Zbogom, Slamko spasa

Zbogom, Slamko spasa

 

Zbogom, Slamko spasa

22. ožujka 2016.

originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Vita -i -ivica
Novi život

 

I svanuo je taj dan.

Posljednja nedjelja koju sam odlučila provesti sa Slamkom.

Nakon pet godina i sedam mjeseci te nešto manje od 300 postova, Slamka odlazi u mirovinu.

Prošlo je gotovo tristo nedjelja koje su sve bile podređene istraživanju, pisanju, a ponekad (na putu) i traženju interneta gdje ga je bilo nemoguće naći.

Gotovo tristo nedjelja bez izleta, druženja, u kojima je i život cijele obitelji bio podređen Slamki.

Slamka nije izašla samo jedne nedjelje, i to kada sam, zbog posljedica svog pisanja, bila u bolnici u stanju u kojem se nije moglo pisati.

 

Ne prestajem danas pisati zato što je to netko od mene tražio.

Ne prestajem pisati zato što sam se uplašila prijetnji (čak i fizičkih) kojima sam izložena s većim ili manjim intenzitetom (ovisno o tome u koje sam «osinje gnijezdo» dirnula).

Ne prestajem pisati zato što je stanje u hrvatskom kazalištu postalo bolje.

Jer nije.

Ne prestajem pisati zato što više nemam ideja.

Ili što više nemam dokumenata koje bih mogla objaviti.

Oh, da, ima ih u mome računalu, mom arhivu, ladicama, ima ih još cijela gomila.

Ne prestajem pisati zato što sam odjednom promijenila jednu od svojih osnovnih životnih strategija, a to je javno djelovanje.

Ne prestajem pisati zato što ni na jednu službenu (i neslužbenu, ali objavljenu u javnom prostoru) prijavu koju sam uputila DORH-u nitko nije reagirao.

Ne prestajem pisati zato da bih olakšala život svom djetetu.

Ne prestajem pisati da bi život bio jednostavniji onima koji će odahnuti kada nestane Slamke.

Ne prestajem pisati zato da bih imala manje neprijatelja.

I dalje će za moj život vrijediti rečenica: «Prijatelji dolaze i odlaze, a neprijatelji se gomilaju.»

 

Prestajem pisati jer više ne vjerujem da je danas u Hrvatskoj u području kulture moguća promjena.

 

Prekjučer sam se navečer vratila iz Pule i dočekalo me pismo.

Pisala mi je Sanja Artuković.

Odvjetnica.

Zastupnica HNK-a u Zagrebu.

Ne, nije mi došla još jedna tužba za duševne boli (kakvu sam zbog Slamke zaradila od Dušana Ljuštine).

Ili zbog straha za razvoj karijere (kakvu sam zbog Slamke zaradila od tadašnjeg pomoćnika ministrice Zlatar Violić Vladimira Stojsavljevića, premda sam nakon višemjesečnog postupka uspjela dobiti tražene dokumente iz kojih jasno da je Stojsavljević službeno bio na bolovanju, a istodobno predavao u Osijeku na Umjetničkoj akademiji).

Poštar mi je u petak donio dokaz da živimo u zemlji u kojoj običan građanin, da bi izborio svoja Ustavom zajamčena prava na informaciju, mora potrošiti stotine dana i sati svog života.

A studija slučaja koja je došla s pismom odvjetnice Sanje Artuković, a koja je bila okidač za «posljednji pozdrav Slamki», samo je jedna u nizu u kojima sam sudjelovala.

