Sve što kazalište treba biti

20.05.2026.

Završila sam predstavu, djeca su kao i obično došla da se fotografiraju s nama.

Dobila sam nekoliko divnih zagrljaja, dala nekoliko petica. A onda je došla - ona.

Vidjela sam je još prije krajičkom oka kako se čvrsto drži za mamu i gotovo ne dišući čeka svoj red. A onda se zaletjela u mene, obrglila me i zarila lice u moju haljinu. Držala me čvrsto, kao da je svakim udahom sve čvršće stiskala ručice.

Osjetila sam kako oko nas raste nelagoda u zraku, njena mama joj je ponavljala da je u redu, da me pusti, meni je govorila da je ona jako emotivna, pokušavajući je opravdati, molila ju da se odvoji od mene.
Ali ona se nije niti pomaknula.

Riječi njezine mame prelazile su preko nas obje.
Držale smo jedna drugu, obje dobivajući nešto što nismo znale da nam je trebalo.

Osjetila sam lagano, kratko podizanje i spuštanje ramena i shvatila da plače.

Držala sam ju čvrsto, naslonila svoju glavu na njenu. Podigla je u jednom trenu pogled i ugledala sam male, predivne, suzama obasjane oči.

Nasmijale smo se jedna drugoj, a onda je vratila svoju glavu natrag u skute moje haljine i nastavila me stiskati. I ja ju nisam puštala.

Čuvala sam naš maleni balon koliko god je ona to htjela.
Nisam htjela čak niti riječima prekinuti našu tišinu da kažem njenoj mami da je u redu.
Da razumijem. Iako nisam znala što točno razumijem, ali sam razumjela.

Nakon nekog vremena pustila me. Pogledala me još jednom, okrenula se,
primila svoju mamu za ruku i otišla. Nismo razmijenile niti riječi. Nismo niti trebale.
Sve mi je rekla i sve sam joj rekla.

Moj mozak nikada neće moći sa sigurnošću prevesti što se dogodilo. I vjerojatno nikada neću saznati što sve živi i oživjelo je u njoj zbog našeg susreta, zbog predstave, zbog našeg razgovora u tišini. Ne znam ni hoću li moći ikada riječima objasniti što je u meni živo i oživjelo zbog toga. Niti ne moram.

No mogu ti reći da je za mene taj susret upravo sve ono što kazalište jest i u suštini treba biti.

Živi ljudi sada koji se prepoznaju. Ja sam ju vidjela i ona je vidjela mene.
Ne doslovnim očima. Nego onim nečim drugim. Onim ljudskim.

Kroz priču o jednoj malenoj pčeli koja je tražila svoje mjesto, kroz zvuk gitare i tek nekoliko zanimljivih vizualnih trenutaka uz sjaj svijeće jedna smo u drugoj nešto probudile. I toliko sam joj zahvalna jer mi je dala do znanja da jesmo. Držale smo se da stavimo točku na i toga što smo zajedno proživjele kroz predstavu. Jer nekad ritual pljeska i naklona za to nije dovoljan. Nekad je presuzdržan, prehladan, preudaljen. A mi ljudi si volimo biti blizu. Niti jedan hvala, niti jedan pljesak nema moć kao zagrljaj na kraju predstave. Ništa mi ne da toliko, ne razmijeni toliko tog nečeg ljudskog kao to.

Jednako tako ništa online ne može zamijeniti susret uživo. Jer za vrijeme predstave osiguram da pogledam svaku osobu u oči barem jednom. Da ti kažem - vidim te.
I da dobijem i ja potvrdu da ti vidiš mene.

Da se makar na sekundu zaista vidimo. To je za mene kazalište. Zato stalno ponavljam da priča nije toliko važna. Da nije pitanje niti cilj znati reći "o čemu se radilo". Priča je samo izgovor da se probudi, oživi, vidi nešto puno veće. Važnije. Ljepše. Da se prepoznajemo. Da budemo zajedno. Da budemo ljudi.

I pomislila sam kakva je sreća da sam mogla biti tamo primiti i dati taj zagrljaj. I kako se nadam da će jednom moje dijete tako nešto moći primiti i dati nekome drugome. Jer ja sam svojem djetetu mama. Najvažnija i najdivnija uloga koja mogu biti, ali to znači da mu ne mogu biti i nositeljica čarolije priča. Ne mogu biti ona koja ga vidi drugačije, koja kroz priču kaže - poznajemo se jer smo ljudi.

Jer razumijemo ono neobjašnjivo u zraku, ono neizrečeno što nam vibrira u kostima i treperi u duši. Vidimo se bez pretpostavki, bez prijašnjeg znanja, bez očekivanja.
Vidimo se u svojoj suštini, u svojoj ljudskosti, bez tereta.
Samo čovjek koji vidi čovjeka. Za to je potreban neki nepoznat netko tko vjeruje.

Tko vidi. Tko priča priču koja otvori ta vrata da se vidimo.
Koja nam da tu priliku da se prepoznamo.

Možda će upravo ova djevojčica jednog dana za moje dijete biti isto to što sam ja imala čast biti njoj. Tko zna. Ne bi li to bio divan krug kazališta? Ne bi bilo prvi put. Jer kazalište nije odvojeno od života. Ono je satkano u njemu, iz njega, kroz njega. Spaja nas i čuva.
A time čuva i život sam.

Vaša Buga 🎭