Rusalka

U slavenskoj mitologiji Rusalka je vodena vila koja živi u jezeru ili rijeci. Mitska bića uvijek su bila inspiracija za legende, bajke, ali i umjetnička djela, pa je tako nastala legenda o Rusalki koja se zaljubila u princa i odlučila dati svoj glas kako bi dobila noge i postala čovjekom. Ova priča dobila je niz inačica, od opere Rusalka pa sve do poznatog crtića "Mala sirena".

No ova priča, koja se na prvu čini tipičnom pričom o ljubavi i žrtvi, zapravo ispod površine krije nešto dublje. 

Ona govori o tome što smo sve spremni u mladosti učiniti kako bismo ganjali svoje snove i jesu li ti snovi zaista vrijedni ganjanja? Je li potrebna žrtva? I jesu li ti snovi zaista ono što mislimo da jesu?

Upravo je to ono što je inspiriralo Ivicu Šimića na još jednu, novu kazališnu avanturu. Koristeći dijelove iz opere "Rusalka" Antonina Dvoraka i ispreplićući ju s dramskim izrazom, stvara se jedna nova priča. Priča o mladoj opernoj pjevačici koja je spremna dati sve, prihvatiti svačiji savjet samo kako bi započela svoju karijeru. Koja sanja velike snove i vjeruje da će biti - najveća. I susreće se s "Ježibabom". 

Susret starije i novije generacije, susret dvaju svjetova koji preispituje postavljena pravila, ono što društvo predstavlja i/ili ne predstavlja mladima, što govori, a što čini. Rusalki je dan izbor, kao i svakoj mladoj osobi sa ambicijama. Što odabrati? Kako postići ono što smo zamislili i jesu li uvjeti vrijedni toga? Postoji li samo jedan put? 

Kroz spoj klasične glazbe i suvremenog teksta, nova predstava kazališta Mala scena preispituje međugeneracijsko razumijevanje, snove i životne odabire. Predstava je namijenjena mladima koji se upravo nalaze na raskršću života. Koji sanjaju velike snove i vjeruju da ih baš nitko ne razumije. 

Ova predstava označava i veliki povratak velike umjetnice Mirele Brekalo u kazalište Mala scena u maestralnoj kreaciji uloge Ježibabe. 

Predstava će se održavati u prostoru Muzeja grada Zagreba što će dodatno obogatiti atmosferu i dodati posebnost predstavi, a znači i da će gledatelji moći u jednom danu uživati i u kazališnoj i muzejskoj umjetnosti!

foto: Antea Šoštarić

Ivica Šimić: Kazališna interpretacija bajki

Rusalka je najada, vodena nimfa, koju, obasjanu svjetlom punoga Mjeseca, možemo sresti kraj šumskih izvora, jezera, rijeka i potoka. U svim svjetskim mitologijama, ove vodene nimfe raspaljuju mušku maštu i, svojom neodoljivom ljepotom, uzrokuju im nebrojene probleme. Najslavnija od svih najada jest, dakako, Dafne, u koju se zaljubio sam Apolon, a koja, ne htjevši biti njegovom ženom, postade drvom lovora. Lovoro-va kruna, kojom se od tada kiti Apolon u spomen na Dafne („Mojom kad ženom ne možeš biti, drvo ćeš moje bit zacijelo“), ukrašava i glave olimpijskih pobjednika, alii pjesnika, od starih Grka preko renesansnih pjesnika pa sve do danas.Jednako tako poznata je i Siringa (Syrinx) u koju se pak zaljubio Pan, a ona, također ne htjevši pripa-dati tome divljem šumskom bogu, pretvori se u trsku, od koje Pan napravi svoju frulu, siringu, po kojoj ga i danas prepoznajemo.

Za razliku od grčke, u slavenskoj mitologiji Rusalka je često pakosna prema muškarcima pa stoga i opasna po njih, kao i francuska Melusina ili njemačka Nixie.

Mihail Jurjevič Ljermontov u poemi iz 1831. (prijevod Ivan Trnski) pjeva:

Po rijeci se Rusalka igrala s mrakom
A pun mjesec je gadjao zrakom;
Pjenom srebrnom s valova ona je htjela
Da se hitne do njegova čela.