Ukratko:

Dana 1. prosinca 2014. godine zatražila sam od HNK-a u Zagrebu sljedeće podatke:

  • Ugovor o suradnji između HNK-a u Zagrebu i pariškog kazališta Bouffes du Nord vezano za operu Mimi
  • Ugovor o suradnji s ostalim partnerima u projektu koji su navedeni na stranici kazališta Bouffes du Nord
  • U slučaju da u ugovoru ne stoji, stavka o iznosu koji je udio HNK-a u Zagrebu u projektu Mimi
  • Ugovor o suradnji/koprodukciji HNK-a u Zagrebu s HNK-om Ivana pl. Zajca u Rijeci za projekt Evgenij Onjegin
  • Ugovor o suradnji/koprodukciji za projekt «Art» koji se nalazi na repertoaru HNK-a u Zagrebu
  • Zapisnike sa sjednica Kazališnoga vijeća od 1. rujna 2014. do dana podnošenja zahtjeva.

 

HNK u Zagrebu je, kako se može vidjeti iz dokumenta koje postavljam, promptno odbio moje zahtjeve.

Nakon što je Povjerenica za informiranje prihvatila njihove argumente, pokrenula sam postupak protiv naše matične nacionalne kazališne institucije.

Nakon točno godinu dana Povjerenica za informiranje naložila je HNK-u u Zagrebu da mi se dostave dokumenti jer se traženi podatci ne mogu smatrati poslovnom tajnom.

Ustav Republike Hrvatske, kako i piše u Rješenju Povjerenice za informiranje, jamči svojim građanima pravo na pristup informacijama.

Ne, neću iznositi detalje ugovora koje sam dobila (a od kojih je većina potpisana nakon što sam postavila upit), iz kojih je također jasno da je Mimi iz 2015. bila trodnevno gostovanje koje je koštalo kao desetak produkcija kazališta s neovisne scene.

To više nije bitno.

(Ili jest. Ali neka o tome brigu vode vlasnici. Preko Kazališnoga vijeća. U kojem, umjesto Stojsavljevića i Seletkovića, kako još uvijek piše u Očevidniku kazališta, sada sjede Ana Lederer i Višnja Babić.)

Bitno je da običan građanin treba potrošiti dane i mjesece svog života i neutvrđen broj sati rada državnih službenika, a također i sredstava poreznih obveznika, da bi uspio ostvariti nešto što je njegovo – ustavno pravo.

A da pritom oni koji su, uime građana, dužni skrbiti o poštovanju provedaba zakona, to ne čine.

HNK PI 1

HNK PI 2

HNK PI 3

HNK PI 4

HNK PI 5

HNK PI 6

 

A tko bi nam trebao u sljedeće četiri godine u području kulture omogućiti sve ono što nam Ustav jamči?

Ministar kulture Zlatko Hasanbegović i njegova zamjenica Ana Lederer.

Ona ista Lederer koja Snježani Banović, u procesu koji je povela protiv nje (i izgubila), nije željela dati na uvid ni najobičniji Statut HNK-a u Zagrebu.

Banović ga je uspjela dobiti – sudskim putem – i tek je na taj način uspjela ostvariti svoje Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno pravo na informaciju.

Ta ista Lederer koja govori da je za njezina mandata HNK u Zagrebu bio «međunarodno pozicioniran», a izvještaj iz 2011. godine (naprimjer), jasno pokazuje da su Opera i Balet imali nula (0) gostovanja (i u zemlji i inozemstvu) te da je Drama međunarodno gostovala sveukupno tri puta: u Novom Sadu, Mariboru i Celju.

U Hrvatskoj su najčešće gostovali u Vrginmostu, Krapini, Lukavcu i Umagu.

Kaže službeni dokument koji držim u ruci.

Te iste 2011. godine HNK u Zagrebu je, usprkos za 800 tisuća kuna većem proračunu od prethodne godine, imao vlastiti prihod od samo 9 %, a sljedeće godine – još manji. (Slične kuće u Europi imaju 40 % vlastita prihoda, a iste godine bečki Burgtheater imao je 25 % vlastita prihoda.)

Da, premda urbi et orbi Lederer daje izjave da nije ostavila dug u HNK-u i da je poslovala u skladu sa svim zakonima, dokumenti Ministarstva financija, upravni nadzor Ministarstva kulture kao i nalazi Državne revizije – dokazuju suprotno.

