Igrom do predstave

Igrom do predstave

 

Igrom do predstave

31. siječnja 2020.

Ja sam Svetlana Patafta, glumica, redateljica, dramska pedagoginja i producentica.

Svime navedenim se bavim, a po zanimanju sam diplomirana glumica. Producentica sam iz nužde jer sam u jednom trenutku u životu shvatila da ću jedino tako moći raditi ono što želim i sad se ponosim svojom umjetničkom organizacijom Teatar Puna kuća. Ima dana kada se probudim i pomislim kako bi to bilo divno da sam samo glumica, ali kada me obuzme neka nova ideja, postajem i redateljica i producentica. Dramskom pedagogijom bavim se iz ljubavi prema svojoj publici. Za mene je to najbolji način upoznati je, čuti je, skupa s njom stvarati i otkrivati nove kreativne prostore. Umjetnički i pedagoški rad dva su svijeta koja se u meni međusobno nadahnjuju

Volim svoj posao i on je moj život. Prošloga studenog slavili smo deset godina igranja moje prve predstave za djecu dobi 1,5+ „Boje duge – priča o bojama“, koju od 2014. godine Teatar Puna kuća izvodi u suradnji s Malom scenom

Kada je moja kći napunila tri godine, poželjela sam kroz predstavu obraditi prve godine njena života. I tako je krenula moja priča rada za djecu i s djecom najmlađe dobi. Kroz višegodišnje igranje te predstave mnogo sam učila i o malcima i o sebi. Razvijala sam svoje glumačke vještine, upoznavala različite karaktere djece i roditelja i učila o kazalištu za najmlađe. Tako sam počela voditi dramske radionice za predškolarce „Puna kuća priča“, što i danas postoji i održava se u suradnji Pune kuće i Muzeja suvremene umjetnosti. Imala sam potrebu započeti s njima razvijati komunikaciju izvan konteksta kazališne predstave kako bih ih još bolje upoznala i razumjelanjihove interese i potrebe. To je bio put koji me je doveo do ideje za novu predstavu za najmlađe, „Priča o velikom i malom“ koju je napisala Kristina Gavran upravo za tu temu koju sam željela istražiti, odnosa malog i velikog. I ona je na repertoaru Male scene, pa se i na njoj možemo upoznati.

Tijekom godina naučila sam procijeniti dob kojoj je neka predstava namijenjena. Mislim da je ta vještina raspoznavanja određenog sadržaja veoma važna jer su velike razlike između djece od 3 i 4 godine u nekim segmentima razvoja i interesa. Još je veća razlika između djece od 14 mjeseci i 16 mjeseci. Koliko toga se može dogoditi u ta dva mjeseca života. Nije čudo što se kaže – prve tri su najvažnije!

Ja se godinama zaljubljujem u kazalište za najmlađe i to zaljubljivanje raste i raste i već je toliko poraslo da sam prošle godine napravila još jednu predstavu, „Vrijeme je za igru“, koja govori o dječjoj igri, ali u njoj ili šutim ili stvaram razne zvukove. Ne govorim. Odlučila sam u njoj svoje misli i ideje pretočiti u žive slike, atmosferu kreativnog procesa i uzbuđenje pred onim što si stvorio ili shvatio. Nju igram u Muzeju suvremene umjetnosti. 

Predstave nikada ne radim sama. Bez obzira na to što na pozornici vidite jednog glumca, ne znači da je on u tome sam. Obožavam raditi s umjetnicima koji gaje svoju autentičnost. Tonka Maleković napravila je scenografiju za prve dvije predstave koje sam spomenula, a Nikolina Manojlović Vračar za najnoviju. Lazar Novkov skladao je glazbu za posljednje dvije predstave. Kristina Gavran i Ana Đokić imaju kao spisateljice oštro pero i prave riječi za tekst, ali i za dramaturške upute i nadam se da ću s mojim dragim suradnicima proživjeti kreativne procese u novim kazališnim avanturama. 

U mom poslu nikad ne znaš što te čeka iza ugla, koje te nadahnuće strpljivo vreba iz prikrajka, što ćeš sve pročitati unečijem pogledu, osmijehu, ili suzi.

Kazalište za djecu moje je veliko nadahnuće i mogla bih svojoj najdivnijoj publici zahvaljivati svakog dana na svemu što me je naučila, podijelila sa mnom, odnijela sa sobom kući pa se opet vratila u kazalište da zajedno otvaramo nove svjetove.

Od igre do predstave, do života u umjetnosti i s umjetnošću, uzdravlje, djeco mala i velika!

 

 

 

 

<< povratak na blog

NA VRH