Režirati za djecu, to vam dođe kao… rješavati se vlastitih strahova

Režirati za djecu, to vam dođe kao… rješavati se vlastitih strahova

 

Režirati za djecu, to vam dođe kao… rješavati se vlastitih strahova

28. veljače 2020.

Prije točno tjedan dana u Maloj sceni je Lutkarska organizacija koju fakat trebamo – LOFT, kazalište čija sam umjetnička voditeljica, imala svoju prvu ovogodišnju premijeru. „Lovci na snove“ napunili su dvoranu prekrasnom publikom, a ja sam imala osjećaj da će mi srce iskočiti od sreće i ponosa kao i od strepnje i iščekivanja. Čega? Pa, reakcija publike. Svi znamo da je premijerna publika specifična, često prijateljska i navijačka, ali taj neki strah i želja za dobro primljenom predstavom i pozitivnim komentarima uvijek postoji kao i strah od neuspjeha. Nemojmo se lagati, STRAH je uvijek tu! I nije sam! Uvijek ih je nekoliko i nisu tu slučajno…

Komentari djece, komentari roditelja, komentari kolega, kritike, komentari, komentari, komentari… Trebalo je, trebala si, malo si se pogubila, mogli ste, bilo bi još bolje, ne čita se, gubimo nit, nema jasne priče, ma zašto treba priča sve je jasno, konfuzno je, fali ovo, nedostaje ono, zašto niste, djeca su oduševljena, baš ste zakucali, bilo bi bolje, sjajno ste smislili, vizualno jako, pazite na dikciju, gdje su vam lutke, ovo nam je najdraža predstava, ovo nam je PRVA predstava!!!, zašto opet neverbalno, tko ti radi mjuzu?… Hvala svima! Uz komentare i konstruktivne kritike rastemo!

Nego da se vratim na strahove… upravo mi oni pokazuju da mi je jako stalo do onoga čime se bavim i nekako me, usprkos uvriježenu mišljenju da koče, tjeraju naprijed. Jer ih želim svladati i želim istraživati lutkarsko kazalište i kazalište za djecu. Nakon premijere razgovarala sam s prijateljicom i ponovo zaključila koliko je krhak svaki izlazak novog projekta, ideje, vizije, i koliko se pritom osjećamo ogoljenima. Dakako da to sve svi već znamo, ali meni je svaki put jednako intenzivno i uzbudljivo.

E sad, a zašto sam se posvetila lutkarstvu i kazalištu za djecu?

-        Malo sam luda, ali nisam jedina! Ima tu i neka osobna želja za istjerivanjem pravde i dokazivanjem važnosti lutkarstva kao umjetnosti i važnosti kazališta za djecu.

-        Vjerujem da postoji velika odgovornost u mom poslu i svjesna sam da je kazalište moćan medij koji razvija dječju maštu. Zato djeci pokušavam ponuditi različitost, emotivnost i empatiju kroz lutku, predmet, zvuk, pokret, predstavama pokušavam ponuditi vizuale koji nisu stereotipni i pokušavam shvatiti mogu li doprijeti do publike na neke drukčije načine od onih klasičnih na koje je većina gledatelja naučena. Mislim da svatko može birati svoj put pa sam ja eto odabrala ovaj, manje utaban.

-        Nastojim raditi predstave koje potiču razgovor i komunikaciju među generacijama. Predstavama pokušavam razviti teme, sadržaj i načine kazališnog izražavanja i sve ono što sam osvijestila da me je, kao odraslu osobu, razvilo tijekom djetinjstva. Valja upijati boje, slike, mirise, ideje i različitosti. I dati si u svemu mogućnost odabira.

-        Moj LOFT je, između ostaloga, nastao iz vlastite potrebe za prostorom i vremenom u kojem mogu beskompromisno istraživati kazalište s ljudima koje sama biram ili s kojima sam se odabrala, znajući da krajnji rezultat ponekad nije najvažniji i da se nekada smije i odustati, a ponekad se može biti gotov i prije vremena.

Zašto radim ovaj posao? Zbog neopisive ljubavi i sreće koja me obuzme pri samoj pomisli na nove uzbudljive projekte, na zadovoljstvo koje posao koji radim stvara u meni, na sjajne suradnike koji daju sebe u projekte jednakom mjerom kao i ja. Sebično? Možda, ali moj posao i ja nerazdvojni smo tako da zajedno idemo na godišnji odmor, rastemo, postajemo stariji i snažniji, zajedno i strahujemo, ali i te strahove zajednički pobjeđujemo. 

 

Morana Dolenc

<< povratak na blog

NA VRH