Nitko ne odgovara na pitanja djece. Čak i nebo stoji u tišini.

Nitko ne odgovara na pitanja djece. Čak i nebo stoji u tišini.

 

Nitko ne odgovara na pitanja djece. Čak i nebo stoji u tišini.

19. travnja 2021.

Oduvijek su me fascinirali svemir i svemirska istraživanja. Zvijezde, mogućnost postojanja izvanzemaljskog života, NLO i svemirci. Kao i svako dijete, pitao sam se o postanku svemira i svojemu mjestu u njemu. Kao i svako dijete, pitao sam se o svojem bitku, kreaciji i postojanju. I to propitkivanje nije završeno. Poput Qu Yuana – poznatoga kineskog pjesnika koji je napisao pjesmu "Pitanja nebu" (kineski: Tian Wen) – još se uvijek pitam i pitanja ne prestaju.

I dok pratim kruženje kineskoga Tianwen-1 oko Marsa, pratim i američki „Perseverance rover“ koji već istražuje Crveni planet. Podsjeća me to na "svemirsku utrku" 1960-ih godina. Apollo 8 bio je prekretnica '68. i uvertira za ono što će za čovječanstvo učiniti Apollo 11.

 

Iste te godine, okrenuo se i svijet kazališta za djecu. Usred hladnog rata, svemirske utrke, razvoja tehnologije, 24-godišnja Suzanne Osten u Švedskoj počela je činiti nešto što nitko dotad nije – predstave koje su se bavile svakodnevnim problemima i životima djece. Promišljala je o djeci i njihovom položaju, njihovoj ovisnosti o odraslima, s pretpostavkom da je dječja perspektiva povezana s pitanjem moći, odnosno bespomoćnosti u odnosu na odrasle. Godine 1975. režirala je predstavu "Medejina djeca" koja je izazvala uzbunu u Švedskoj, nastala po grčkom klasiku, ali iz perspektive djece, o djeci roditelja koji se rastaju, o pravu djeteta na oba roditelja i o tome kako sve to utječe na djecu. Time je Suzanne Osten započela kazališni put kojim će krenuti europsko kazalište za djecu i mlade – kazalište koje govori djeci sada i ovdje, a ne donosi im samo bajke, površnu zabavu i edukativne priče.

Kakve sve ovo veze ima s djecom u 2021. godini? Ako mene pitate – poveznice su mnoge i snažne.

Usred svega što se događa na globalnoj razini, postavlja se pitanje individualnog utjecaja na globalna događanja. Dok promatramo zvijezde, pokušavajući pronaći tu crvenu točku na nebu oko koje kruži Tianwen-1. Naše noge čvrsto su na zemlji, a oko njih kruže problemi kojima nema kraja.

Kako će kazalište odgovoriti na vrijeme u kojem živimo? Kako ćemo se obratiti djeci i što ćemo im dati u ovom dobu tehnologije koje sve više naliči na uvertiru u još jedan hladni rat?

Hoćemo li ih i dalje hraniti slatkim iluzijama i komercijalnim produkcijama koje truju njihove duše, ili ćemo, poput Suzanne Osten 1968., napokon okrenuti oči prema djeci i njihovim problemima, početi odgovarati na goruća pitanja i reći im – istinu?

 

Gledajući repertoare budućih sezona kazališta u Kini, ali i u Hrvatskoj, pitam se – nije li vrijeme da počnemo razmišljati kakve poruke šaljemo djeci takvim predstavama? Zašto se ne okrenemo i pogledamo ta mala, predivna ljudska bića – djecu, koja šalju pitanja nebu na koja ne dobivaju odgovor? Zašto se ponašamo prema djeci kao prema bankomatima? Zašto ne pogledati u naše obitelji i početi govoriti o našim problemima, tugama, strahovima, snovima i očekivanjima, kao što je to Suzanne Osten učinila za švedske obitelji, još 1968.?

 

Umjesto da pomaže djeci preživjeti emotivno i duhovno u ovome polariziranom, opasnom svijetu na rubu sukoba, umjesto da kazalište bude prijatelj, vodič, suputnik, mjesto gdje će djeca pronaći svoje odgovore na pitanja nebu, ono ostaje autistično naspram realnosti i egzistencijalnim potrebama djece.

 

Mi, kazalištarci, ne smijemo nastaviti šutjeti. Naša je dužnost stati na stranu djece, na stranu slabijih i nemoćnih. Moramo početi štititi djecu od svih onih koji vježbaju svoju moć na njima. Moramo činiti ono što je Suzanne Osten učinila 1968. i nastavila činiti cijeli svoj život – biti na strani djeteta. A što mi činimo?

Umjesto da im donosimo ljepotu i istinsku duhovnu hranu, dajemo im junk food iz stranih kulturnih industrija i trujemo ih, čineći ih još slabijima i nemoćnijima.

I jednako kao što Tianwen-1 kruži oko Marsa tražeći odgovore na njegove tajne, djeca gledaju u nebo s pitanjima o tajnama života. Djeca su mudra. Pitaju filozofska pitanja na koja mi, odrasli, nemamo odgovore. Podižu pitanja nebu poput Qu Yuana. I dok Tianwen-1 ispituje Mars "A tko si ti?", djeca pitaju nebo i nas: "A tko sam ja i zašto sam ovdje?" Ali odgovora nema. Tišina. Nitko ne odgovara na pitanja djece. Nitko djeci ne govori istinu. Čak i nebo šuti.

 

Kazalište ne smije šutjeti i biti autistično. Kazalište je to koje bi moralo pokušati pomoći djeci pronaći odgovore na njihova egzistencijalna pitanja. Kazalište bi moralo slušati djecu i učiti od njih. Ako počnemo slušati djecu i njihova pitanja, ako počnemo prepoznavati djecu u sebi i počnemo slušati onaj unutarnji glas djeteta u nama, možda ovaj novi hladni rat može postati malo topliji, malo više ljudski, i možda naša djeca mogu postati sretnija i više – svoja.

<< povratak na blog

NA VRH