Dok se voda talasa i šumi, i pljuska,
Plave oblake rijeka ljuljuška,
A Rusalka pjeva, i pjesmica njena
Kroz noć klizi put obalskog stijenja.(…)

Operu Rusalka Dvořák je skladao 1901. na libreto Jaroslava Kvapila, a na predlošku bajke Karela Jaromíra Erbena i Božene Němcove. Bajka je pisana pod očiglednim utjecajem ranijih bajki, prije svega Undine Friedricha de la Motte Fouquéa iz 1811., ali i Male sirene H. C. Andersena iz 1837. Upravo zbog toga se Rusalku često, posve pogrešno, poistovjećuje s Malom sirenom i ponekad čak i uprizoruje s ribljim repom. No, Rusalka nije sirena. Opera Rusalka je bajka. No za razliku od bajki kojima ne znamo autore, a koje su se oblikovale usmenom predajom kroz mnoga stoljeća ili čak tisućljeća i koje predstavljaju savršeni sustav arhetipova, bajke novovjekovnih autora nesavršene su i vrlo često, kao što je i slučaj s Rusalkom, Malom sirenom ili Undine, postavljaju zapreke odgovoru na pitanje „O čemu se, zapravo, u bajci radi?“.

Kao i sve bajke, i Rusalka dolazi iz mračnih dubina vodā kolektivnog nesvjesnog (C. G. Jung) i predstavlja svijet arhetipova u kojem se odvija proces individuacije – proces spoznavanja sebstva. U tom svijetu arhetipova, Rusalka je Anima, ženski dio muške osobnosti. U operi, Rusalka bi prema tome trebala biti Prinčeva Anima, a sam Princ, junak, glavno lice bajke. No to nije tako. Bit će prije da je Princ Animus, muški dio ženske osobnosti. Jer Rusalka je prije svega bajka o mladoj ženi, priča o Animi (ženskoj duši) ispisana ženskim romantičarskim pismom.

Svaka se bajka odvija u zatvorenu svijetu kolektivnog nesvjesnog. Sva lica u svakoj bajci žive i djeluju u nesvjesnome prostoru junaka/junakinje i sva su lica dijelovi njezina/njegovog sebstva. Tako je i s Rusalkom. Osim Princa, u bajci susrećemo Vodnika, Rusalkina oca, Ježibabu, vješticu, arhetip mudre starice (koja u bajkama gotovo uvijek zamjenjuje majku koja se ili ne spominje ili je umrla) te Stranu Princezu, koja se lako može identificirati kao Sjena, zlo ili ono nešto što nije prihvatljivo u sustavu vrijednosti, a u Rusalkinu svijetu to je seksualnost.

Pa iako je naizgled sve postavljeno kao u pravoj bajci, opera Rusalka to nije. Put indi-viduacije glavna je tema svake bajke i na tom putu, junak/junakinja, iako suočeni s gotovo nepremostivim preprekama, uspijevanju iznaći rješenja i probiti se kroza stoljetnu šumu punu trnja i čarolija, da bi, na kraju, spojeni sa svojom Animom ili Animusom „živjeli sretno do kraja života“.

Put individuacije u svim bajkama završava u konačnu zadobivanju sebstva, pomirbe svih arhetipova u zatvorenu cjelinu, bilo to Parsifalov pronalazak svetoga grala, božanski poljubac princa u Snjeguljici ili uspon dječaka princa do muškarca kralja u Željeznom Ivanu. Da bi bila prava bajka, Rusalka bi trebala pobijediti Stranu Princezu, baciti Ježibabu u vatru na kojoj ključa njezin kotao, dok bi Vodnik, kralj vodenoga svijeta, predstavnik staroga poretka, trebao umrijeti i ustupiti mjesto Princu i Rusalki koji bi tako, u svetom sjedinjenju u duhu, živjeli, ostvareni, do kraja života.

