Rješenje je – Savski most

Rješenje je – Savski most

 

Rješenje je – Savski most

9. veljače 2016.

originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
 

Rjesenje -je -–-Savski -mostIzvor: zeljeznice.net 

 

Na dan 30. ožujka 2015., usred održavanja godišnje i izborne skupštine HDDU-a i govora netom izabranog predsjednika Slavka Jurage, ustala sam i izišla iz dvorane Vidra u kojoj se sve događalo. Nakon više od 30 (35 ili 39, ne znam više) godina članstva u Udruzi, odjednom sam shvatila da je vrijeme za odlazak.

I to bez osvrtanja.

Svih tih godina trudila sam se biti aktivnom, predlagala sam novine u poslovanju, sudjelovala u promjenama, pokušala iznjedriti bezbrojne izmjene Statuta (od kojih su gotovo sve bile odbijene), pisala sam za časopis, predlagala projekte, zakonske akte, držala edukacije, s kolegama organizirala okrugle stolove, tribine, bila predsjednicom jednog ogranka, potpredsjednicom Udruge...

Čak i kad su me smijenili na telefonskoj sjednici, nisam željela napustiti Udrugu.

To je moja udruga, to je moj ceh, tu su ljudi s kojima sam dijelila (i još uvijek dijelim) školovanje, a i profesionalni život.

Ne želim je napustiti ni danas kao umirovljenica i kada mi je prostor djelovanja manji nego ikada.

Ne, nitko me neće otjerati iz Udruge kojoj pripadam i za koju smatram da, sukladno civilizacijskim dosezima, treba postati aktivnim sudionikom u kreiranju kulturnih politika Republike Hrvatske.

Već više od desetljeća HDDU gubi smisao svog postojanja, a unatrag nekoliko godina čak ne uspijeva zadovoljiti ni zakonske obveze.

Tako smo Skupštinu za 2012. godinu održali tek 12. veljače 2013., a od izborne Skupštine, na kojoj je Boris Svrtan postao predsjednikom (24. listopada 2013.), nismo imali nikakve sve do 30. ožujka 2015. na kojoj je Svrtana zamijenio Slavko Juraga.

Prošlog je tjedna, nakon pritiska članova i javnosti, a zbog nereagiranja na događaje na koje se moralo reagirati (prijetnje smrću i silovanjem našoj članici Nini Violić), Juraga odstupio rekavši da će se dalje boriti kao običan član.

Kako se to on i za što borio tijekom svog mandata (a i tijekom mandata predsjedavanja Sindikatom), to zna samo on.

Ostavke su nakon Jurage podnijela i dvoje članova Upravnog odbora: Elizabeta Kukić i bivši predsjednik Goran Grgić.

Kriza je eksplodirala prošloga tjedna kada je mnogim članovima napokon pukao film na način na koji se najveća i jedina udruga koja okuplja dramske umjetnike u Hrvatskoj vodi i kako (ne)djeluje.

Čitajući izjave i mnogobrojne članke, jasno je da organizacija ne funkcionira ni na jednom planu:

  1. programski je potpuno okoštala
  2. upravljački je nefunkcionalna
  3. administrativno odrađuje minimalne zahtjeve
  4. članovima je korisna jedino kao mjesto na kojem se izdaju potvrde za poreznu olakšicu
  5. stranica Udruge je sramotna jer umjesto da informira – dezinformira
  6. Strategija postavljena na stranice nije izglasana, a predstavlja se kao relevantan dokument
  7. Statut koji stoji kao važeći – nije važeći. A dokument koji je postavljen kao Nacrt prijedloga, zapravo bi trebao biti aktualan. Je li? Tko će znati.

 

O najnovijim turbulentnim događanjima u Udruzi na stranici se ne može pronaći ni jedne jedine informacije.

U 21. stoljeću je ovako nešto jednostavno nedopustivo.

Ali je najbolja slika i prilika što naša udruga danas znači i do koje je mjere devastirana.

Kakvo je zapravo stanje, ne znamo. Utvrdit će ga (valjda) novi Upravni odbor i predsjednik/predsjednica i očekujem da napokon saznamo je li se uistinu radilo o paralelnom sustavu upravljanja, što se zapravo događalo i po čijim direktivama.

 

Kako stvari stoje, jedino Ogranak mladih, osim rušenja, ima ideju izgradnje.

I oni su snaga u koju vjerujem.

Da prošla izborna Skupština (ona s koje sam odšetala) nije bila rezultat čistog inžinjeringa, već bismo danas imali promjenu, a mladi bi preuzeli Udrugu.

Ovako, ufati nam se da će mladi, koji imaju ideje, energije i volje, nešto učiniti u budućnosti. Ako ništa drugo, vjerujem da će rad udruge učiniti transparentnim, ukinuti delegatski sustav i uvesti sustav «jedan član – jedan glas», da će se napokon ozakoniti online komunikacija, uvesti videokonferencija kao uobičajeni način rada i da će Udruga postati user friendly za sve. Ne samo za neke.

Umjesto detaljne elaboracije, prilažem svoj tekst iz 2010. godine o HDDU-u. Jedino što se promijenilo od onda jest – broj članova. Sve bi ostalo moglo stajati i danas.

Uz poneko drugo ime.

HDDU – Strukovna Umjetnička Udruga

Strašno.

O kaosu koji se događa oko nas, a u kojem je odjednom kultura postala temom za naslovnice, reći ću samo da o kulturnoj politici novog ministra još uvijek nismo čuli ni riječi.

Kad ćemo čuti osnovne smjernice kulturne politike?

Kad ćemo čuti prijedloge za rješenja glavnih instrumenata?

Dokle će ideologija biti jedina točka dnevnoga reda?

Četiri godine urušavanja kulture su iza nas.

Zar zaista mislimo da si možemo priuštiti još četiri koje će biti izgubljene?

Zvala sam nekidan Ministarstvo kulture i pokušala saznati informacije o tome kada će Runjaninova profukcionirati.

Jeidno što sam saznala bilo je da je većina zaposlenika – na bolovanju.

A što im drugo preostaje?

A što preostaje nama koji trebamo raditi projekte i programe?

Savski most.

Ah, da.

Moram demantirati sve one koji kažu da naš novi ministar nema nikakve poveznice s kulturom! Službeni glasnik Grada Zagreba kaže da je u studenome 2013. dr. Zlatko Hasanbegović imenovan članom Vijeća za – Centre za kulturu Grada Zagreba!

Da, dobro vidite, baš za centre za kulturu, poznate kao rak-rane zagrebačke kulture.

Pitam se pitam, kako to da nismo čuli za njegove prijedloge promjena na lokalnoj razini?

Ili će mijenjati sustav samo na državnoj razini, a lokalna mu nije bila «napeta»?

Službeni Glasnik Grada Zagreba

P. S. Predlažem da pročitate dva teksta, Snježane Banović i Dražena Katunarića.

<< povratak na blog

NA VRH