Moj sin je počeo otkrivati svoje ruke. 

Ne mogu se prestati čuditi koliko je fascinantno da mi zaista sve učimo. 
Ništa se u našem životu ne podrazumijeva i svaki dio nas morao je biti naučen. 

Ponekad se prepadnem kad shvatim kolika je odgovornost na nama koji ga okružujemo, koji ga upućujemo i pomažemo mu da nauči o sebi, o svijetu, o životu.

Kad vidim kako mu se rašire oči samo zato što ja proizvedem visoki zvuk na slovo “r” - zaledim se i otopim istovremeno. 

Gledajući u njegove oči pomislim na tisuće i tisuće pari očiju koje su prošle kroz naše kazalište, koje su upijale naše predstave.

Pitam se - što smo tim očima dali, naučili, poručili o životu, što su upili i je li bilo dovoljno vrijedno da bude usađeno u te predivne male glave.  

Nastavim tako gledati svog sina i shvatim da sam pogriješila.

Jedna stvar se, nekim čudom, ipak ne uči.
Igranje. 

Kad otkrije svoju ruku, instinktivno se s njom igra istražujući njene mogućnosti. Kad se mi s njim i pred njim igramo, čak i kroz najbanalniji čin mijenjanja pelene, on prihvaća igru s ogromnim smiješkom i uključuje se svojim zvukovima.

Svaki novi zvuk koji nauči isprobava na razne načine i njime se - igra. 

Igra je, čini se, kao disanje. Toliko neodvojiv dio nas. Ključan za ono što nazivamo “biti čovjekom”.

Dječji životi prepuni su učenja, a ono što nam je ključno i integralno, igra, podrazumijeva se i uzima tek usput. Kao da je nebitna, kradljivica vremena koja oduzima od napretka naše djece.  Čak i stavljanje djeteta u “baby gym” radi se da bi dijete “učilo”. Ne da bi se igralo. Pa zato se i zove “gym”. Da mi odrasli budemo na miru kako od prvog dana dijete - trenira. Ne daj Bože da se samo igra!

A bez igre nema učenja. Nema integracije svih tih silnih informacija koje očekujemo da se sliju u njihove mozgove i živote. Nema ni odmora od zahtjeva. Nema mogućnosti da budu dovoljni baš takvi kakvi jesu. Da stavimo pauzu na očekivanja i jurnjavu društva u kojem živimo.

I kad onda dobijem upit da napravim “edukativnu predstavu” - nemoguće reći “da”. 

Trebaju li zaista našoj djeci još i edukativne predstave? Moramo li tu šansu da im ponudimo (gotovo) jedino iskustvo unutar kojeg se mogu igrati zaista (ponovo) ispuniti “korisnošću učenja”? Moram li nazvati predstavu “edukativnom” da bi ona bila dostojna vremena jednog djeteta? 

Ili upravo zato što od prvog dana djeca uče i ono što moraju, a i ono što mi mislimo da moraju, što će sljedećih 25 godina provesti svaki dan učeći ono što mi kao društvo mislimo da je važno da bi oni postali ljudi kakve očekujemo - ne bi li bilo važno imati prostor i vrijeme u kojima cilj neće biti učenje? U kojima cilj neće biti ganjanje rezultata i upijanje sadržaja koje će završiti sa pitanjem “o čem se radilo? Što je pisac htio reći” već sa jednim običnim “Kako si se osjećao? Što si doživio?”.  Bez potrebe da dobijemo “točan” odgovor. 

U kazalištu on ne bi smio postojati.

Kao ni u igri. 

U taj jedini čin u kojem se spajamo zajedno bez distrakcija vanjskog svijeta, bez da nas, odrasle, okupljaju i oblijeću poslovi, telefoni, moranja i trebanja kroz koja se kao “odmaramo” na klupicama u parkiću ili kaučima dok su bebe u “baby gymu”, smijemo li zaista još natrpati i “edukaciju”?

Ne znam.

Za sada si ne mogu pomoći, nego se tome uglavnom opirati.

Pogotovo sada. Kada gledam svog sina. 

Sve će naučiti. 

Samo da se ne oduči igrati se. 

Jer želim da mi sin bude čovjek.

Robota već ionako imamo previše. 

Ovog vikenda u subotu i nedjelju ujutro igramo „Priču o VELIKOM i malom“, u subotu u 18:00 sati „Antigonu“ za mlade i odrasle, a u nedjelju u 17:00 sati čeka vas „Velika tvornica riječi“:

Vidimo se, robotima ulaz zabranjen!