Lederer, koja smatra da nezavisna scena nije nezavisna jer se za program javlja na javne natječaje, osigurat će nam naša Ustavom zajamčena prava?

Oh, da. Svakako.

Usput, ne propustite pročitati najnoviji tekst Snježane Banović u kojem analizira planove aktualnog Ministarstva kulture.

Šef Ane Lederer, ministar kulture, već više od mjesec dana nema vremena očitovati se o zahtjevu za sastankom s više tisuća kulturnjaka okupljenih oko inicijative Kulturnjaci 2016, a jednak odnos prema ovoj inicijativi, koja okuplja značajna imena hrvatske kulture, ima i predsjednik vlade Tihomir Orešković.

Branitelji su u četvrtak uputili pismo premijeru sa zahtjevom da ih primi, a on je to učinio sljedećega dana, u petak.

Usput im je obećao ministra koji će biti «po njihovoj želji».

Inicijativi Kulturnjaci 2016 nije ni odgovorio.

A kamoli ih pozvao na sastanak.

Svi su mediji objavili vijest o pismu branitelja i susretu s premijerom.

A o skupu koji je inicijativa Kulturnjaci 2016 održala prošloga utorka u Novinarskome domu?

Eh…

 

Promjene se mogu dogoditi samo uz snažnu političku volju (odozgo prema dolje) koje, kao što vidimo – nema.

S druge strane, promjene se mogu dogoditi iz smjera odozdo prema gore, a tu je situacija još neizvjesnija.

 

A što se promijenilo od prve Slamke objavljene u rujnu 2010. godine?

Ništa.

Samo imena.

Koja su zamijenila mjesta. Kao figure.

Zakoni, Pravilnici, Statuti (u svim područjima kulture) postali su kupusare proturječnih odredaba.

I tako će ostati.

Ili se (što je čak vjerojatnije s obzirom na kompetencije ekipe iz Runjaninove) dodatno pogoršati.

 

Svi tekstovi Slamke, kada nestanu s Večernjakove blogosfere, bit će dostupni na stranici Male scene. Knjigama Slamka spasa I, II i III, objavljenim u Biblioteci Mala scena, priključit će se još jedna, četvrta i zadnja, koja će ugledati svjetlo dana početkom jeseni.

 

I za kraj, želim zahvaliti svim Slamkarima, poznatima i nepoznatima, koji su me podržavali svih ovih godina.

Zahvaljujem svim prijateljima, od kojih su mnogi dijelili sa mnom slamkarske dane.

Zahvaljujem svim ljudima koji su mi s povjerenjem slali dokumente i informacije.

Zahvaljujem i svojoj urednici koja je uskakala kada god je trebalo.

A najviše zahvaljujem svojoj obitelji kojoj se od sljedeće nedjelje ponovno s radošću vraćam.

Neće biti jednostavno.

Slamka je postala dijelom mog života i sasvim će sigurno prvih nekoliko nedjelja biti prejako svjetlo, samo da se oči naviknu, kako kaže neponovljivi Arsen Dedić u svojoj pjesmi Otkako te ne volim.

 

Stara basna kaže…

Ležala ptica na leđima i digla obje noge prema nebu. Naišla druga ptica i pita je: «Zašto tu ležiš? Zašto držiš noge tako ukočeno?»

Prva ptica odgovori: «Ja na svojim nogama držim nebo. Kad bih poletjela i povukla svoje noge, nebo bi se srušilo!»

Nije to dobro ni izgovorila, otrgnu se list s hrasta i lebdeći počne se lagano spuštati prema zemlji. Ptica hitro ustade i odletje kao strijela.

A nebo – ostade na svom mjestu.

 

I tu je kraj.

Ne nastavlja se.

<< povratak na blog

NA VRH