„Ono što se formira (u formativnim godinama, op.a) nije ni manje ni više nego spoznaja kako se osjećamo bivajući ljudskim bićima. A na ovom mjestu pažljivo biram riječi: kako se osjećamo bivajući ljudskim bićem“. Znanje koje osjećamo naša kultura prečesto podređuje intelektu. Taj obrnuti sustav rangiranja narušava način na koji podižemo svoju djecu – što potom utvrđuje tu zabludu u cijeloj kulturi. „A mi smo nadasve osjećajna bića“, tvrdi taj pjevač“.

Ovo je citat iz knjige „Mit o normalnom“ dr. Gabora Matea u kojem citira pjevača Raffija Cavoukiana i razmatra pitanje dječjih razvojnih potreba.
Čitajući ovaj tekst pomislila sam kako je Mate u malo riječi uobličio ono što već godinama pokušavam ispisati promatrajući i promišljajući kazalište za djecu. 

Zapravo ovaj je citat definirao problem cijelog odgoja, a time i kazališta za djecu. 

Glavno pitanje s kojim se redovito susrećemo u kazalištu za djecu (formulirano na razne načine) jest – o čemu se u predstavi radi?
Naslanja se na standardno pitanje koje čujemo u školi – o čemu se u knjizi knjiga? O čemu se govori u pjesmi? O čemu se radi na slici? 
Od samih početaka intelektualiziramo umjetnička djela. 
Gotovo cijelo školovanje provodimo pokušavajući odgonetnuti „što je pisac htio reći“, „koji su glavni motivi“, „koja je radnja“. Kao da su umjetnička djela matematičke formule koje treba rastaviti na proste faktore.

Što je najgore, postoje odgovori koji se očekuju: u analizi djela moraš reći taj „točan“ odgovor koji je netko odredio. Kao i kad analiziramo sliku: koja se boja nalazi u gornjem desnom uglu?
A nitko te nikada ne pita – što ovo djelo tebi znači? Što u tebi pobuđuje? Što ti vidiš, čuješ, osjećaš? 
Ali to ne može biti ocijenjeno. Ne može biti stavljeno u kutije, ne može biti podijeljeno na točno i netočno.

Pita se čovjek, čemu onda služi umjetnost? Za dešifriranje zagonetke koju nam je autor  ostavio da otkrijemo što je htio reći? Da vidimo tko će brže i točnije riješiti zadatak? 
Zaista?
Ili se možda ipak radi o nama koji primamo umjetnost? 
Kao osobu koja stvara ne zanima me može li mi dijete prepričati radnju. 
Zanima me što je osjetilo? O čemu je razmišljalo? Što je vidjelo? Što će htjeti podijeliti sa svojim odraslima? Što će od svega viđenoga ponijeti sa sobom? Što je djelo pobudilo u njemu? Što ga je potaklo da izmašta, vidi u sebi, osjeti, primijeti, kako se osjeća „bivajući ljudskim bićem?“. 

S tim ciljem stvaramo kazalište. Ne da bismo prenijeli radnju (zato mi je postavljanje lektire tako problematično). Nego da bismo priču iskoristili kao polugu za osjećanje, za maštanje, za otvaranje unutarnjih svjetova. 

Kazalište ne postoji da bi se u njemu i o njemu intelektualiziralo. Da bi dijete nakon odgledane predstave moglo prepričati radnju, imena likova i o čemu misli da se radi. 
Ne. 
U kazalištu ne postoji točan ili netočan odgovor.
Više puta nam se dogodilo da bi djeca prepričavala predstavu i dodavala dijelove koji ne postoje. 
To ne znači da ne razumiju. 
To znači da nam pokušavaju reći nešto o svom unutarnjem svijetu, o sebi, kao i o tome kako oni doživljavaju svijet oko sebe. I mnogo važnije od toga je li to točno ili nije jest da ih zaista čujemo kad nam kažu što misle, što su doživjeli i osjetili.

Zato mi je naša „Velika tvornica riječi“ jedna od dražih predstava. 
Jer ja prva u jednoj rečenici ne bih znala reći o čemu se radi. 
Jer je ovo predstava i o ljubavi i prijateljstvu i o bogatstvu i što bogatstvo uopće jest, o važnosti okruženja u kojem odrastamo, o konzumerizmu, hrabrosti, a također i o riječima.

To je jedna od onih predstava na kraju koje je pitanje radnje najmanje važno. 
Jedno je sigurno – osjećaja ima napretek. 

I ne zaboravite, ako ste već jednom pogledali našu „Tvornicu“, morate doći ponovo!
Naša je predstava trilogija i tek kad pogledate sva tri dijela doživjet ćete dubinu osjećaja koje ona nudi. 
A o čemu se tu zapravo radi? 
Osjetit ćete!

Ako vam dijete ima 5+ godina, dođite ove nedjelje na Fileasovu priču!

Čekamo vas!
Vaša Mala scena