No Rusalka, kao ni Undine ni Mala sirena, ne uspijevaju probiti granicu koja dijeli bajke od simboličkih priča i tako ostaju puki moraliteti 19. stoljeća kojima se docira mladim djevojkama da je nedopustivo otići za muškarcem zbog ljubavi. „Pazite se, mlade djevojke, muškarci su pokvareni i nevjerni, gledaju samo na vaše tijelo i prevarit će vas s prvom Stranom Princezom koja se pojavi, a vi ćete završiti u suzama, pretvorene u morsku pjenu ili zapretene u lopočima iz kojih vas više nitko nikada neće izvući“ – vrište i Rusalka i Undine i Mala sirena. Ovako iščitane i shvaćene, ove priče postaju potpuno neprimjerenima modernom čitatelju, a pogotovo gledatelju u kazalištu za mladu publiku.

Mnogi naslovi klasične literature kao Ukroćena goropadnica Williama Shakespearea, Robinson Crusoe Daniela Defoea, Knjiga o džungli Rudyarda Kiplinga itd., nisu preživjeli ispit vremena i političke korektnosti. Na isti način, tako bi i Mala sirena, Undine i Rusalka trebale doživjeti kritičko čitanje i revalorizaciju. Bez obzira na predivnu Dvořákovu glazbu, opera Rusalka mora doživjeti svoju reinterpretaciju.

Svaki kazališni autor koji se prihvati uprizorenja bilo koje bajke trebao bi imati ovo na pameti i razumjeti da ni jedna bajka, ni jedna mitološka priča, kao ni jedna religiozna prispodoba, bilo da se radi o grčkim bogovima ili o kršćanskim alegorijama, ne pred-stavljaju ono što se čini da jesu.

Utjeloviti Apolona ili bilo koje božansko ili duhovno biće, uključujući i Rusalku u svojem izvornom obliku, „kako je napisano“, na pozornici, besmisleno je. Zbog toga, zbog prirode bajki i mitova, zbog njihova podsvjesnog, arhetipskog materijala koji pripada svijetu ideja, a ne materijalnom, vizualnom svijetu, bajke se ne bi trebale uopće ilustrirati, a kamoli inscenirati u kazalištu. Bajke bi se trebale čitati ili još bolje, slušati bez ikakvih ilustracija.

Pa ipak, bajke i mitovi predstavljaju neiscrpno vrelo tema i motiva za razmišljanje o čovjeku, njegovoj prirodi i njegovu tragičnom mjestu pod zvijezdama; imaju u sebi upisanu vjekovnu mudrost i duhovni genom koji nas definira kao ljude pa zaslužuju svoje mjesto i u kazalištu. Ne bismo ih trebali odbaciti kao nešto prevladano, nešto što ne spada u definiciju čovjeka kao razumna bića nego upravo obrnuto, prigrliti ih kao mogućnost za kazalište. No, kako pomiriti dva nepomirljiva svijeta – svijet bajki koji se opire svakoj vanjskoj vizualizaciji i kazališnu umjetnost kojoj je upravo vizualni dio jedan od važnijih elemenata? Na sreću, odgovor na ovo pitanje leži u samoj prirodi kazališne umjetnosti jer je ona umjetnost trenutka u kojem se prikazuje i koja uvijek govori o čovjeku u danom mjestu i vremenu. Platon je prezirao kazalište, kao i svaku mimetičku umjetnost. Kao i Artaud. S pravom. Uistinu nema smisla ilustrirati nešto što je već samo po sebi ilustracija.

Što je i tko je Rusalka danas, u Zagrebu, studenoga 2022.? U kojem to svijetu Rusalka živi i koga predstavlja? Je li Rusalkina sudbina u toj bajci koja dolazi iz „mračnih dubina vodā“ pojedinačna ili se može uzdignuti na razinu općeg i možemo li u njoj prepoznati naš današnji svijet i ljude? U kazalištu za mladu publiku ovo pitanje postaje temeljnim pitanjem o razlozima zašto uopće radimo kazalište, a pogotovo zašto radimo kazalište za mladu publiku? Nije li dužnost kazališta pomoći mladom čovjeku razumjeti prije svega sebe, a onda i svijet u kojem živi? Nije li kazalište sveto mjesto u kojem bi se trebala govoriti istina makar kako bolna bila (bez obzira na to što riječ „istina“ značila) na korist procesa osvješćivanja jastva svakoga pojedinog gledatelja u publici. Jedino reinterpretacijom bajki i mitova, jedino smještanjem bajki „na svjetlo sunca“, kako kaže Rusalka, na svjetlo spoznaje sebe i svijeta oko nas, možemo bajkama dati novi život, mladoj publici mogućnost spoznaje, a kazalištu budućnost. Suzanne Osten, slavna švedska kazališna i filmska redateljica, dramska autorica, osnivačica i umjetnička voditeljica kazališta Unga Klara (Mlada Klara) iz Stockholma, 1968. je godine praizvela svoju dramu Medejina djeca (tiskana i objavljena 1970.) U njoj Osten ne prepričava mit o zlatnom runu, Medeji i Jazonu i tragičnoj sudbini njihova braka, nego joj mit služi kako bi progovorila o djeci u razvodom rastrganoj obitelji i dječjem pravu na oba roditelja. Za razliku od mita, u drami djeca uspijevaju pomiriti roditelje i spasiti im brak. Jedan od osnovnih zahtjeva kazališta za djecu i mlade jest dati mladima nadu, dati im mogućnost izlaska „na zlatno sunce“.

