O huliganu i Huliganu

O huliganu i Huliganu

 

O huliganu i Huliganu

30. rujna 2020.


Ilok. Igramo predstavu "Huligan" na Festivalu glumca. Nakon duže vožnje, dolazimo na mjesto gdje se treba izvesti predstava. Pitam organizatore koliko će biti ljudi i kako sada funkcionira protokol. Kažu nam da inače uvijek dovode učenike iz škola na izvedbe, ali s obzirom na situaciju, ne znaju koliko će biti ljudi u publici. Nema veze, valjda će netko doći.

Deset minuta prije početka predstave – nema nikoga. Dolazi sigurno žiri predstave. I to je to. Izlazim pred zgradu u nadi da ću ugledati ljude kako dolaze na izvedbu. Ispred zgrade malo je nogometno betonsko igralište. Na rubu igrališta vidim njih. Sedam-osam dečki, glasni su, drže pive u jednoj ruci, cigarete u drugoj, ali jasno mi je da nemaju više od 16 godina. Ako i toliko. Prilazim im. Kažem: "Dečki, ajde hoćete doć na predstavu? Besplatna je." Gledaju me posprdno s vrlo jasnom porukom u očima – "nema šanse". Pitaju me svejedno o čemu se radi. Kad im kažem da je o nogometu i navijačima, dvojica ustanu i kažu: "Ajd idemo, nije da imamo nešto drugo za radit." Ima nade, mislim ja. Jedan od njih ima cijelu nogu u zavojima. Saznajem da ima 22 šava u nozi, promumlja kako je do toga došlo, ali se ponaša kao da mu nije ništa. Odlazi prema dvorani. Ostali nastavljaju sjediti. Jedan me pita može li izići van ako mu se predstava ne sviđa i kad mu kažem da može, naravno – ustaje njih još nekoliko s komentarom: "Ajd čuvaj pivu, vani smo mi za pet minuta.“

Ostaje jedan. Gleda me. Ja krenem odlaziti, okrenem se i kažem mu: "Bit će ti žao ako ne pogledaš." Iako mi odgovara vrlo samouvjereno: "Neće, neće, bez brige", za nekoliko minuta prolazi pokraj mene i ulazi u dvoranu, smijući se. Smijem se i ja. Još vidim i tri djevojke koje sjede vani u drugom kutu. Ulaze i one. Dolazi žiri, publiku imamo, i to idealnu zapravo. Ulazim u dvoranu pogledati predstavu, nisam dugo. Matija*, genijalan i pametan kakav već jest, pozvao je dečke na scenu prije početka, zajedno udaraju u boksačku vreću koja je na sceni.

Dečki sjednu, Matija počne predstavu. Gledam više njih nego predstavu. Ne odlaze. Komentiraju, smiju se. Kimaju glavnom, sudjeluju, dobacuju Matiji komentare. Imali su neke grickalice, inače me to strašno živcira, ali u ovom slučaju samo mi je drago da su tu. I ne samo da su tu. Uključeni su. Zanima ih. Ostaju. Jer ovo što se događa ispred njih važnije je od pive i pljuge koje čekaju vani. Važnije od poznatih načina i klasičnog druženja.

Emotivka, kakva jesam, suze mi počnu teći niz lice. Jer se opet dokazalo ono što znam cijeli život. Kazalište je opet pobijedilo. Kao što sam i pretpostavila da hoće.

 

Matija je na Festivalu pokupio još jednu nagradu. Očekivano i zasluženo. Ali mnogo je veća nagrada ono što se dogodilo nakon predstave.

 

Ispraćam sve na izlazu. Izlazi onaj dečko koji je bio ostao zadnji vani. Onako sa smiješkom samo mi dobaci: "Bili ste u pravu. Bilo bi mi žao." "Je l' da?" nasmijem se ja. Do mene dolazi dečko s 22 šava u nozi. Ne izlazi. Pita me gdje je Matija. Kaže da mora razgovarati s njim. Potražimo ga i pronađemo u dvorani. I dok tako Domagoj (naš kralj tehnike, svjetla, tonac, pomoć i savjetnik) i ja slažemo scenu, slušamo tog dečka, dječaka koji se gotovo ispovijeda Matiji. Mladi čovjek kojem se na licu još uvijek ocrtavaju crte djetinjstva. A iz kojeg curi iskustvo mnogo starije osobe. Ma ni 90 posto starijih ljudi takvu priču i iskustvo nemaju. Domagoj i ja se gledamo, Matija sluša, a on priča. Detalje neću dijeliti, nije na meni. Kako priča, meni se sve više stišće grlo. Govori kako je ova predstava njegova priča. Kako je skoro skočio na pozornicu i pričao svoju priču uz Matiju. Kako razumije da možda neke stvari radi krivo i kako će sada, nakon predstave, razmisliti o tome kako živi. Priča i ne prestaje, kao da je jedva dočekao nekoga komu može sve reći. Kao da je ugledao napokon nekoga tko bi ga mogao razumjeti. Iako zna da je Matija glumac. To je kazalište. Razumijemo se, iako se ne poznajemo.

 

Nakon toga Matija s dečkima igra nogomet. Gledam ih. Pitam se, hoće li im se zaista sada možda promijeniti život. Postoji li nada da nakon ovoga više ništa neće biti isto. Ne znam. Možda su već sutradan bili na istom mjestu, s pivama u jednoj ruci, cigaretama u drugoj i još nekoliko šavova na nozi, ruci, glavi. Ali vjerujem da je ovo ostalo zapisano, negdje duboko.

 

To je kazalište. I za to se vrijedi boriti. Upravo zbog ovoga ne možemo, ne pristajemo na odustajanje od kazališta. Jer kad kažem da kazalište može promijeniti život – to zaista i mislim. I dokazalo se ponovno. Kao i toliko puta dosad. I dokazat će se opet.

 

Hvala, Paško, Marina i Matija na hrabrosti. Hvala što ste stvorili ovo čudo od predstave. Što ste mi, opet, pokazali koliko je kazalište moćno i podsjetili me zašto ponavljam da je kazalište ljubav mog života.

 

"Huligana" možete pogledati 10. listopada 2020. godine u 19 sati u kazalištu Mala scena, Broj mjesta je ograničen s obzirom na mjere. Nemojte ovo propustiti. Ne zato što je naša. Ovo je predstava koju se gleda nekoliko puta. Koja ostaje duboko upisana u svakomu onom koji je gleda. Ovo je predstava koja mijenja život. Ovo je – kazalište.

 

*Matija Šakoronja – glumac u predstavi "Huligan"

 

 

 

 

 

 

<< povratak na blog

NA VRH