Priča o Luki

Priča o Luki

 

Priča o Luki

18. veljače 2021.

Dopustite mi da vam ispričam Priču o Luki.
Od kad je počela karantena prije godinu dana najjača misao koja me ganjala je- djeca ne smiju ostati bez kazališta, bez prave umjetnosti, mogućnosti maštanja, djetinjstva. Znala sam da ništa ne može zamijeniti živi susret, držala fige da ćemo se smjeti vratiti u vrtiće, u škole što prije. Nismo još do toga došli. U međuvremenu pokusavaš sve što možeš. Razmišljala kako da radimo, kako da igramo uživo, makar za jedno dijete. Nekako. Igrala sam nekoliko puta predstavu za jedno dijete. Mama i tata su usadili u mene da je i jedno dijete - publika i jednako važno kao da je i dvorana krcata. I znam to. I vjerujem u to. Ali kad se nekad suočiš sa praznom dvoranom, sa samo jednom kamerom (kad uživo susret jednostavno ne postoji kao opcija) koja bulji u tebe bez treptaja, pitaš se - ima li to smisla? Za koga radim ovo i gleda li ovo itko? Znači li ovo išta? Mjere za kazalište traju već neko vrijeme. Kad je ograničenje broja gledatelja bilo 40, nas u Maloj sceni to nije strašno pogodilo jer naše predstave za bebe i igramo za taj broj ljudi. Onda smo pali na 20. A onda je stiglo slavnih 7 kvadrata po osobi i došli smo na 11. Ima li smisla igrati za 11 ljudi? Petero djece? Ne bi li bilo bolje da nas jednostavno zatvore? I podsjećaš se da svako dijete vrijedi i nadaš se da će njima nešto vrijediti to što daješ iako se ponekad, zbog situacije i odnosa prema umjetnosti, osjećaš kao da je tvoj posao besmislen. Ali guraš, nadaš se, znaš duboko negdje da ima smisla, da vrijedi, da je važno, bez obzira što možda to ne osjećaš u tom trenutku.
Onda se pojavi jedna Jana. Koja s mamom doputuje iz mjesta udaljenog 50ak kilometara da te vidi i upozna uživo nakon tog tvog buljenja u kameru za kojeg nisi vjerovala da ima smisla. Pa se pojavi jedna Mara. Sa preko 70 nacrtanih crteža svake priče koju sam pročitala do tada, srce mi se rastopi i napuni i zaista pomisliš "ako sam radila ovo samo zbog njih - vrijedilo je". Pojavilo vas se puno. Lota, Buga, Lobel, Emanuel, Rahela, cijela ekipa. I svaki put kad padnem i posumnjam, sjetim se svih vas. I dignem se.
A onda se, kao pečat na sve ono što zapravo već znam, pojavi jedan Luka.
Počelo je sa crtežima priča ispod svakog videa. Onda su mi počela stizati njegova videa u inbox. Prvo mi je objašnjavao crteže. Onda mi je krenuo pričati svoje priče. Viceve. A onda? Onda se dogodilo onakvo čudo koje ne da ti vrati vjeru u kazalište nego te baci na koljena i dokaže još jednom da je kazalište nužno. Da nije "dodatak" na život nego da zaista svako dijete mora, jednostavno mora imati pristup kazalištu jer u njima budi čaroliju.
Luka je došao pogledati predstavu "Priča o oblaku". Vrlo brzo na početku predstave sam shvatila da ju zna napamet. Do kraja predstave je skoro govorio predstavu umjesto mene. Oduševilo me to.
To isto popodne stižu fotografije - Luka je sa svojim mlađim bratom napravio svoju verziju scenografije predstave. Već to me šokira jer izgleda prekrasno, nimalo površno ili kao "za igru". Zatim mi stignu dvije snimke. Njihove verzije predstave. Obojica su odglumili svoju. I ono što je genijalno, Luka me ne oponaša. A ne. Zna tekst, ali dodaje svoje. Izmaštao je svoje dijelove predstave. Ne vjerujem da gledam to što gledam i potpuno sam u šoku da je dijete to sve zapamtilo, da ima volju i želju to glumiti svojoj obitelji, koliko je unutra, ozbiljan, posvećen.
I u tom šoku, stiže taj video zbog kojeg sve ovo pišem. Snimka Lukine izvedbe. U vrtiću. Luka priča Priču o oblaku svojim prijateljima. A oni slušaju pozorno, reagiraju. Drži se Luka i dalje svoje verzije i priča, glumi. Putuje sa svojim Oblakom. I gledam kako mi je Luka, taj maleni dječak s kojim sam uživo progovorila svega 5 rečenica, ispunjava najveću želju zadnjih godinu dana. Djeca su dobila kazalište. Uživo, u vrtiću, bez maski, bez straha, bez distance. Ja, mi kazalištarci, ne možemo k njima, ali može Luka. A on - bez straha, toliko samouvjeren, smiren, ozbiljan - prekrasan. Vraća kazalište u cjelovit život.
I shvatiš - stvarno nema veze s tobom. Kazalište nije "ja na sceni". Mi samo imamo privilegiju da ga živimo i prenosimo dalje. Da, kao olimpijsku baklju, dajemo i raspirujemo s nadom i vjerom da će doći jedan Luka, Mara, Lobel, Buga, Lota, Marko i ne preuzeti tu baklju, nego joj nadodati još tisuće plamičaka. Ma plamenova. Plamenetina.
Gledam djecu koja gledaju Luku. Ne zanima njih priča li im Priču "teta Buga", "striček Ivica" ili Luka. (Iako vjerujem da im je s Lukom bilo ekstra zanimljivije). Oni putuju. Vjeruju Luki, kao što sam doživjela da vjeruju meni. Jer vjeruju kazalištu. Jer kazalište ima tu moć. Jer im je to potrebno. Jer im je kazalište zapravo bliže nego "pravi svijet". Daje slobodu, nosi, njeguje, čuva, uči, svijetli, pazi, otvara svjetove nevidljive u "normalnom" svijetu. Jer oni vide da je to džungla, a ne kutija cipela. Jer ih mašta vodi tako daleko, gdje se ja samo mogu nadati otići. Jer je kazalište veće od bilo koga od nas. Jer uz kazalište sve ostalo prestaje biti važno. I neću prestati ponavljati da je kazalište glagol, živo biće, život. Ne mjesto. Ne glumac na sceni. Doživljaj, život, obogaćen život, pretočen kroz nekoga tko kazalištu vjeruje.
Dragi Luka, hvala ti. Hvala ti što si slušao, zaista slušao. Hvala ti što živiš kazalište, sada kada ja ne mogu toliko. Umjesto nas koji žudimo, ali ne možemo u potpunosti. Što ne dopuštaš da ti i tvoji prijatelji posivite nego ostajete u svojem predivnom svijetu čuda. Što daješ. I jedva čekam pogledati tvoju Priču o oblaku uživo.
Hvala Snježana što ga podržavate i bodrite jer ni ne znate koliko ga mi svi, a i kazalište - treba.
Hvala vama svima što ste mi kroz ovih godinu dana u moru uvjeravanja da ono što radim nije važno i da je to luksuz koji nije nužno potreban, dokazali da to more - nije u pravu. Što niste dopustili da zajedno posivimo.
Ne mogu dočekati potpuni povratak. Jer iskreno vjerujem da je danas kazalište moćnije nego ikada prije. I znam da će to dokazati. Već dokazuje. Luka je dokaz.

<< povratak na blog

NA VRH