I Mala sirena i Undine i Rusalka u svojim izvornim oblicima završavaju tragično, bez nade u ljubav i bez nade u život. Kakvu to poruku ove priče šalju mladima? Kako da kazalište ispuni svoju ulogu da ljude „podigne, pouči i prosvijetli“, kako uzvikuje Leticija Duffet u predstavi Leticija i Ljublist Petera Shaffera, ako odriče mladima mogućnost čiste i neuprljane ljubavi i vraća ih natrag u mračne dubine, u depresiju bez perspektive i bez izlaza, natrag u vodu u kojoj mogu postati samo morska pjena, u smrt. Suzanne Osten odgovorna je prema mladima, ali i prema svojoj umjetnosti. Ona se bori za prava djece i mladih na ljubav i na život, a protiv kulture smrti. To isto čini i Rusalka u interpretaciji Male scene. Rusalka ima zlatne pletenice, bijele ruke i lijepo tijelo! Da! Da… i?! Svjesna je toga i ne pristaje na svijet (u ovom slučaju svijet opere) u kojemu mora platiti krvlju svoje mjesto, u kojem se mora odreći sebe i svojih pletenica i svoje bijele, nevine haljine da bi bila dio toga svijeta. Ne. Rusalka bira „zlatno sunce“ na kojem će ona biti ono što jest – Rusalka!Naša Rusalka ne pristaje na smrt u mračnim dubinama vodā, nego bira život.

Interpretacija klasika

Suvremeno europsko kazalište za djecu započelo je svoj put krajem 1960-ih godina prošloga stoljeća upravo na zasadama razmišljanja o kazalištu Suzanne Osten. U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća, bajke uprizorene na klasičan način, realistično, „kako su napisane“, nestale su s repertoara kazališnih kuća. Zamijenile su ih interpretacije i reinterpretacije, novi dramski komadi temeljeni na bajkama, koji su uzimali pojedine teme i motive bajki kako bi ispisali nova dramska djela. Sve su se te drame bavile pojedinim problemima dječje egzistencije, njihovim roditeljima ili društvom u kojem suvremena djeca odrastaju. U tim godinama nizozemsko kazalište s velikim autorima kao što su Liesbeth Coltof, Pauline Mol, Ad de Bont, Imme Dros i drugima, prednjačilo je svojom inovativnošću i označilo pravac kojim će se kazalište za djecu kretati u budućnosti u Europi.

Ovaj smjer nisu slijedile europske komercijane kazališne kuće, a pogotovo ne one u Velikoj Britaniji, a još manje u SAD-u gdje se i dan-danas bajke prikazuju na način kako ih vidi kompanija Walta Disneyja. Reinterpretacija bajki i dramsko pismo koje se iz toga pravca razvilo utjecali su i na adaptacije i reinterpretacije klasičnih tekstova u devedesetim godinama prošloga stoljeća, a pogotovo u flamanskom dijelu Belgije, gdje se, zahvaljujući potpori Flamanskoga teatrološkog instituta, razvilo dramsko pismo, pa onda i kazalište za djecu i mlade koje i danas predstavlja sam vrh kazališne umjetnosti za mlade.

