Kako uopće pisati o predstavi Pale sam na svijetu?

Kako uopće pisati o predstavi Pale sam na svijetu? Kako i što govoriti o predstavi koja je obilježila ne samo moj glumački nego i cjelokupni život, koja je postala dio mene, koja me je učila kazalištu i glumi, koja je (zajedno s Kraljevnom na zrnu graška, prvom predstavom Male scene koju smo Vitomira i ja praizveli u proljeće te iste 1986.) odigrala ključnu ulogu u životu Male scene, a koja i dan danas jednakom snagom komunicira s djecom ne samo u Hrvatskoj nego i u Kini? 

U četrdeset godina, od jeseni 1986., kad mi je Radovan Milanov ponudio da zajedno napravimo monodramu za djecu prema tada slavnoj i popularnoj slikovnici pa do danas, nakon više od 2000 odigranih izvedbi, mnoge su se spoznaje o našoj profesiji oblikovale u meni i izravno utjecale na moj, ne samo glumački, nego i redateljski i pedagoški rad. 

Mogao bih pisati o mnogim dogodovštinama vezanim uz susrete s djecom ili s roditeljima koji danas dovode svoju djecu na predstavu, a sami su gledali istu kad su oni bili djeca. U 40 godina, generacije i generacije djece igrale su se sa mnom i upisivali u trajnu memoriju susret s Palom. I koliko god je svaki taj susret ostavljao duboki trag u dječjoj podsvijesti, tako je i u meni svaka predstava produbljivala brazde u koje sam sijao svoje kazališne spoznaje. Upravo o nekim od tih spoznaja želim pisati.

Fenomen glumca u predstavama koje se igraju više od 300 puta

Rijetko koja predstava u Hrvatskoj doživi 100 izvedbi i svako se takvo postignuće doživljava kao poseban uspjeh, kako same predstave tako i kazališta koje ju je proizvelo. Rijetko koja predstava igrana je više od stotinu puta a da se nisu napravile pre-podjele glumaca. Novi glumci „uskaču“ u „stare“ predstave i daju im novi život. Rijetko koji glumac ima priliku igrati istu ulogu više od 200 puta. Nije to lako, pogotovo ako predstavu igrate stalno i često, a ja sam Paleta igrao gotovo svakodnevno i to po nekoliko izvedbi na dan. Jednom sam prilikom, u Splitu i okolici, odigrao 35 predstava u 5 dana u 35 različitih škola i vrtića. Ponavljanje istog nužno dovodi do zamora i prijeti da vam gluma postaje formalna. To se i meni počelo događati. Umorilo me. Postalo mi je dosadno neprestano ponavljati iste pokrete, iste rečenice. 

Rekao sam sam sebi – Dosta je, ne mogu više. Tristo predstava je dovoljno. 

A onda, na jednoj predstavi, tko zna gdje i kada, nakon više od 300 izvedbi, dogodila se promjena. Za vrijeme igre odjednom sam osjetio da više nisam u svom tijelu, da ono sámo igra, a moj duh kao da je bio izvan tijela. Osjetio sam da imam potpunu kontrolu ne samo nad tijelom nego i energijom, kontrolu nad prostorom, vremenom, kontrolu nad publikom. Sve predvidljive reakcije publike koje su me prije smetale, odjednom su postale dio moje kazališne snage, moći. Kao da sam upravljao predstavom „izvana“ usmjerujući svoju igru prema disanju publike, prema vremenu i prostoru. Osjećanje moći preplavilo me je i počeo sam uživati u svakom trenutku igre, u svakoj rečenici, u svakom pokretu. Od tada pa do danas, moj Pale živi punim životom kao da ga igram prvi put i svaka izvedba nosi jednaku snagu i jednaku vrijednost. Beskrajno sam zahvalan Paletu što mi je omogućio da iskusim pravu snagu, moć glumačke igre i što sam se upravo i jedino u toj predstavi u potpunosti ostvario.

Kazališna predstava je igra

Nakon tog iskustva počeo sam razmišljati o mehanizmu glumačkog stvaranja i razlozima koji su me doveli do tog osjećanja moći koju glumac ima na pozornici. Predstava Pale sam na svijetu bazirana je na igri, glumačkoj igri na pozornici i igri s djecom u publici. Djeca se igraju sa mnom i ja s njima i zajednički doživljavamo sve situacije kroz koje Pale prolazi u priči. 

Igra je sasvim posebna i misteriozna ljudska aktivnost koja nas izdiže iznad realnosti i vodi nas u svijet duha u kojem je sve dozvoljeno i sve moguće. U svojem dubokom smislu ona nas uvodi u tajanstvene rituale u kojima smo izravno povezani s univerzalnim duhom. Glumac, ako je demijurg, u igri vodi svoju publiku kroz prostore nepoznatoga osvjetljavajući mrak. U svojem iskustvu igranja velikoga broja predstava razumio sam i ulogu glumca, ali i osjetio veličanstvenu snagu igre, prave, nepatvorene igre, igre koja ne poznaje razlike u godinama. Shvatio sam i razumio fenomen kazališta koje nije gluma, nego čista igra. 

Danas, četrdeset godina nakon prve izvedbe predstave Pale sam na svijetu, četrdeset godina stariji i četrdeset godina svjesniji, s nestrpljenjem očekujem svaku novu izvedbu i radujem se igri, uvijek novoj i uvijek drugačijoj. Pa ipak, nakon četrdeset godina i više od 2000 odigranih predstava, ponovno se, prije svake izvedbe pitam – jesam li dovoljno dobar, jesam li dovoljno lijep, jesam li dovoljno hrabar da se upustim u otvorenu igru s djecom. 

Hoće li me primiti, hoće li se htjeti igrati sa mnom? I uvijek nakon predstave radosno se pozdravljam sa svojom publikom, svojim suigračima i beskrajno sam im zahvalan što mi omogućuju da živim i ostvarujem se u igri zajedno s njima.

Veselim se našoj budućoj igri.

Vaš Ivica 🎭

P.S. Za one starije (14+) NEMOJTE PROPUSTITI

u subotu 21.02. u 18:00 predstavu Gdje nestaju patke?

- našu reintrepretaciju kultnog romana Lovac u žitu, koja potiče mlade na dublje razmišljanje o odrastanju i poteškoćama u vršnjačkim odnosima.