture odbio
potvrditi već izabranog intendanta, prihvatili su odbijenicu, jer
je to išlo u cijenu da se mogu zvati hrvatskim i narodnim.
Međutim, objektivno gledano i ovo kazalište zadovoljava regionalne
i lokalne potrebe, a ne nacionalne.
Sve u svemu, kad stanje na terenu zbrojimo i oduzmemo, mogli bismo
imati: jedno nacionalno, tri regionalna, 24 gradska kazališta i
jednu kazališnu kuću. Za četiri milijuna stanovnika - respektabilan
broj javnih ustanova u području kazališta.
Dakle, samo jedan amandman na Zakon o kazalištima u Splitu riješio
bi problem za koji se ne vidi rješenje i koji iz dana u dan
eskalira. Način na koji v. d. intendanta HNK Split komunicira s
ministrom kulture u najmanju je ruku nepristojan, neciviliziran,
čak i uvredljiv. Pokazuje svu primitivnost nove splitske vlasti i
družine koja se okupila oko nje. Malo bolji poznavatelji prilika u
Splitu znaju da ovaj posljednji napad na ministra od strane
ravnateljice baleta HNK-a Split ide iz pera "višeg savjetnika za
medije" HNK-a u Zagrebu (inače supruga te iste ravnateljice
baleta), koji je, izgubivši poziciju direktora drame HNK-a u
Zagrebu prvo postao drugi blagajnik, a sada savjetuje za medije tu
istu (matičnu) nacionalnu kuću. Uredno dobiva mjesečnu plaću iz
proračuna, a u Zagrebu ne boravi baš često. Gdje je zaposlen. I
gdje bi, prema važećim zakonima Republike Hrvatske, trebao raditi
40 sati tjedno. Tijekom cijele godine.
Hm, ima li kakva kontrola koja provodi nadzor nad time koliko se
vremena provede na radnom mjestu u nacionalnom kazalištu? Možda bi
baš ministar kulture, koji ima ingerenciju nad HNK-om u Zagrebu,
mogao provjeriti gdje mu je veći dio radnog vremena viši savjetnik
za medije kojem isplaćuje plaću iz državnog proračuna? (Pitam se,
imaju li i nižeg savjetnika za medije kad imaju višeg?) Čula sam
ovih dana da balerine zaposlene u zagrebačkom HNK-u imaju obvezu
svaki dan u prostoru kazališta vježbati pet sati, ali nisam čula da
viši savjetnik za medije mora dolaziti svaki dan na posao. Kako to?
On valjda ne mora ništa vježbati… Osim odlaska do keš mašine jednom
mjesečno kako bi preuzeo svoju plaću.
Ali to je druga priča… Vratimo se mi nacionalnim
kazalištima.
Kao što sam već bila pisala, u međuvremenu su još neka kazališta,
sama sebi, ničim izazvana, dodala prefiks "hrvatsko narodno".
Nacionalna nisu, a niti mogu biti.
Ali valjda se to nama u Hrvatskoj sviđa, da nam je sve što može i
ne može, što treba i ne treba, da nam je baš sve - nacionalno. To
nam baš super zvuči!
Povijesno gledano, nacionalno kazalište, sve do nastanka nove
države, bilo je samo ono u Zagrebu, a kazališta u Rijeci, Splitu,
Osijeku, Varaždinu, Dubrovniku, Zadru, Šibeniku i Puli bila su
narodna. I to od 1945. godine.
Baš razmišljam da će nam sigurno i Barcelona kada stigne u Split
biti - naša nacionalna.
Kao što vidimo po ovom značajnom nogometnom događaju, ima se u
Splitu novca!
Hm, da im ne dolazi naša nacionalna Barca uzeti par milijuna eura
za jednu večer, ne bi trebali aplicirati na natječaj Ministarstva
kulture za sredstva iz državnog proračuna za HNK najmanje tri
godine! Tako bi Mucalo i bez ministra i njegovih novaca preživio
mandat.
Joj, joj, nije li to "Sofijin izbor"? Dati Barcu za Mucala?
Ma ne moramo ništa birati! Za brodogradilišta smo se, kaže Mislav
Bago, zadužili dodatnih 2.500,00 kuna po glavi stanovnika, pa
možemo valjda i za Barcu. A i za Mucala.
I da rezimiram, bez obzira na tešku artiljeriju kojom se puca iz
Splita, ministar je povukao dobar potez.
A sada je vrijeme da se počne razmišljati o tome - trebaju li nam
uistinu četiri nacionalna kazališta? Ili je došlo vrijeme da se
okrenemo k izvrsnosti, a prestanemo se baviti napuhavanjem imena
koje ne prati program i rad institucije.
Kao na onoj reklami za tablete protiv glavobolje: ogromna glava
koja glavinja, a tijelo - maleno, maleno…
P. S. Vidim da su pitali pojedine kulturnjake bi li se prijavili
na natječaj za intendanta u Splitu. Upada mi u oči odgovor kolege
koji kaže da se ne bi prijavio jer da ima puno posla… A pritom se
zna da ima završenu - srednju školu. Kao, uostalom, i ravnateljica
baleta. A visoku stručnu spremu nema im ni ravnatelj opere.
Baš kao ni gradonačelnik.
Ipak smo mi zemlja nepreglednih mogućnosti!