"Jel’ znaš neki AI alat za video rezanje?" pitala me prijateljica neki dan. 

Moj odgovor? Intenzivno se NE bavim AI i nemam blage veze.

Koristila sam AI dva puta za kreiranje dvije slike, jer su mi hitno trebale. Na kraju nisam dobila točno ono što sam htjela, a uz to sam se osjećala prazno, ne znam koju bih drugu riječ mogla upotrijebiti. 

"Moraš samo dati točnu uputu", kažu mi ljudi.
Ali u tome i jest problem. 
Kreativni proces nije "jedna točna uputa". 

Uvijek kad s tatom započinjem probe napravim istu pogrešku i pitam ga "kaj hoćeš?", u smislu "gdje da počnemo, što si imao na umu". A on mi, uvijek i bez greške odgovara “Neću ja ništa. Nemam pojma. Idemo iz početka pa ćemo vidjeti”. 
Cijeli život sudjelujem u kreativnim procesima. 
To je ključna riječ - proces. Kreiranje, stvaranje u samoj srži riječi podrazumijeva nešto dugotrajno, nešto što se mijenja, nešto živo. A ne jednu uputu koja će dati određeni rezultat. Podrazumijeva “krenimo, pa ćemo vidjeti”. Jer, zapravo, nemaš pojma gdje ćeš završiti. 

Kad smo stvarali operu “Gita i skriveni svijet” proces nije izgledao kao “jedna uputa”. Prvo je moj suprug napisao jednu verziju teksta. Onda sam ja čitala i komentirala, a komentari nisu bili “ovo napiši ovako”. Jer na taj bih način “ušla” u njegov spisateljski proces, a također bih postala i autoricom teksta, a to nisam. Niti koristim riječi kao on, niti je priča moja. Njegova je. Jedino što sam mogla komentirati bilo je “ovdje mi treba nešto mekše”, “ova mi je pouka previše izravna” ili “ovdje mi nešto nedostaje”. 

Nakon što smo riješili tekst, započela sam raditi sa skladateljem. Tu sam pak potpuno nevješta. Riječima još nekako vladam, mogu predložiti nekakvu konstrukciju, ako baš imam ideju. Ali od skladateljice u meni nema ni “s”. 
Ovog su puta upute bile “ovo mi je malo špičasto”, “tu mi treba nešto zaigrano, ali s više, kao, istraživanja, tipa “Crvenkapica u šumi”, a manje kao „igranje školice”. 
Borna bi nešto predložio, a ja bih mogla samo opisati kako se osjećam vezano za prijedlog  i predložila nešto u stilu “samo malo oblije”. 

Kad smo “riješili” i tekst i glazbu počeli smo s pokusima. A kad su se tekst i glazba spojili i došli u ruke nekim novim ljudima – ponovno smo mijenjali i riječi i glazbu. 

Zamislite da mi AI napravi skladbu, a ja dam uputu “samo malo oblije”. U kontekstu glazbe?? Ili “ovdje mi nešto fali da objasni situaciju”. 
U dramskom tekstu? 
Vjerojatno bih dobila definiciju s Wikipedije. Ne želim ni pokušavati vidjeti kakav bih odgovor dobila. Sigurna sam da bi proces bio duži, a rezultat zasigurno ne bi bio onakvim kakav smo postigli. 

A čak i da jest, jedna bi stvar uvijek nedostajala - radost procesa. 

Nema ničeg uzbudljivijeg (barem meni!) od stvaranja. 
Isprobavati, dijeliti ideje, predložiti nešto, a onda, vidjeti predloženo uz drugu osobu, sve postaje nešto sasvim drukčije, još bolje i bogatije. 

To je kao da AI alatu predložim da se igra umjesto mene. 
Kakvog bi to imalo smisla?

Poanta stvaranja, igre, umjetnosti – nije u rezultatu. 
Smisao je proces sam. Kroz proces učimo, rastemo, spoznajemo, postojimo. 

Kazalište je - proces. Kazalište nije gotova predstava. Svaka je izvedba proces za sebe u kojem mi, sa scene, nudimo, a vi, u publici, primate i vraćate natrag. Pa kad i sto puta odigraš istu predstavu - niti jedna izvedba nije ista. 
Ne može biti. 

Jer mi nismo umjetna inteligencija. Cilj igranja i gledanja predstave nije - savršenstvo. Nije “završiti posao”. Rezultat. Nego je razmjena. Rast, igra, upoznavanje i drugih i sebe. Promjena. Proces u kojem nešto dobivamo i nešto dajemo. 

Živjeti znači - biti u procesu. 
Zato je danas kazalište moćnije i jače nego ikada prije.
Možda nas još jedino kazalište može tome naučiti. Podsjetiti. 

Ako želimo da nam djeca ne budu lijeni roboti, nego ljudi, moramo im omogućiti da to i vježbaju.
Nema boljeg vježbališta života od kazališta.

I nikada nije prerano za početi otkrivati tajne života! 
Zato i imamo predstave za sve uzraste, za bebe od 3 mjeseca starosti, kao što je “Ninabu”, koja igra ovaj vikend, pa sve do produkcija za mlade i odrasle kao što je “Antigona”, koja nam stiže krajem ožujka. 

Jer odrastanje je isto “proces” koji zapravo - nikada ne prestaje.
Zato je i kazalište proces koji nam nikada ne prestaje trebati. 

Dođite 15 i 16. veljače u 9.30, 11 ili 17 sati na “Ninabu”, predstavu za bebe 3-18 mjeseci, čekamo vas!

Vaša Mala scena