Kazalište Mala scena, iako se u europsku kazališnu razmjenu uključilo tek u drugoj polovici 1990-ih, prihvatilo je ovaj vodeći europski repertoarni stil i dovelo na hrvatske pozornice neka od najznačajnijih djela dramske literature za mlade. Cvilidreta s Gavranove stijene (1995.), opera prema bajki Cvilidreta Imme Dros, bila je prva iz serije. "Bok, čudovište", interpretacija bajke Ljepotica i zvijer Pauline Mol, izvedena je 1999., a njezina kompilacija bajki braće Grimm "Bio jednom jedan zmaj" 2005. godine.

Obrade klasičnih tekstova dobile su u Maloj sceni i svoj serijal nazvan Viteške priče. Prva je Viteška priča bio Parsifal Tene Štivičić 2001. U toj seriji nastale su neke od najuspješnijih predstava Male scene kao Henrik V. Ignacea Cornelissena 2003., Cyrano Joa Roetsa 2004., Ifigenija Lane Šarić 2006., Kralj A Inez Derksen 2007., Život je san Darka Lukića 2012. i predstavljale su tada glavnu repertoarnu liniju kazališta.

Interdisciplinarnost

Iako na neki način pripada i nizu predstava temeljenih na interpretacijama velikih klasičnih naslova, Rusalka je zapravo nastavak istraživanja interdisciplinarnog rada u kazalištu za mlade u koje je Buga Marija Šimić, umjetnička direktorica Male scene, krenula predstavom "Leptirove pjesme 2019., a u kojoj se opernim pjevanjem (pjesme Dore Pejačević) i suvremenim plesom pripovijeda priča o prijateljstvu, sastancima i ras-tancima. U "Velikoj tvornici riječi" A. de Lestrade / B. Margetić u režiji Morane Dolenc iz 2021., dijalog vode dramska riječ i operno pjevanje, a u "Rusalki" prožimlju se dramski tekst i glazba, opera i drama, pjevanje i govor, stvarajući tako novu formu koja nije ni opera ni drama ni bajka ni priča, ali je sve to u isto vrijeme.

Novi sadržaji traže nove forme. Zahtjev je umjetnosti uvijek iznova pronalaziti nove, originalne izričaje koji će biti izraz senzibiliteta vremena u kojem se umjetnost stvara i slika umjetničke naravi umjetnika. Uz dijalog s publikom, svako umjetničko djelo istovremeno vodi i dijalog sa svojim autorom, ali i sa samim sobom. Umjetnost, kao voda, propitkuje i traži najkraće putove kojima će doći do svoje publike, ne da bi je uspavala nego da bi je uznemirila, upitala, probudila, potaknula, „prosvijetlila, poučila i podigla“. Rusalka kreće na put. Ivica Šimić 5. studenog 2022.
Xi’an, provincija Shaanxi, Kina

Buga Marija Šimić o inspiraciji za predstavu

Uvijek sam bila odana sljedbenica pravila. Respektirala sam autoritete. Radila sam ono što su mi govorili. Uvijek sam bila štreberica, uvijek igrala po pravilima. Bila sam jedna od onih dosadnih, neugodnih ljudi koji vam neće pomoći pri pisanju testa jer to nije prema pravilima. Jedna od onih koji nikada nisu varali na ispitima.

Bilo je samo jedno mjesto gdje nisam slijedila tuđa pravila – pozornica. Naravno, student A kakva jesam, uvijek bih slušala redatelja, ali uglavnom sam slušala samu sebe – tu malu Bugu u sebi koja se samo igra. Ona me je vodila i ja sam je slijedi-la… Osjećala sam se slobodnom. Osjećala sam se kao JA. I onda, nakon što sam cijeli život živjela s pozornicom, ali ne na pozornici, odlučila sam učiti operno pjevanje.

Misila sam da je to potpuno novi svijet o kojemu nisam ništa znala. Mislila sam da moji instinkti ne rade u tom svijetu. Ondje su bila neka nova pravila koja sam trebala pratiti, ali umjesto da sam radila s njima, kao u kazalištu, radila sam pod njima – kao u školi. Moj se unutarnji glas izgubio. Ugasio bi se svaki put kad bih počela pjevati. Zato jer – „to se ne radi tako“. Kad bih ga uključila, rekli bi mi da je to previše. Previše kretanja, „pogrešna“ interpretacija. Ta se arija tako ne interpretira. Ne bi se smjela tako odijevati za audiciju.

