Ostavila sam novce na stolu.

Dobila sam ponudu da napravim predstavu za koju je odmah bilo jasno da bi mogla biti hit. 
Šanse da ta predstava ne uspije bile su neznatne. 

Zbog teme i naslova bez sumnje bi se prodavalo i igralo posvuda.
Ali ja sam rekla - NE. 

Pokušavala sam se uvjeriti da je projekt dobar za kazalište, da bi lijepo zaradili. 
Na nezavisnoj sceni ovisiš o vlastitom prihodu i novac je bitna stavka (neki bi rekli da je i najbitnija), ali se nisam mogla natjerati da pristanem.
Pitala sam svoje u kazalištu nadajući se da će me nekako nagovoriti da kažem DA. Ali svi su vjerojatno znali da neću, pa nisu ni pokušavali.
Jer ne mogu. 

Kad sam prošle godine bila u jednom vrtiću s predstavom "A što ćeš ti biti kad narasteš? Priča o...." odgajateljica me dočekala raširenih ruku i rekla "Kako nam je drago da ste opet došli. Kad dođe Mala scena znamo da će biti dobro!" 
U drugom vrtiću, nakon iste te predstave, jedna me odgajateljica zaustavila i rekla "Hvala vam. U vrtiću nikad nismo imali ovako umjetničku predstavu. Bilo je divno". 

I zato nisam mogla reći DA.

To je ono što njegujemo, potičemo, u što vjerujemo. 
A to su kvaliteta, ljepota, umjetnost, istinska igra, vjera u djecu i njihovu inteligenciju, ono dublje znanje, a i očuvanje svega onog nevinog, znatiželjnog, zaigranog i nježnog u njima. U svima. Vjera u ljudskost, u ljubav, ljepotu i sklad koji žive u riječima i glazbi, pokretu i pogledu. 

Mogla bih vam prodati toliko predstava i priča koje su "lake za prodati". 
Da o svom poslu razmišljam samo kao o biznisu, to bi i napravila. 
Da djecu vidim samo kao izvor lake zarade, kao što neki rade na tržištu, jer bilo što za djecu puno je lakše prodati nego za odrasle, a osobito kazalište, radila bi predstave od 20 minuta s pjevanjem snimljenim na usb-u, a iza paravana bi pomicala lutkice. 

Ili bi kupila prava na neku franšizu, ili postavljala samo lektire. Možda bi u predstavu pozvala celebritija. Ili napravila predstavu "za djecu" koja je zapravo prepuna insinuacija koje nasmijavaju odrasle, a koje za djecu nisu primjerene. 
To nije teško. Nekome.
Meni jest. 
Jer to ne mogu. Jer u to ne vjerujem. Jer cijenim djecu, a i vas. 

Jer vjerujem da nam svima treba i nešto drugačije. 
Možda riskiram posao takvim odlukama. 
Ali ne riskiram vaše povjerenje. Ne riskiram glavu i srca svakog djeteta koje dođe u naše kazalište ili kojem mi dođemo igrati predstavu u školu ili vrtić. 

Ne riskiram budućnost bez ljepote, duha, istine. 
A to mi je daleko lakše. 

Ponekad ni svaka naša predstava ne uspije ispuniti visoke zahtjeve koje si sami postavljamo. 
Ali znajte da ih nećemo zato prestati tražiti. Njima težiti. I u tome ustrajati. 
To je ono na što možete računati kad dođete k nama ili nas ugostite kod vas. 
To nikad neće biti vrijedno rizika zbog zarade.

To znači da smo "prepoznatljivo različiti". 

Čekamo vas u Maloj sceni.

Dašak našeg pristupa životu unesite i u svoj dom kroz edukativne kartice "Strah (ni)je strašan" za djecu i njihove odrasle na linku.