Počela sam raditi na novoj predstavi koja bi premijeru trebala imati krajem ove godine.
I već sam na početku - zapela.

Započeti i završiti predstavu uvijek je najteže. Nekako sam sa završecima dobra. Iz završetaka mi uglavnom i krenu ideje za predstavu. Ali s počecima sam loša.
Kako započeti predstavu? -  pitanje je o kojem često ovisi i sve ostalo.
Hoćeš li “uhvatiti” publiku u prvih par minuta ili ne, presudno je važno. Ako ne uspiješ, kasnije ih teško “vratiš.” Pogotovo danas, kada većina sadržaja ne traje duže od 30 sekundi.

Početak to čini još važnijim.

I tako sam zapela na početku. 

Muči me pitanje o interaktivnosti predstave. 

Pokušavam pronaći način da započnem predstavu, a nakon toga i održim njezin razvoj bez izravnog razgovora s publikom. Bez, kako bi se stručno reklo - probijanja četvrtog zida. 
U mojoj je glavi krenuti s komunikacijom najlakše. Gotovo bih rekla “prva lopta”. Neću, valjda, tako jednostavno započeti!

A onda su se dogodile tri stvari. 

Prvo sam u ruke uzela knjigu svog tate "Igra u beskonačnost". Zbirka je to njegovih tekstova o kazalištu za djecu od 2014. do 2023. godine. Što znači da uključuje i materijal napisan u doba korone.
Kao da sam zaboravila na to razdoblje.

A onda me jedno tatino razmišljanje "pogodilo u sridu". 

"Što će biti s djecom koja su najveće žrtve socijalnog distanciranja? Dezintegrirana, bez mogućnosti suživota sa svojim vršnjacima, bez mogućnosti za igru, zatvoreni u svoje računalne igre i crtane filmove, djeca, više nego prije, gube kontakt s realnim svijetom, s drugom djecom i, što je najgore - s vlastitom obitelji". 

I onda pomisliš "pa dobro, to je bilo tada".
No, je li zaista "samo" tada? Nama, odraslima, karantena je bila nešto prolazno.
Ali na djeci je ostavila trag koji je promijenio način života, odgoja i igranja - zauvijek.

Kako znam?

Jer su se dogodile druge dvije stvari. I to ne prije pet godina.
Jedna prošli tjedan, a druga prije nekoliko mjeseci. 

Na porodiljnom sam dopustu pa sam prošli tjedan bila doma, a moja je mama glumila i radila na blagajni u Maloj sceni. Vidjele smo se nakon cijelog vikenda i u šoku mi je prepričala što joj se dogodilo. 

U kazalištu je nakon predstave bila je proslava rođendana na kojem je jedna od naših animatorica animirala djecu. Mama je pospremala po kazalištu i u predvorju ugledala dječaka predškolske dobi kako sjedi sam.

Pitala ga je želi li se pridružiti ostaloj djeci na rođendanu i animatorici koji su bili na pozornici?
Odgovor - ne.
Predložila mu je niz aktivnosti, odgovor je uvijek bio - ne. 
"Ne želim raditi ništa". Odgovorilo je dijete od 5 ili 6 godina.

Dijete koje ne želi raditi ništa. Ne želi se igrati. Ne želi biti s drugima. Ne želi - ništa. 
Začudila sam se, ali ne pretjerano. Jer prije nekoliko mjeseci imala sam sličan susret. 

Samo na moje pitanje, što bi djevojčica s kojom sam razgovarala željela raditi dobila sam odgovor - ja bih igrala igrice. 
U kazalištu, mjestu prepunom mogućnosti, tajnih prolaza i soba, kostima, igara, druge djece, ona je samo htjela - igrice. I samoću.

Možemo razgovarati je li to "normalno". Pronalaziti argumente "pa dobro možda samo malo želi". "Možda je introvert". 

Ali svi mi duboko u sebi znamo, čak i ako ne znamo ništa o razvojnoj psihologiji, da to nije tako.

Takvo ponašanje gotovo da nije “čovječno”, koliko god to radikalno zvučalo. 
Ljudi su “društvene životinje”, kako se uobičajeno kaže.

I tako sam se predomislila da tražim novi početak. Upravo obrnuto.
Inzistirat ću na interaktivnosti svojih predstava i nastaviti ono što su naše predstave za djecu već godinama.
Poziv na igru.
Nisu lažno interaktivne.
Nisu "vi recite što mislite, a mi ćemo se praviti da nismo čuli".

Naše su predstave u svojoj srži - poziv na igru.
A danas? Danas se uči djecu što igra uopće znači.
A što znači biti zajedno?
Ne zajedno sjediti na kauču svatko sa svojim ekranom. Ili biti zajedno kroz ekran.
Nego zajedno stvarati.
Zajedno osjećati.
Razgovarati.
Slušati.
Čuti.
Dok se gledamo u oči i slušamo ušima bez slušalica i mikrofona. 
Što znači biti dijete. 
Biti čovjek.
Istovremeno propitujući što je u toj čovječnosti "normalno". 
Takav će biti početak moje nove predstave.
A i kraj. 

Uključite se u igru već ovog vikenda!
U subotu u 10 i 11.30 te nedjelju u 11 je na programu “Priča o svjetlu”, predstava za djecu od 18 mjeseci do 5 godina.
U nedjelju u 17 sati pogledajte našu slavnu “Kraljevnu na zrnu graška”

Buga