Ne, ne, ne, pokori se pravilima, ugasi se.

I ja sam se uplašila. Od krivih pokreta, od toga da dopustim ikomu da pogleda što je u meni. Od toga što sam zapravo htjela napraviti i što sam mislila.

Nedavno mi je sve to dozlogrdilo. Umorila sam se. Ja to ne želim. Ne mogu to više zatvarati. I ne želim. Učiti slijediti svoj instinkt u pjevanju jest proces. Dugačak. Ali sam sigurna da vrijedi.

Prvi čin

Na livadi obasjanoj mjesečinom, pokraj jezera, tri šumske nimfe pjevaju, plešu i zadirkuju Vodnika, kralja podvodnoga kraljevstva, koji se pretvara da će ih uhvati-ti. Kako odlaze, Vodnik postaje svjestan svoje kćeri Rusalke, vodene nimfe, koja mu ispriča o svojoj ljubavi prema Princu, smrtniku kojega često vidi pokraj jezera. Rusalka želi postati čovjekom i imati dušu. Zaprepašten, mudri Vodnik upozorava svoju kćer posljedicama toga i savjetuje ju da upita vješticu Ježibabu za pomoć. Sama, Rusalka povjerava Mjesecu tajnu svoje čežnje i zove Ježibabu, moleći je za pomoć. Vještica joj kaže kako je cijena postajanja čovjekom vrlo visoka: – Rusalka mora onijemjeti i ako ne uspije zadržati Prinčevu ljubav, mora se vratiti u jezero kao duh. Ne brinući se za vještičino upozorenje, Rusalka inzistira i Ježibaba pripremi napitak i da Rusalki da popije.

U zoru, pojavljuje se Princ predvodeći lovce koji traže bijelu srnu koja je tajnovito nestala. Princ osjeća nešto čudno na ovome mjestu i otpušta lovce, nadajući se da će biti sam sa svojim mislima. Ugleda Rusalku i zatravi ga njezina ljepota. Nijema, Rusalka se baca u Prinčev zagrljaj i on je odvodi u svoj dvorac, dok njezine sestre, vodene nimfe, i njezin otac oplakuju njezinu ljubav.

Drugi čin

U dvorcu, već se priča o vjenčanju Princa s čudnom, nijemom djevom. Naslućuju čar-oliju i drago im je da Prinčevo zanimanje za nijemu nevjestu blijedi. Princ, naime, već promatra jednu od gošća na vjenčanju, lijepu Stranu Princezu.

Ulazi Princ s Rusalkom. Čudi se zašto je tako hladna i ne pokazuje nikakve znakove ljubavi prema njemu. Kad Strana Princeza zavodnički razgovara s Princom, Rusalka shvati opasnost za svoju sreću i razgovara s ocem o svojim strahovima. Vodnik joj savjetuje da ustraje, ali Rusalka se ne može natjecati s agresivnom Stranom Princezom koja ubrzo zavede prevrtljiva Princa svojim čarima. Princ odbije Rusalku, a Vodnik je odvede. Uplašeni Princ požali se Princezi koja mu se okrutno nasmije i ode.

Treći čin

Rusalka sama na mjesečini pokraj jezera govori o svojoj tuzi. Dolazi Ježibaba i govori Rusalki da mora ubiti Princa kako bi skinula sa sebe prokletsvo. Rusalka to ne želi učin-iti, već prihvaća svoju sudbinu. Dok vodene nimfe komentiraju njezin kratak posjet ljudskom svijetu, Rusalka polako nestaje.
Preplašene Prinčeve sluge dolaze u šumu tražeći od Ježibabe savjet za Princa koji je obolio, začaran nekom čarolijom. Vodnik ih otjera proklinjući ljudski rod.
Princ, kao lud, dolazi u šumu, zove Rusalku zaklinjući nebo i zemlju da mu pomognu pronaći je. Rusalka se pojavljuje kao duh na mjesečini iznad jezera. Princ pohrli u njez-in zagrljaj. Rusalka ga poljubi i on umre dok moli nebesa da mu budu milostiva.